Zoran Musulin nije samo običan gitarist, iako se s ovim poznatim glazbenim instrumentom druži već dugih šest desetljeća. Popularni 73-godišnji Suma gitare izrađuje sam! U prilično impresivnoj sadašnjoj kolekciji, u kojoj su i gitare stare preko 50 godina, pet je onih koje je on izradio. Po svome guštu. Naravno, prva uvijek ima posebno mjesto u memoriji, a način na koji se zaljubio u gitaru i kako je osigurao materijal da je, još kao dječak, napravi, u najmanju ruku je neobičan.
„I sad gotovo svaki dan sviram. S gitarom se družim već 61 godinu, počeo sam svirati kada sam imao 12 godina. Na gitari Havajki, ona nije imala pragova, svirala se kao violina, koju je donio Ante Žderić Đedo, tada zaposlen kao špediter u jednoj firmi u Pločama. Vjerojatno ju je nabavio na brodu. Na njoj smo svirali Neven Glamuzina Vođa i ja, i on je obožavao svirati. No, jednoga dana, njegov je otac uništio gitaru. Bio je to za nas pravi šok. Ja sam plakao mjesec dana“, govori nam Zoran i prisjeća se kako je učio svirati:
Za prvu gitaru morao je ukrasti ploču od školske klupe
„U Rogotinu je nastupala grupa Neretvanski dječaci iz Opuzena, dolazili su svirati i Krvavčani. Ja sam, kao dijete, gledao kako njihovi gitaristi rade prstima, pokušavao sam zapamtiti te pokrete, a onda sam vježbao. Neven je počeo svirati prije mene, znao je neke akorde, pa sam učio i od njega. Drago mi je da je kasnije, na isti način, od mene učio Mili Žderić, poslije član poznate grupe Levanti“.
Portal Rogotin i Dubrovački vjesnik (petak – tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o Zoranu Musulinu koji sam izrađuje gitare!
No, kada je ostao bez gitare, odlučio ju je napraviti sam. Električnu. Nije mu još bilo 14 godina. U Rogotinu su se obavljali radovi na izgradnji škole i Doma kulture, dopremljen je i drveni materijal. „Među tom drvenom građom tražio sam ono što meni treba. Ante Markota Đuđa bio je često na gradilištu, a ja sam mu se ulizivao. Primijetio sam gornju ploču od školske klupe, idealan materijal za ono što meni treba. Pola mjeseca sam razmišljao što učiniti – pitati je ili ukrasti. Ako pitam i ne daju, propalo je sve, jer će znati tko je kriv ako je ukradem. Jedne noći skupio sam hrabrosti i – odnio je. Ipak, nakon nekog vremena priznao sam Anti Đuđi što sam učinio, a on se samo nasmijao uz riječi“Đava odnija i dasku“. I tako sam izradio prvu gitaru, lakirao sam je crvenom bojom. Magnet mi je prodao Ivan Curić, vrhunski solo gitarist iz Opuzena, inače moj tadašnji uzor. A s čime sam je napravio? Pošada, turpija i stara pila bili su jedini alat koji sam koristio. Posudio sam ga od oca. Danas je drugačije, imam pravi alat za te stvari“, kaže kroz smijeh Zoran i ističe kako je nekako u isto vrijeme i Stjepan Rezić također sam napravio gitaru.
Za napraviti jednu gitaru treba, kaže nam, oko mjesec dana posla. Jako je važno pronaći pravo drvo. Javor je idealan za vrat gitare, prstohvat radi od oraha ili mahagonija, a donji dio od javora ili močvarnog jasena. Drvo uglavnom nabavlja u BiH. Na magnetu i potenciometru se ne smije štedjeti, žice, ključevi i magneti su ključni. Štedi se eventualno na kopčama, šarafima ili utičnicama. A kada su svi dijelovi na stolu, treba biti majstor i sve „upariti“.
Ipak, od svoga prvijenca morao se rastati nakon nekoliko godina kada mu se za vrijeme jednoga koncerta u Kominu pokvarilo pojačalo na razglasu. Situacija je bila žurna, popravio mu ga je Stipe Vlahović Pačo, ali mu je zauzvrat Zoran morao dati svoju ručno izrađenu gitaru.
Zacrvenio se kada mu je lijepa djevojka pitala autogarm
Kako to i priliči, kada je savladao vještinu sviranja, priključio se najprije kominskim Neonima, a kasnije Dalmatima. Jedno vrijeme je pauzirao dok je držao disco clubove u Gradcu, Stonu, Babinu kuku, Župi Dubrovačkoj… A iz perioda sviranja sjeća se mnogih anegdota. Npr. kako se jednom prilikom u Stonu u istome danu održavao njihov koncert i onaj Mile Hrnića i Libertasa. Za razliku od poznatog dubrovačkog pjevača, čiji koncert nije pratilo puno ljudi, na njihovom je bio veliki broj posjetitelja. „Jednom nas je u Ponikve doveo Jozo Barović, koncert je bio u tamošnjem Domu. Dok smo obavljali završne pripreme u prostoriju su počele ulaziti starije žene u narodnim nošnjama i zauzimati mjesta. Ništa nam nije bilo jasno, ali kasnije smo shvatili. Nakon njih došle su mlade cure plesati i uživati u pjesmi. Starije gospođe bile su tu da kontroliraju njihovo ponašanje“, prisjeća se Zoran, te priznaje kako se, za vrijeme jednog ručka, oni su u nekom mjestu održavali koncerte petkom subotom i nedjeljom, „nije znalo tko se više zacrvenio, ja ili jedna lijepa djevojka koja mi je prišla tražeći autogram“.
Portal Rogotin i Dubrovački vjesnik (petak – tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o Zoranu Musulinu koji sam izrađuje gitare!
Ljubav prema gitari prenio je i na desetogodišnju kćerku Majšu, koja svira već više od godinu dana i veliki je talent. Kod nje su tri njegove gitare. „Bez te tri, kod kuće trenutno imam osam električnih i šest akustičnih gitara, a još jedna akustična treba mi stići svaki dan. Na svima sviram. Želio sam imati i neke gitare koje si, zbog cijene, ipak nisam mogao priuštiti. U početku sam bio okorjeli rocker, a danas preferiram evergreene i domaće balade. Uz mene gitaru je naučio svirati i moj brat Smiljan i moram priznati, danas je bolji od mene“, povjerio nam se Zoran, uz napomenu da će, naravno, svirati dok god ga „prsti budu služili“.
