Šijavico igra mi te ćaća
Oću i ja pa osta bez gaća.
Puca banak, vino prska
Šijanje je igra drska.
Šije, šete, oto, nove, cinkve, kvatro, tuti
Igraj brajo, šijaj kume, samo mi ne muti.
Bitka za svaki punat: Andrija Kraljević protiv Slobodana Dugandžića, u pozadini Marin, Božidar, Zdravko (s desna)
Šija, mura, šije-šete, mora, šijavica, bacanje prstiju, a u dolini Neretve – šijanje. Omiljena zabava neretvanskih težaka, igra puna strasti i žestine. Kad se neki kontinentalac spusti u Dolinu Neretve, nerijetko se sretne s nekim čudnim događajem koji ga zaprepasti svojom bukom, galamom, srčanošću. Ali, nije riječ o svađi, kako bi pomislio, nego o šijanju, staroj narodnoj igri koja se igra duž naše obale, u zaleđu, na otocima, te dosta u zapadnoj Hercegovini.
„Neki vele da šijanje potječe još iz starog Egipta, neki da su ga kod nas udomaćili talijanski vojnici za vrijeme rata, dok stari ljudi pričaju da se šijalo još za vrijeme Austrije. Možda je dobilo ime po Maurima, koji su ga donijeli u Italiju. Ako se ustanovi da je šijanje u stvari naslijeđe staro dvije tisuća godina, bila bi to vrlo vrijedna činjenica, pravo malo blago.
Šijanje se igra s posebnom strašću u skladu s temperamentom ljudi iz naših južnih krajeva. Gotovo je nemoguće zamisliti Zagorca, Austrijanca ili Nizozemca da šija“, govori nam Dragan Jurković, Kominjanin sa zagrebačkom adresom, prava adresa za priču o ovoj igri.
Obačun kominskih šijača pod budnim okom sudaca Glučine i Dugandžića
„U nas u Neretvi se šija stojećki, a u mnogim mjestima između igrača stoji banak ili tola (stol) po kojem se udara i zovu punti. Psihološki je važno lupnuti po toli kad se osvoji punat ili poviknuti: moje; lezi; Antino i slično. Može se šijati jedan igrač protiv jednoga ili u paru dva protiv dva, a često i tri protiv tri. Uz veliku buku i galamu koju stvaraju igrači, „bacaju“ se prsti i uzvikuju se brojevi na talijanskom narječju od 2 do 10 (do, tre, kvatro, cinkve, šije, šete, oto, nove, tuti), ovisno koji zbroj šijač očekuje da će biti. Treba pogoditi zbroj prstiju na svojoj i protivnikovoj ruci. Tko pogodi dobiva punat (poen). Tko dobije prvi 16 punata njegova je partija (igra)“, pojašnjava Jurković.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o staroj narodnoj igri koja izumire!
