Papa Ivan Pavao II.: “Sport doprinosi ljubavi prema životu te podučava žrtvi, poštovanju i odgovornosti, što vodi potpunom razvoju svake ljudske osobe”
Mnogi misle da se fratarski posao svodi isključivo na molitve, mise i strogi životni ritam. No, 62-godišnji fra Marko Karlo Bitanga razbija te predrasude, a Radosnu vijest širi i pomoću teniskoga reketa. Fra Marko Karlo opslužuje dvije župe: Staševicu i Plinu-Stablinu.
Imenovan župnikom Pline -Stabline
„Što je čovjek stariji, to više osjeća kako vrijeme teče, kako se bliži kraj. Još se ne dam „rđi u ruke“, još prebacim koju. Konačno mi se ostvario san. Dobio sam župu u kojoj ima teniski teren. U kolovozu 2025. nadbiskup Zdenko Križić imenovao me i župnikom Župe Uznesenja BDM, Pline-Stabline. Tako sada opslužujem dvije župe-Staševicu i Plinu-Stablinu. Ne moram trošiti puno vremena do teniskog terena, ali sada imam puno više pastoralnih obveza. Otkako sam preuzeo i drugu župu, često se sjetim riječi svoje majke. Molila me da dođem u Runović i da je odvezem u Imotski radi nekog posla. Kazao sam joj da se javi svome župniku da je on odveze. Ona mi je na to rekla: „Sine moj, naš župnik se nema kad ni prikrstiti od posla…“ No, nađe se vremena, bar jednom tjedno odigram meč s društvom u mojoj župi u Peračkom Blatu na teniskom terenu kod Igora Piskača ili Ivana Galića. Po zimi kadgod skoknem u Makarsku i odigram u dvorani na Tenis centru. Tamo ima jedna krasna družina. U njoj je i moj Runovićanin legendarni nogometaš Iko Buljan. S njim sam igrao davno prije. Godinama se nismo viđali ni igrali. Kad sam upao u to društvo prije dvije godine, odmah smo Iko i ja zaigrali u paru protiv Makarana. Grdno smo izgubili. Bio je revanš. Iko će prije meča suparnicima: „Pazite, fra Marko i ja nikada nismo izgubili dva puta zaredom!“ Te su mi njegove riječi bile poticaj i pobijedili smo tada i poslije više puta zaredom. Nisam se mogao sjetiti da smo ikada prije nas dvojica igrali zajedno u paru. Iko mi je kazao da je zato i rekao da nikada nismo izgubili dvaput zaredom…“, govori nam fra Marko Karlo, koji je zahvaljujući tenisu obišao Hrvatsku i susjednu BiH, odigrao brojne turnire i upoznao mnoge ljude: „Tenis je strast, rekreacija, radost i druženje. Često je i svojevrsna „ulaznica“ u određena područja. Sjećam se kako sam srdačno dočekan u Banja Luci na jednom turniru iako se ratne rane još uvijek bile svježe. Kroz tenis mi se pruža prilika da svojim ponašanjem i odnosom prema drugim ljudima šaljem poruke prijateljstva i mira. Mnogi misle da se fratarski poziv svodi samo na molitve, mise i strogi životni ritam. No, među nama ima veliki broj sportaša. Sport je dobar i zdrav i svatko bi ga trebao prakticirati“, poručio je fra Marko Karlo, naglasivši kako i sveti Pavao upotrebljavao određene sportske termine poput trkališta i trkača.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak- tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o fra Marku Karlu Bitangi!
A njegovo druženje s teniskim reketom započelo još krajem 80-ih godina prošloga stoljeća, kada ga je u rodnim Runovićima u svijet tenisa uvodio njegov sedam godina stariji brat Ivan: „U Runovićima je napravljen prvi teniski teren u Imotskoj krajini i ja sam na njemu prvi put udario tenisku lopticu. Odmah sam se zaljubio u ovaj sport. Premda sam bio mlađi, brži i motiviraniji od brata, on me stalno pobjeđivao. Objasnio mi je da to postiže jer „igra“ na moje slabe strane. Tako sam postupno napredovao i shvaćao da se tenis igra reketom, a pobjeđuje se glavom. Čovjek mora biti potpuno posvećen i koncentriran, upoznati svoga protivnika i nametnuti igru u kojoj će se moći iskoristiti njegove slabosti“.
