U obitelj Ante Šumana Vuke u Kominu za ovogodišnji Uskrs blagovat će se meso. Jer nema jegulje. Nema je već dugo, zbog raznih razloga, pa mnogi zaboravljaju koliku je uloga imala upravo jegulja u korizmenom vremenu i na sam najveći kršćanski blagdan.
Jegulja se, naime,koristila kao posna hrana u vrijeme priprave za uskrsni blagdan, a na sam Uskrs „pretvorila“ bi se u deliciju. Govorimo, naravno, o vremenu kada je jegulje u Dolini Neretve bilo puno više nego danas i kada se lovila u stotinama kilograma.
A za priču o lovu, pripremi jegulje u preduskrsno vrijeme i njenom blagovanju na Uskrs idealna je adresa Ante Šuman Vuko, 90-godišnji vitalni Kominjanin koji u svojoj memoriji čuva od zaborava običaje koji su se stvarali dugi niz godina, a sada im prijeti zaborav.
Portal Rogotin i Dubrovački vjesnik donose priču o uskršnjim običajima u Dolini Neretve!
Ante je, kako je to nekadašnji život u Neretvi „zahtijevao“, bio sve, vrhunski lovac na liske, jednom ih je sa svojim partnerom Vladislavom Vladimirom Vladikom za tri noći ustrijelio 350, Vladika je bio vrstan ćukar, a Ante strijelac, savladao je tu vještinu u vojsci. Bio je iskusan poljoprivrednik, na zemlji je dočekao i mirovinu, a prije toga godinama voće i povrće svojim brodom vozio diljem Makarskoga primorja, Pelješca i Korčule i prodavao turistima i drugim kupcima.
No, priča o jegulji i za njega ima posebnu simboliku u ovome vremenu iščekivanja. On je, kaže, samo nastavio tradiciju koja mu je prenesena, ponajprije od majke Danice. „Kada bi lovci ulovili veće količine ribe, nije bilo frižidera kao danas, jegulja bi se solila i sušila da duže traje. A to se radilo na dva načina. Pri način podrazumijevao je rezanje jegulje nožem svako pola centimetra otprilike da sol može što bolje prodrijeti u nju i zaštititi je od propadanja. Što je jegulja bila veća, reske su bile bliže jedna drugoj i obratno. Rezala bi se do kosti, kost se nije smjela dirati jer je ona „držala“ jegulju. Taj posao najčešće su radile žene, lovci bi lovili, a one rezale. Nakon toga bi se posolila. U drugom načinu, kada se ulov nije mogao odmah prodati niti stati u burće, jegulja bi se bacala u sol koja je bila u drvenim pritorcima, a kasnije u plastičnim posudama. Tako živa jegulja progutala bi sol i ugušila se, ali bi se zaštitila od propadanja. U drugom slučaju, za razliku od prvoga, iz nje se nije vadila jetra, slezena i stomak. Jegulja bi bila posoljena nekoliko dana, najčešće dva do tri, zavisno od njene veličine. Nakon toga stavljala bi se na dimljene tri do četiri dana, na ognjište, a onda na buru da se suši. Upravo zbog toga sve se tempiralo, čekalo se da vrijeme bude „u buri““, priča nam Ante i ističe kako se jegulja solila u njegovoj kući zadnji put prije četiri godine. Radio je to njegov sin Darko, kojemu je stalo do očuvanja ove vrijedne tradicije.
Portal Rogotin i Dubrovački vjesnik donose priču o uskršnjim običajima u Dolini Neretve!
„A najčešće se kuhala lešo s krumpirima. Ako bi bila jako suha, znala se raditi i kao bakalar. Ako bi se pripremala lešo s krumpirima, dodavalo se vrlo malo ulja, a više kvasine kako bi se neutralizirala njena masnoća. Jela se i prije Uskrsa, za vrijeme posta, i za Uskrs jer nije bilo mesa. Danas nije tako“, uspoređuje nekadašnje i sadašnje vrijeme Ante, dok se njegov sin Darko prisjeća kako ga je baka Danica Šuman Vukuša, rođena Vuković, učila kako jegulja s ražnja, nakon što bi se isprala od soli i osušila, „liči kad si bolestan“.
Ante je za lov na jegulju koristio više alata, od ostiju preko vršava do trata. „Penjao“ je Desanku punih 15 godina, prije toga „penjao“ je Lisnu, ali tu je trebalo zabijati više kolaca i bilo je manje ribe nego u Desanki. „Jedne sezone uhvatili smo 1,5 tona jegulje. Samo jedne noći 750 kilograma. Bila je to nezaboravna noć. Jegulja je samo dolazila u ulazila u tratu. Kako smo je vadili iz nje, tako je dolazila druga. Bili su to vrijedni ljudi, radili su brzo i dobro. Sutradan smo obilazili sve restorane i gostionice od doline Neretve do Ljubuškoga. Uspjeli smo u roku od 2-3 dana prodati svu ulovljenu jegulju, niti jedna nam nije uginula“, kaže nam ovaj iskusni lovac, ali naglašava da je bilo situacija kada bi jegulja, zbog nedostatka kisika uginula. Jednom su, tako izgubili oko sto kilograma.
Jegulja se nije mogla loviti u svako doba, a Ante nam je otkrio tajnu kada je za to najbolje vrijeme. „Od naših starih naučili smo koje su to „lovne noći“ i što se mora poklopiti. Kada smo uhvatili rekordnu količinu, rukovodili smo se upravo tim savjetima. Najvažnije je da bude „voda na se“, odnosno oseka dva dana pred minu i da padne kiša, a onda da zapuše bura. Iako treba reći i da svako lovište ima svoje zakonitosti, u Modriču i Parilima lovilo se i po mjesec dana poslije Desanke. To je bilo dobro, jer se ulov mogao rasporediti. U Kominu je bilo dobrih lovaca, znalo se dogoditi da u mjestu osvane vagon jegulje!“, priča nam Ante i podsjeća kako je jegulja bila toliko važna da se nosila u crkvu na blagoslov hrane u košarici zajedno s kruhom, soli i kolačima.
A sušena jegulja nije bila poslastica samo za ovdašnje ljude. Ante nam priča kako su je, za vrijeme Domovinskoga rata, tražili francuski pripadnici UNPROFOR-a, stacionirani u Pločama. Bilo je to vrijeme kada se već osjećao veliki pad ulova jegulje, ali su se Francuzi ipak uspjeli opskrbljivati kod Nikole Grgurinovića Šamije s Čeveljuše, još jednog vrsnog lovca. Danas je jegulje još manje i s njenim mogućim nestankom prijeti nestanak jedne lijepe tradicije koja dugo vremena živi među Neretvanima.