Dupla briškula, šijački mataduri Lovre Dugandžić (lijevo) i Slobodan Vujević
Uglavnom se šija nedjeljom ili kad je neki svetac, na zogu (igralište za buće ) uz igranje buća ili čekajući za red na buće. Često se kombinira više igara; najprije briškula ili trešet , pa buće i onda šijanje, pa opet tako. Uz šijanje obvezno se pije vino, jer tko izgubi mora donijeti bukaru domaćeg vina iz konobe. „Katkad se igra i o pečenog janjca (oni koji izgube ne smiju jesti) i tu nastaju prave drame i napetosti jer ulog je velik. U toj igri nabijenoj silnim emocijama šijači se znoje, skidaju ili bacaju košulju, viču, vrijeđaju, psuju, dok gledatelji uživaju u toj larmi, temperamentu i osebujnosti šijača. Iako se čini da će svakog trena doći do fizičkog obračuna, na kraju sve završi miroljubivo, zajedničkim ispijanjem buke i našom lijepom pjesmom npr. „vozila se gožđena mašina od Komina sve do Rogotina…“, govori Jurković i ističe kako je šijanje, u stvari, igra muškaraca, a ženske, posebno u prijašnja vremena nisu smjele prići i gledati tu neobičnu igru , jer bi im odmah prišili da su „muškare“, što bi im smetalo boljoj udaji. Ali, kako kaže, cure su voljele dobre šijače, a nisu posebno cijenile one momke koji ne znaju šijati, pa bi im posprdno znale zapjevati:
„Koji momak ne zna šije-šete
podajte mu iglu pa nek plete!“
Šijavica im je u malom prstu: Rade Jelavić, Slobodan Vujević, Dragan Jurković (s desna)
„Dok nisam otišao u Zagreb studirati, često sam i ja šijao u Kominu i okolnim mjestima .U Kominu je uz buće, te kartanje briškule, trešeta i mačka, šijanje jako popularno i ima dugu tradiciju. Nije bilo dana da se u Kominu nije šijalo. Šijalo se u konobama, na ulici, između kuća (radi bure), u školskim dvorištima. Bilo je tu vrsnih šijača i borbe su bile napete i neizvjesne do kraja. Ta mi se igra što se kaže – uvukla pod kožu“, upoznaje nas Jurković koji je još davne 1991. godine, povodom proglašenja nezavisnosti naše države organizirao veliki šijački turnir u Kominu. Bila je to velika kominska fešta za pamćenje. Šijalo se ispred kuće dunda Periše. Na ražnju su se vrtila dva janjca. Došlo je naroda iz okolnih mjesta kako bi uživali u šijačkim virtuozima. Bio je to prvi turnir šijača u dolini Neretve!
Na turniru su sudjelovali sljedeći šijači: Andrija Kraljević, Slobodan Vujević, Ante i Božidar Dugandžić, Ican Jurković, Zdravko Šuman, Slobodan Dugandžić, Pavo Šuman Redžo, Jure Kraljević Đorđi, Ante Šuman, Mate Šprlje, Rade Jelavić, Mladen Šprlje , Ante Dugandžić – Puko, Mirko Kraljević Milovanov, Marin Marušić, Andrija Buntić, Ivo Šuman i Dragan Jurković. „Na turniru je pobijedio Pavo Šuman Redžo, koji je osvojio veliki pehar i posebno priznanje te pečenog janjca, kojeg smo, ovoga puta, ipak svi zajedno pojeli uz obilje vina i ostale neretvanske delicije . Redžo je u finalu pobjedio Juru Kraljevića 21:18 ( finale se šijalo do 21 punat). Ja sam u četvrtfinalu uvjerljivo izgubio od Ante Šumana 16:10. Opravdanje za ovako loš rezultat sam našao u tome da sam bio previše okupiran organizacijskim poslovima – lijep izgovor, zar ne?! Ali, eto stvarno me nije išlo, iako mnogi vele da nisam loš šijač.
U ekipnom dijelu turnira pobijedili su Pavo Šuman Redžo i Mladen Šprlje koji su u finalu za nijansu bili bolji od Icana i Ive Šumana rezultatom 21:20. Bilo je to žestoko šijanje o kome se i danas često priča. Šprlje je zadnji, pobjednički punat osvojio nakon desetak minuta neprestanog šijanja sa Icanom. Koja je to bila erupcija oduševljenja! To se zaista rijetko viđa. Poraženi su morali obučeni skočiti u Neretvu, ali bilo je ljeto pa se moglo „izdurati“.