Vojni kapelan i hrvatski branitelj
Ova svestrani fratar priznat će kako ga uz brata veže veliko rivalstvo: „Kako nam nitko nije sudio, znalo je doći zbog optičke varke do prepirki, iskrica. Kad bi nas neki gledali sa strane, koji nas nisu poznavali, rekli bi: „Koji su ovo ljuti protivnici?“ Odgovor je glasio: „To su dva brat, jedan pratar, drugi doktor.“ Brat mi je dao još jednu ideju. On je za vrijeme Domovinskog rata radio kao liječnik u KBC u Osijeku. Zbog toga je dobio status hrvatskog branitelja. Ja sam kao svećenik, župni vikar Drniša, od početka Domovinskog rata pastoralno djelovao na prvoj crti bojišnice u neokupiranom dijelu Župe Drniš, u Sedramiću i Močićima, zaseoku Žitnića i nisam dobio taj časni naslov. Očekivao sam da će se netko od branitelja sjetiti i predložiti nadležnima bar neku zahvalnicu za mene u znak pažnje, zahvalnosti. Žao mi je zbog toga. Ali opet bih isto postupio. Kada je planuo Domovinski rat, kad sam zajedno s vjernicima pod kišom granata izbjegao iz Drniša sredinom rujna 1991., htio sam i ja uzeti pušku u ruke. Od toga me odvratio jedan stariji fratar, fra Božo Morić. Rekao mi je da sam Domovini potrebniji kao svećenik, nego kao vojnik. Obilazio sam branitelje i vjernike koji su ostali na svojim ognjištima na prvoj crti. Služio sam im svete sakramente. Iako nisam bio imenovan vojnim kapelanom, u to doba nije ni bilo te službe, ja sam je vršio. Moj župnik fra Ante Čavka ljutio se zbog toga što se izlažem pogibelji, što idem na prvu crtu bojišnice. Za razliku od njega, imao sam podršku od mjesnog biskupa Srećka Badurine. On me pozvao na razgovor. Pitao me da li bih išao u Drniš da djelujem kao svećenik pod okupacijom među vjernicima koji su tako ostali. Pristao sam. Spremao sam se da idem u Drniš koji je tada bio u takozvanoj Republici Srpskoj Krajini. No, uslijedila je vojno-redarstvena operacija „Maslenica“ i od toga se odustalo“.
Prvi uočio pjesmu koja će postati najpopularnija budnica Domovinskoga rata
Za fra Marka Karla vezana je jedna zanimljivost s početka Domovinskoga rata, naime prvi je uočio pjesmu koja će postati najpopularnija ratna budnica! „Uglavnom sam posjećivao vjernike i branitelje na području Župe Drniš za koju sam bio zadužen kao župni vikar te župe. Znao sam i ostati s njima na prvoj crti i nekoliko dana. Događalo se da su nas zasipali granatama. Kad sam čuo da je 3. imotska bojna stacionirana na drniškom ratištu u Čavoglavama, otišao sam ih obići. Bilo je to krajem listopada ili početkom studenoga 1991. Imam sve to zapisano u jednoj bilježnici koja mi sada nije pri ruci. Među pripadnicima 3. imotske bojne bilo je više mladića iz moga sela, iz Runovića. Kao svećenik, uz to što sam boravio i pastoralno djelovao na frontu, bio sam zadužen za vjernike prognanike u hotelu „Lav“. Služio sam svete mise i kod časnih sestara u njihovoj kapelici u Podstrani. Časna sestra Julijana kao vjeroučiteljica predavala je vjeronauk u osnovnoj školi u Strožancu. U toj školi skupljali su pomoć za branitelje. Skupljali su voće i druge potrepštine. Učenici su pisali pisma braniteljima, molitve, crteže i stavljali ih u kuverte koje