Voda je esencijalna tekućina od presudnog značaja za sav život na Zemlji, pa tako i za čovjeka. Na obalama rijeka razvijale su se prve velike civilizacije, koje su zahvaljujući pitkoj vodi, plodnoj zemlji i mogućnostima za navodnjavanje, prijevoz i trgovinu, rasle i napredovale. U krajevima bez stalnih izvora osiguravanje vode za svakodnevne potrebe predstavljalo je jedan od najvećih izazova. Nestašica je bila stalna prijetnja, a dostupnost vode nikada nije bila zajamčena. Unatoč tome, ljudi su naučili kako premostiti prirodna ograničenja i sačuvati vodu ondje gdje je nje bilo malo ili nimalo. Na mjestima gdje nije bilo rijeka ni izvora koristili su kišnicu i razvijali načine njezina prikupljanja i pohrane – u spremnicima kao što su čatrnje i lokve.
Markica Vuica iz Metkovića, voditelj Udruge „Baštinik“, već niz godina predano istražuje i dokumentira napuštene čatrnje i lokve na području doline Neretve, koje su stoljećima omogućavale opstanak života u surovim krškim predjelima. Svoj je rad posvetio valorizaciji ovih gotovo zaboravljenih graditeljskih struktura, objavivši i dvije vrijedne brošure pod naslovom Voda iz kamena (2020. i 2021.), koje kroz seriju odabranih fotografija i tekstualne priloge slikovito prikazuju ove iznimne spomenike tradicijske graditeljske baštine.
Nedavno je, u organizaciji Etnografskog muzeja Split imao izložbu u tome gradu, sada se obavljaju pripreme za izložbu u Dubrovniku, a nakon toga plan je Zagreb. Ovaj veliki entuzijast završio je istraživanje gornjeg dijela Neretve i sada se „prebacuje“ na donji dio. Do sada je otkrio oko 200 čatrnja i lokvi od kojih je velika većina bila u potpuno zapuštenom stanju, zarobljena korovom i raslinjem. Vuica ih je sve sam očistio i omogućio da se fotografiraju i evidentiraju!
„U početku sam istraživao špilje i jame, nije mi bio fokus na čatranjama i lokvama iako bih povremeno nailazio na njih. Prekretnica se dogodila u vrijeme korone, mogućnost kretanja bila je ograničena, ali ne i po brdima koja sam obilazio. Neke sam pronalazio sam, neke po kazivanju. Gotovo za sve sam uzeo koordinate za buduću kartu čatrnja. Primijetio sam da su neke čatrnje betonirane tankom slojem betona zbog čvrstoće i postizanja higijene, neke su, pak, u dosta lošem stanju jer se nisu održavale. U dosta njih, više od polovice, još ima vode, ne u onom kapacitetu kako je nekada bilo jer je korijenje stabala i drugi čimbenici učinili svoje“, priča Vuica svoja iskustva.
Portal Rogotin i Dubrovački vjesnik (petak-tiskano izdanje) donose lijepu priču o entuzijastu Markici Vuici i njegom traženju čatrnja u Dolini Nerete!
Njegove brošure predstavljaju značajan doprinos poznavanju i očuvanju vještina građenja čatrnja, koje su se prenosile kroz generacije, a o kojima, nažalost, nedostaju pisani tragovi. Fotografije i tekstualni prilozi iz tih brošura otkrivaju nam nepoznati i nedovoljno istraženi dio kulturne baštine neretvanskoga kraja, koji svjedoči o nekadašnjem svakodnevnom životu njegovih stanovnika kao i o njihovoj ovisnosti o ovim kamenim zdanjima za sakupljanje vode. Zato Vuica nastavlja istraživanje s ciljem popisivanja i fotografiranja objekata u cijeloj dolini. Posebna pažnja posvetit će se njihovu kartiranju u svrhu dobivanja sveobuhvatnijeg pregleda njihove prostorne distribucije. U tom smislu važne su snimke ovih objekata iz zraka, koje omogućuju bolji uvid u njihov položaj u krajoliku i stanje očuvanosti.
Fotografije napuštenih, oštećenih i u korov zaraslih elemenata povezanih s vodnim resursima ilustriraju nam koliko se život na ovom području promijenio. Bili su izvor života i imali višestruku funkciju te su tijekom stoljeća omogućavali čovjekov opstanak na kršu. U vremenu ubrzanih promjena, depopulacije, zaborava i nestanka lokalnih znanja sve se više prepoznaje potreba za očuvanjem tradicijske kamene baštine. U tom duhu djeluje i Udruga za promicanje zaštite prirodne i kulturne baštine Neretve „Baštinik“.
Čatrnje su se gradile na mjestima pogodnima za prikupljanje kišnice – u podnožju padina, uz stijene te ondje gdje su postojali prirodni vodotoci. Njihova gradnja bila je u potpunosti ručna, bez pomoći mehanizacije, i stoga iznimno zahtjevna, tražila je znanje, iskustvo i vještinu pojedinaca. Kopanje, oblikovanje i zidanje spremnika često su trajali dugo, ovisno o vrsti tla, veličini čatrnje i uvjetima na terenu.
One se u pravilu sastoje od triju osnovnih dijelova: sabirne površine (nakapnice), spremnika (rezervoara) i otvora (okna). Sve čatrnje imaju dotok vode u razini terena, usmjeren sa sabirne površine, dok se otvor za otjecanje viška vode, kojim se sprječava prelijevanje tijekom obilnih oborina, nalazi na nešto višoj razini.
Portal Rogotin i Dubrovački vjesnik (petak-tiskano izdanje) donose lijepu priču o entuzijastu Markici Vuici i njegom traženju čatrnja u Dolini Nerete!