U Kominu je dosta dobrih šijača. Šijaju gotovo svi muškarci u mjestu. Mogli bi lako nabrojiti one koji ne šijaju. Osim gore navedenih sudionika turnira, u Kominu su još dobri šijači i Ivo Visković, Trpimir Grgurinović, Borko Šuman, Ante Simun… te prijašnjih godina Milovan Kraljević, Stipo Kikin, Ante Kapović Dimo, Vilim Jerković, Ante Dugandžić Golub, Ivan Medak Ićo…“, podsjeća Jurković i naglašava kako nije kalo šijati: „Moraš brzo zbrajati, pamtiti i uvijek biti spreman s kojim ćete prstima protivnik dočekati. Običnog gledatelja kod te igre najviše fascinira brzina: on sam jedva da je i uspio uočiti koliko je prstiju koji igrač podigao, a šijači su već to utvrdili, pa zbrojili, pa zaključili da nijedan nije pogodio i već su ponovo podigli prste i uzviknuli novu prognozu zbroja prstiju. Sve to u jednoj sekundi. Kakvi kompjuter!“
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o staroj narodnoj igri koja izumire!
Šijanje je igra znanja, brzine, vještine, ali naš sugovornik upozorava i na neke stvari koje se, na žalost, događaju: „Ima i šporke igre i blefa, ne postoje pisana pravila i ide se na poštenu igru, iako neki sakrivaju prste ili viču „moje“, a nije njegovo i slične šporkarije. Šijač mora u glavi voditi neku vrstu statistike, pamtiti što protivnik najčešće uzvikuje i koji broj prstiju najčešće koristi. Mora razraditi vlastitu taktiku pa posezati za nekim trikovima koji će zbuniti protivnika: ili više puta zaredom baciti isti broj prstiju ili pri svakom bacanju imati različit broj prstiju. Mozak mora raditi punim kapacitetom. Svatko tko je ikada promatrao šijanje morao je zaključiti da su igrači u izvrsnoj intelektualnoj formi, a da sama igra razvija pamet“.
Ova igra se nikad nije proširila izvan uskih regionalnih granica. Južnjaci su često putovali na sjever i tamo se nastanjivali, ponijeli su sa sobom i mnoge običaje iz svog rodnog kraja, ali šijanje ili šijavica nikad nije zaživjela na kontinentu. „Sjevernjaci je nikad nisu prihvatili.
Ali južnjaci nisu mogli tek tako odbaciti ona iskustva i one vještine što su ih stekli, igrajući tu igru u svojim krajevima: počeli su tu sposobnost koristiti na nekim drugim područjima života. Oštrinu percepcije, brzinu računanja, smisao za taktiku i strategiju koristili su tamo gdje su mogli: u poslu, trgovini, politici… Tu je bila njihova prednost pred sjevernjacima, koji ne šijaju. Zato su južnjaci i brzo napredovali u poslovnim hijerarhijama, na fakultetima i zato su puno i učinili u privredi, politici, kulturi“, objašnjava Jurković.
Rogotinski šijači: Jurica Jerković, Marinko Kuzman, Orlando Glamuzina, Vlaho Kuzman, Stjepan Rezić, Velimir Žderić
U današnje vrijeme šijanja je sve manje i manje, a u mnogim mjestima je potpuno nestalo. „Iako je pokojni dundo Periša rekao: „ Brajo, šijanje nikad neće umrit, umiru samo judi. Šijavica ostaje za sve vikove“ , ipak je televizija, internet i ostala čuda civilizacije učinilo svoje. I u Neretvi se malo još gdje začuje ono gromko: šije, kvatro, cinkve, moje, lezi! Šteta jer u rijetko kojoj igri se ulaže toliko emocija i strasti, a gledatelji uživaju u zaista burnoj i neponovljivoj predstavi. Kao što reče, malo ozbiljno, malo u šali, naš vrli pisac Pavao Pavličić: „Ako nema šije-šete, nema ni intelektulanog treninga, pa uskoro neće biti ni ljudi koji znaju brzo i točno misliti. A to bi moglo imati jako negativne posljedice za privredu, politiku, kulturu. Zbog toga predlažemo da se češće organiziraju turniri u šijanju što bi pridonijelo zdravlju nacije, a zasigurno i boljem razvoju našeg turizma.“ Zato, amo mi jednu zašijati: šije-šete-oto-nove- tuti- kvatro-moja- šijaj!!!“, zaključio je Jurković.
Slike: Dragan Jurković, rogotin.hr