su sami izrađivali. Predložio sam da to odvezemo u Čavoglave. Tako smo se početkom studenoga s dva auta, s dva renaulta 4, dva mala diva, puna raznih potrepština uputili u Čavoglave da to isporučimo braniteljima. Drugi renault vozila je č. s. Tihoslava. Nismo se najavljivali. Nije tada bilo mobitela kao danas. Ja sam prije toga već nekoliko puta dolazio u posjet braniteljima u Čavoglave. Lijepo su nas primili. Bili su oduševljeni darovima. Posebno pismima. Među braniteljima bio je i sadašnji saborski zastupnik Domovinskog pokreta Ivica Kukavica. O njemu su mi pričali da se posebno istakao hrabrošću na zadarskom ratištu. On se tako razveselio kad je otvorio jedno pismo. Rekao je kao da je točno njemu napisano. Pismo je naslovljeno „Hrvatskom branitelju plave kose“. On je imao tada bujnu plavu kosu. I ja sam sa zanimanjem zavirivao u ta pisma. U jednom pismu bila je molitva jednog djeteta za hrvatske branitelje. Dijete je molitvu završilo riječima: „Dragi Bože, i ti moli za naše branitelje!“ Branitelji su mi u razgovoru rekli da jedan od njih pet, šest mladića pripadnika HOS-a, koji su ostali u Čavoglavama i branili svoje selo, piše pjesme. Rekao sam da mi donesu te njegove pjesme. Brzo su mi donijeli njegovu bilježnicu s pjesmama. Bila je to obična školska teka s širokim crtama. Bila je sva ispisana, išarana, ušata. Negdje po sredini našao sam pjesmu koja mi se posebno svidjela. Ta pjesma, uz određene izmjene, poslije će postati najpopularnija pjesma budnica nastala u Domovinskom ratu. Bila je posvećena bojovnicima iz Imotskoga. Napisao ju je Thompson. Tako su ga zvali. Nisam znao njegovo pravo ime. Znači: Umjesto riječi: Stala braća da odbrane svoje domove, pisalo je: „Došla braća da odbrane naše domove“. Umjesto riječi: bojovnici iz Čavoglava, pisalo je: bojovnici iz Imotskoga…Na list papira prepisao sam tu pjesmu. Časna sestra Julijana odijela je tu pjesmu u školu u Strožanac. Nakon nekoliko mjeseci čuo sam tu pjesmu na radiju, ali u sadašnjoj verziji. Netko mi je rekao da je Thompson negdje izjavio da nije postojala „imotska verzija“ te pjesme“, priča nam fra Marko Karlo.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak- tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o fra Marku Karlu Bitangi!
Uz to što je na prvoj crti braniteljima služio svete sakramente, ispovijedao ih, pričešćivao, s njima slavio misu, mnogima je uz molitvu oko vrata stavljao krunicu. Krunice je kupovao u Međugorju. „Kad bih došao kod njih, postrojio bih ih, zajedno bi se pomolili. Zatim bih išao od jednoga do drugoga i stavljao im krunicu oko vrata. Neki su mi poslije pričali da ih je upravo moja krunica spasila. Kad sam došao u Zavojane za župnika, jedan mi je Zavojančanin poslije mise prišao i rekao da me odnekud poznaje, ali se ne može sjetiti otkud. Odmah sam pomislio da me vidio negdje u „neobranu grožđu“ i da zato neće da kaže. Poslije mi je rekao kad se sjetio. On je bio među braniteljima u Sedramiću, na prvoj liniji bojišnice u zaseoku Šuljci. Pokazao mi je krunicu koju sam mu stavio oko vrata. Napravio je u svom dvorištu kapelicu i u nju stavio tu krunicu“.