U dolini Neretve najčešće su čatrnje pravokutnog tlocrta, u razini tla, s jednostavno zidanim otvorom obrubljenim tzv. krunom, sastavljenom od četiriju većih obrađenih kamena. Samo malobrojne čatrnje imaju na kruni nadograđen pucal ili bucal, najčešće kvadratnog oblika, građen od kamenih ploča prosječne visine 50–60 centimetara, a vrlo rijetko od jednoga većeg, kružno obrađenoga kamena. Otvor je bio zaštićen drvenim ili metalnim poklopcem, na kojem se obično nalazio sić, posuda kojom se vadila voda. Takve su čatrnje uvijek bile smještene neposredno uz kuće, kako bi se olakšalo njihovo održavanje i očuvala čistoća vode.
Čatrnje u dolini Neretve redovito su građene kao nadsvođene podzemne građevine, a neizostavni dio njihove konstrukcije čini kameni svod, odnosno ćemer, građen suhozidnom tehnikom, bez uporabe veziva. Kamenje se pažljivo slagalo u polukružnom rasporedu koji je omogućavao statičku stabilnost svoda, dok je vršni kamen u središtu – klinastog oblika – pridonosio ravnoteži konstrukcije raspodjelom težine prema bočnim stranama.
Iako su svi elementi svoda u funkcionalnim čatrnjama oku nevidljivi, rijetki slučajevi urušavanja omogućuju jedinstven pogled u samu srž graditeljskog umijeća. Posebno vrijedan uvid u tehniku gradnje pruža primjer jedne urušene ćemerene čatrnje, gdje je jasno vidljivo kako su kameni elementi svoda bili slagani bez vezivnog materijala. Takvi rijetki primjeri od iznimne su vrijednosti jer omogućuju razumijevanje konstruktivnih rješenja koja su u očuvanim čatrnjama inače skrivena.
Unutrašnjost podzemnog spremnika čatrnje ozidana je kamenom uz upotrebu vapnene žbuke ili glinom kako bi se osigurala vodonepropusnost i dugotrajnost spremnika. Na taj se način sprječavao gubitak vode te olakšavalo redovito održavanje. Osim čatrnji koje su služile pojedinačnim kućanstvima, valja spomenuti i komunice – čatrnje koje je zajednički gradilo i dijelilo više kućanstava. Terenski su podaci zabilježili svega šest takvih čatrnji.
Portal Rogotin i Dubrovački vjesnik (petak-tiskano izdanje) donose lijepu priču o entuzijastu Markici Vuici i njegom traženju čatrnja u Dolini Nerete!
Iako su čatrnje bile najvažniji izvor pitke vode, krajobraz donje Neretve čuva i druge oblike zadržavanja oborinske vode, poput lokvi, jednostavnijih, prirodnijih vodnih tijela koja su imala ključnu ulogu u napajanju stoke i poljoprivredi. Lokve su se oblikovale u prirodnim udubinama terena – najčešće u kraškim vrtačama, dolcima ili depresijama gdje se voda nakon kiša prirodno zadržavala. Ipak, odabir mjesta bio je ključan: tražilo se zemljište s glinastom podlogom, koje je bolje zadržavalo vodu. Takve su udubine dodatno uređivane – čišćene, produbljivane i ozidane kamenjem kako bi služile kao trajna napajališta.
Danas je stanje lokvi na istraženom području vrlo loše. Terenskim istraživanjem zabilježeno je svega sedam primjeraka, iako se procjenjuje da ih je nekoć bilo tridesetak do četrdeset. Većina ih je bila relativno malih dimenzija, jednostavne izvedbe i bez dodatne zaštite. Za razliku od čatrnji, koje su bile pokrivene i građene kao zatvoreni sustavi, lokve su bile otvorene i izloženije vanjskim utjecajima. Upravo zbog toga lakše propadaju – ispunjavaju se nanosom, zarastaju raslinjem ili presušuju uslijed promjena u okolišu i napuštanja stočarskog načina života.
Uz lokve su se često nalazile i kamenice – kamena pojila, udubine isklesane u stijeni, iz kojih je pilo blago. Kamenice su se postavljale i uz čatrnje, a njihova uporaba nije bila ograničena samo na napajanje stoke. Primjerci manjih dimenzija, često s otvorom na dnu, služili su za pranje rublja, a nalazili su se u dvorištima pred kućom, gdje su činili dio svakodnevnog prostora. I danas, unatoč zaboravu i propadanju, kamenice također ostaju snažan znak neretvanskoga krškoga krajolika i svjedočanstvo nekadašnje borbe za vodu.
„Dio čatrnja i lokvi lokalno stanovništvo još uvijek koristi – za navodnjavanje maslina, loze ili tijekom povremenih boravaka u obnovljenim kućama. Lokve, osim nekadašnje izvorne funkcije, danas imaju i važnu ulogu u očuvanju bioraznolikosti: u njima obitavaju vodozemci, kukci, ptice i biljne zajednice, a služe i za napajanje divljih životinja kojima bi bez njih opstanak na ovim prostorima bio ozbiljno ugrožen“, rekao je Vuica i istaknuo kako danas, u vremenu kada se voda sve češće promatra kao ključna globalna tema, „ovi tihi kameni objekti mogu postati ne samo simbolom pamćenja, već i smjerokazom – kako čuvati ono što se lako izgubi“. Naime, unatoč zaboravu i propadanju, one ostaju snažan znak neretvanskoga krškoga krajolika i svjedočanstvo nekadašnje borbe za vodu.
Slike: Markica Vuica, Marin Veraja
