Jedina je koja još može ispričati autentičnu priču o organiziranoj sadnji prvih mandarina, danas zaštitnoga znaka doline Neretve, jedna od rijetkih, a možda i jedina žena koja je radila najteži od najtežih poslova, „rezerviranih“ isključivo za jake muškarce – jendečila, odnosno badiljem stvarala nove zemljane površine, radila i gladovala, kako sama kaže, bosa, s motikom u ruci, a nakon 32 radne i iscrpljujuće godine na neretvanskim plantažama dobila je – plaketu.
Križana Zonjić (Slika: rogotin.hr)
Križana Zonjić, rođena Dujmović, unatoč 92 godine života koji je nije štedio, zadržala je vitalnost i vedri duh. Sa sjetom i zahvalnošću i danas se sjeća svojih kolegica s kojima je podizala prvi agrumik u dolini Neretve posađen 1951. na bivšem Salacanovu imanju Poljoprivredne stanice u Opuzenu na predjelu zvanom „Pošta” u Trnovu kod Opuzena uz obalu Male Neretve. Agrumik je imao površinu 2.300 „kvadrata“ sa 394 stabalaca mandarina Unshiu Ovari u gustom sklopu sa razmakom 2,50 x 2,33 m. Sadnice su posađene iz rasadnika u Čibači, gdje je Križana kasnije zbog posla često putovala, te dosađene sadnicama iz vlastitog rasadnika. Manji dio sadnica je 1951. podijeljen besplatno neretvanskim poljoprivrednicima kako bi se nasadi mandarina raširili.
Križana Zonjić s plaketom (Slika: rogotin.hr)
Jedini alat bila je motika
„Sve su moje drage kolegice umrle, nema više ni Erene, ni Janje ni dvije Marije, ni Jerke…, ostala sam samo ja. Nije nam bilo lako, ali morale smo raditi, bile smo siromašne, bilo je to jadno i nevoljno vrijeme, ja nisam imala što ni obuti na noge, nije bilo vremena razmišljati o tome. Jedini alat bila nam je motika. Ali dobro smo se slagale u grupi, bile smo podrška jedna drugoj. Tko je imao lovca u kući, imao je dobru marendu. Sjećam se kako bi Jakov Popović govorio: „Molite Boga, bacit ću mreže“. Ako bi uhvatio ribe, bilo bi dobro za sve. Ja često nisam imala što ponijeti od kuće, pa sam se za vrijeme marende pravila da me boli zub. Primijetio je to naš šef Stipe Nikolac pa bi me diskretno uputio prema njegovoj torbi u kojoj je bilo hrane“, prisjeća se Križana tih vremena u kojima su se postavljali temelji današnjih nepreglednih plantaža „žutoga voća“, koje zbog svoje kvalitete stalno pronalaze nove destinacije.
Sadnja mandarina u prisustvu Edvadra Kardelja i Stanke Parmaća (Slika: Ivo Veraja)
Pepica Kardelj sadi mandarine (Slika: Ivo Veraja)
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o Križani Zonjić rođ. Dujmović!
Bilo je to vrijeme naglašene discipline, sjeme su čuvali „kao oko u glavi“, ako bi se smijale, smatralo se da ne rade, odbijalo im se vrijeme kada su prali ruke, za psovanje nadređenih odbijalo se i do osam radnih sati, a prilikom same berbe, koru od mandarina koje su pojele, žene bi zakopavale u zemlju, jer je tijekom berbe bilo zabranjeno konzumiranje plodova.
Obilazak posađenih mandarina (Slika: Ivo Veraja)
„Bile su to radnice nad radnicama! Kad bi se danas tako radilo, bila bi Amerika!“
Ali, radilo se, nije bilo popusta ni za žene. Bilo je dosta žena, svaka je imala svoj razlog zašto je došla. „Bile su to radnice nad radnicama! Kad bi se danas tako radilo, bila bi Amerika!“, kaže Križana i objašnjava kako su, osim poslova vezanih uz agrume, žene radile i mnoge druge stvari. Na ramenima su nosile kofe pune kupusa i ukrcavale ga u željezničke vagone, ramena su im bila modra od težine tereta, a put kojim su prolazile toliko utaban da su ga motikama morale vraćati u prvobitno stanje.
Odmor za prvi svibnja (Slika: Križana Zonjić)
Nisu se birali poslovi, kada je lađu trebalo napuniti gnojem i dovesti npr. do klijališta, radile su to, Križana je bila najmlađa, tek punoljetna. „Sestra je dobro učila i išla je u školu, ja sam ostala na zemlji jer morao se zaraditi dinar. Otac je bio bolestan, a nismo imali vlastite zemlje. Jednostavno, tako je bilo. Radile smo sve što je trebalo“, kaže nam ova energična starica, a mi bismo dodali da su radile i što nije trebalo.