Novo ime Marko Karlo
Fra Marko Karlo se godinama bori da se zna istina o fra Karlu Ćulumu, ubijenom u Zavojanima za vrijeme Drugoga svjetskog rata, u mjesecu svibnju. Zbog njega je dobio i novo ime: „U čast zavojanskog župnika mučenika fra Karla Ćuluma svom krsnom imenu dodao sam ime Karlo. Kad sam u matičnom uredu u Pločama kazao da sam došao radi promjene imena, službenica mi je rekla: „Ime Vam je lijepo, bolje promijenite prezime.“ Koliko mi je drago što sam postao župnik Pline zbog blizine teniskih terena, još puno mi je draže stoga što je i fra Karlo Ćulum također bio župnik Pline. Kroz petnaest godina provedenih u Zavojanima osvjedočio sam se da je fra Karlo istinski čovjek i svećenik, da je mučen i ubijen od mjesnih komunista partizana zato što se usudio podići svoj glas protiv zločina koja su činili nad njegovim župljanima. Nažalost, i dalje u Zavojanima strši spomen ploča na kojoj su utisnute laži o njegovu životu i mučeničkoj smrti. Nadam se da će se ta nepravda jednoga dana ispraviti i da će fra Karlo biti uzdignuti na čast oltara. Nazire se to u novoj upravi naše Provincije koja namjerava oformiti komisiju za našu braću žrtve rata i poraća“.
Uz sve obveze, nađe vremena i za napuštene životinje, pa je , tako, udomio psa Bellu i macu Lili: „Da, Bella je još živa. Ima sigurno petnaestak godina. Vidno je oslabila. Udomio sam i Bibu. Dobrom se slažu. Maca Lili je uginula od starosti. No čim otvorim ulazna vrata ili kad se vraćam kući, dočekaju me mace na pragu da ih nahranim. Žao mi je i srce me zaboli kad vidim kako neki moji župljani ne vode računa o kućnim ljubimcima, da ih drže gladne i žedne i u nehigijenskim uvjetima. Sad imama puno posla u pastoralu. Duplo i troduplo više nego prije. Ali veliko mi je olakšanje što u svemu nailazim na razumijevanje kod vjernika. Spremni su mi u svemu izići ususret i pomoći. Od velike su mi pomoći i tri časne sestre koje imaju kuću preko puta crkve u Stablini. Jedna od njih voditeljica crkvenog zbora i moja pastoralna suradnica“, zaključio je fra Marko Karlo.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak- tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o fra Marku Karlu Bitangi!
Katolički sportaši su kao svojeg zaštitnika desetljećima smatrali svetog Sebastijana, rimskog vojnika koji je bio teško ozlijeđen strijelama, ali je nakon ozdravljenja naviještao evanđelje. Sveti Ivan Pavao II, i sam u mladosti sportaš, često je govorio o značaju sporta u razvoju mladih duša. Evo nekoliko primjera vezanih uz tenis. Blažena Chiara Badano (1971.–1990.) bila je svestrana sportašica, ali posebno je voljela tenis. Zbog karcinoma kostiju morala se povući s teniskih terena, a tijekom bolesti često je ponavljala: “Isuse, ako ti ovo želiš, želim i ja.”
Sluškinja Božja Teresita Quevedo bila je tenisačica, ali nije mogla zabilježiti pobjedu. U jednom susretu bila je blizu pobjede, ali je zamolila je Gospu da se na terenu dogodi ono što Isus želi. Kada je izgubila kući se vratila toliko sretna da je njezina majka mislila da je pobijedila.
Sveta Terezija od Isusa “De Los Andes” rođena je 13. srpnja 1900. godine u Santiagu, u Čileu, u kršćanskoj obitelji srednje klase također je igrala tenis. Kasnije je postala redovnica i ušla je u Karmel.
Sveti Filip Evans bio je velški isusovac iz 17. stoljeća., zatvoren jer je bio svećenik. U zatvoru je igrao igru koja se kasnije razvila u tenis. Kad su ga došli obavijestili da će idući dan biti pogubljen, odgovorio je: “Čemu takva žurba? Dopustite mi da prvo završim igru.”
