Najstarije poznate originalne kolorirane grafike koje prikazuju „Neretvanku“ i „Neretvanina“ iz Pariza su se „vratile“ kući, u Metković, rodno mjesto zagrebačkog kolekcionara Marija Talajića. Upravo on je ove iznimno vrijedne grafike nabavio u francuskoj prijestolnici, a priča o njima nudi brojne nepoznanice i pitanje je hoće li ikada biti razriješene.
Grafike su dimenzija 17,3 x 11,5 centimetara. Jedna prikazuje muškarca u narodnoj nošnji sa sabljom i kraćim nožem za pasom. Ispod crteža je natpis „Marlaque de l’ Isle Opus“, a u lijevom kutu nalazi se potpis J.G. et St. Sauveur inv. diresc. U desnom kutu piše Librausse scup. Kod druge grafike nema nikakvih natpisa ni potpisa, nego ispod nje stoji „Femme (žena) Marlaque de l’ Isle Opus“.
„Kako sam, družeći se s prof. Radojkom Bagur, istraživao do sada nepoznate crteže neretvanske narodne nošnje, pronašao sam u „Mapi hrvatskih narodnih nošnji“ Nikole Arsenovića (Etnografski muzej Split, Split 2003.) između 192 akvarela i četiri s neretvanskim narodnim nošnjama naslikanima oko 1850. godine, te sam pomislio da ćemo teško otkriti stariji crtež „Neretvanina“ koji bismo mogli vremenski i stilski povezati s „Neretvankom“ Alberta Fortisa (Put po Dalmaciji iz 1774.). Do ovog sam zaključka došao kada sam dobio knjigu „Dalmacija, kako ju je opisao prof. dr. Frane Carrara“ (Zadar, braća Battara, izdavači i tiskari, 1846.). Naime, u toj predivnoj knjizi u kojoj je veliki dio teksta posvećen našoj Neretvi nalazi se 48 minijaturnih prikaza najvažnijih dalmatinskih narodnih nošnja, ali ni tu nema nošnje iz Neretve. Zbog svega navedenog, ove dvije grafike iz Pariza do sada su bile nepoznate, a važne su jer prikazuju našu nošnju s kraja 18. i početka 19. stoljeća“, pojašnjava Talajić i ističe kako su crteži djelo iznimno poznatog ilustratora toga doba u Parizu i Francuskoj Jacquesa Grasseta de Saint Sauveura (1757. – 1810.)
Taj u to doba iznimno plodan slikar ovjekovječio je mnoge detalje onodobne Europe i obiju Amerika. Neke njegove mape datiraju u 1796. godinu, a putopisi u 1801., 1802., 1803., 1804. I 1805. godinu.
„Kako sam imao priliku vidjeti i još neke grafike iz ove serije koje se odnose na razna dalmatinska mjesta i predjele, nameće se pitanje je li i Sauveur posjetio naše krajeve i ako jest, kada se to zbilo. Možda ćemo tražeći u francuskim putopisima toga vremena pronaći odgovor i na to pitanje. Možda je u Neretvu došao s francuskom vojskom ili se to možda dogodilo nešto ranije. To ćemo teško doznati, ali da je svojim crtežima dodao još jednu kockicu u mozaiku povijesti doline Neretve koji je nedostajao, to je sigurno“, kaže Talajić i otvara iduću nepoznanicu:
„Drugo je pitanje otkud takva sličnost s Fortisovom „Neretvankom“. Doima se kao da je riječ o istoj ženi. Razlike su u nošnji male i razlikuju se u pojedinostima. Posebna je vrijednost grafike njezina koloriranost, pa tako možemo doznati mnogo više i o bojama nošnje što kod Fortisa nije slučaj“.
Talajić podsjeća da za opata Alberta Fortisa znamo da je našim krajevima putovao u jesen 1773., te da je kao crtača vodio Angela Donatija, a konačnu obradu crteža, tj. rezanje u bakru, povjerio je Jakovu Leonardiju. Međutim, poznato je i to da se 1796. s Dubrovčaninom Mihom Sorgom Sarkočevićem tajno sklanja u Parizu.
„Koliko je vjerojatno da su se u Parizu sreli Fortis i Sauveur, te da je potonji precrtao neke crteže načinjene za Fortisa? To bi značilo da je Fortis uz objavljeni crtež „Neretvanke“ imao i crtež „Neretvanina“ koji do sada nikada nije objavljen. To je pitanje na koje će trebati dati odgovor daljnjim istraživanjima i jednoga i drugoga djela“, poručio je Talajić.
Slike: Mario Talajić