Križana Zonjić u berbi (Slika: Privatni album)
Naime, poznato je da su nekada žene u dolini Neretve radile sve poslove bez obzira na težinu. Sve osim, jednoga. Jendečenje je bilo toliko teško i iscrpljujuće da je to bio jedini posao kojega neretvanske žene nisu radile. Osim Križane. A za sve joj je „kriv“ sveti Ante. Jednom prilikom, umjesto na posao, otišla je u Komin, koji je slavio svoga sveca zaštitnika. Njeni šefovi saznali su za to i tako je s badiljem završila u jendeku. „I taj sam ispit položila. Jendečila sam s pokojnim Ilijom Tošićem. Da, bilo je teško, ali uradila sam sve što se očekivalo od mene, pokazala sam da se u i tome poslu možemo ravnopravno nositi s muškarcima“, prisjeća se.
Mazga i vojna kolica (Slika: Križana Zonjić)
Ruske čizme – pun pogodak
U tim početnim vremenima svaki pomak u uvjetima rada bio je veliko olakšanje. Tako se Križana i danas sjeća nekih događaja koji su doprinijeli povećanju produktivnosti. „Jedno vrijeme sadili smo kupus za vojsku i od njih smo dobili prikolicu. Još kad je Stipe Nikolac doveo mazgu da vuče tu prikolicu, možete zamisliti što je to značilo za nas. Slično smo se osjećale i kad smo dobile ruske čizme, poznatije kao caj-caj. Za nas koje nismo imali što obuti na noge, to je bilo neprocjenjivo, iako sam ja dobila nekoliko brojeva veće čizme. Neki su dobili toliko veće brojeve da su im dobro došle na njihove postole“, kaže nam Križana.
Na proslavi 1 svibnja (Slika: Križana Zonjić)
Premda su mandarine bile prioritet i vremenom se počele saditi na različitim lokacijama, radilo se i s drugim kulturama. Jedna od njih bile su smokve. „Ujutro bi brale smokve, nakon toga smo ih sumporavale, a kad bi završile te poslove, odlazile smo u naranče. Nije bilo praznoga hoda. Čak ni noću. Noću sam slagala smokve u paketiće i presovala ih. U jedan vagon moglo je stati 40 tisuća paketića suhih smokava. Kao uspomenu, kod kuće još čuvam prešu na kojoj sam tada radila“, otkriva Križana.
Križana Zonjić (Slika: Privatni album)
No, istaknuti će, bilo je trenutaka kada su se družili, opuštali i zajedno provodili vrijeme uz pjesmu. Zaboravili bi tada na sve izazove i napore koje su prošli, kao i one koji su bili ispred njih. Posebno veselo bilo im je na zajedničkim proslavama 1. svibnja, Međunarodnog dana rada, na ušću i drugim lokacijama. Pokazuje nam izblijedjele fotografije koje svjedoče da se radilo, ali i opuštalo.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o Križani Zonjić rođ. Dujmović!
Križana Zonjić (Slika: rogotin.hr)
Dolazak Stanke Parmaća, umirovljenog kontraadmirala i provedene agromelioracijske mjere smatra pozitivnima, Parmać je, ističe, „napravio puno“ i „podigao dosta naroda“, sve je poprimilo jednu novu dimenziju, iako je neke teške poslove bilo nemoguće izbjeći. Kao kada bi bageri izbacivali zemlju na poljoprivredne površine, a radnici bi je motikama razvlačili. „To je zaista bio težak posao. Srećom, znala sam raditi s motikom na obje ruke. Muškarci su bili na jednoj strani, a mi žene na drugoj. Na svetoga Stipana, zaštitnika Opuzena, mogli smo ići kući ranije, ako bismo ranije završili posao“, govori nam Križana.
Križana Zonjić (Slika: rogotin.hr)
Već je odavno u zasluženoj mirovini, ali i danas se teško miri s činjenicom da je prilikom raspodjele zemlje ostala praznih ruku. Tražila je dva hektara, nije bilo razumijevanja. A pristala bi i na manje, samo da dobije potvrdu za silne godine rada i odricanja. Ovako joj je, osim crno-bijelih fotografija i sjećanja, ostala samo plaketa. No, ne da se. Danas ima četiri „varićaka“ vlastitih mandarina i smokve koje suši. Sve do prošle godine penjala se na mandarine, ali čak i ona ima granice svojih mogućnosti. Druženje s mandarinama polako završava, a neumorna gospođa Križana sada će imati više mogućnosti za ovakve razgovore kroz koje će se pobrinuti da vremena koja su u mnogo čemu odredila način života ovdašnjih stanovnika ne potonu u zaborav.
