Nedugo nakon završetka Drugoga svjetskog rata počele su aktivnosti na poboljšanju putničkih prometnih veza između Ploča, novoosnovanoga grada i novog prometnog čvorišta Donjeneretvanskoga kraja, i Splita, najjačeg dalmatinskog prometnog središta. Početkom druge polovice prošloga stoljeća osnovu prometne infrastrukture grada na ušću Neretve činila je uskotračna željeznička pruga do Sarajeva za sve pravce u unutrašnjosti zemlje, te makadamska Napoleonova cesta za longitudinalna jadranska putovanja.
U netom završenom ratu domaća bijela flota, ionako skromnih putničkih brodova, bila je gotovo u potpunosti uništena. Da bi se novi grad povezao s ostatkom zemlje, o Europi i svijetu tada nije bilo ni govora, trebalo je uspostaviti nove brodske putničko-teretne pruge prema Splitu. Tako su se, zahvaljujući jasno proklamiranoj jadranskoj orijentaciji, započeli planski graditi novi brodovi u domaćim brodogradilištima i, silazeći s navoza, preuzimali su pruge po cijeloj istočnoj obali Jadrana, zabilježio je Neven Jerković, dugogodišnji turistički djelatnik koji je obnašao niz odgovornih funkcija u zemlji i inozemstvu, a 2018. godine dobio je nagradu za doprinos u promicanju pomorske kulture koju mu je dodijelilo Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture.
Uredbom Vlade FNRJ od 20. siječnja 1947. u Rijeci je osnovao državno poduzeće „Jadranska linijska plovidba“ u čiji je sastav ušao 41 stari i trošni parabrod od kojih je čak 12 bilo izvučeno s morskoga dna i privremeno osposobljeno za kakvu-takvu plovidbu. Program obnove putničke flote naslanjao se tih poslijeratnih godina na pronađenim nacrtima talijanskih nedovršenih putničkih brodova Abazzia i Laurana, ostavljenih i djelomično sačuvanih na navozima gotovo uništenog riječkog brodogradilišta. Na temelju njihove neznatno promijenjene dokumentacije u pulskom brodogradilištu „Uljanik“ započela je izgradnja serije motornih brodova male obalne plovidbe nazvane „pjesnici“ s kapacitetom prihvata između 600 i 780 putnika.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o brodovima “pjesnicima”!
Prvi su zaplovili Vladimir Nazor i Njegoš, 1952. godine, godinu dana kasnije Aleksa Šantić, Ivan Cankar i Vuk Karadžić, a 1954. Kosta Racin. Bili su to brodovi dugi 54 i široki 8,5 metara od po 430 BRT. Njegoša, Vladimira Nazora i Vuka Karadžića pokretala su dva glavna pogonska stroja ukupne snage 773 kW proizvedena u švicarskoj tvrtki „Sulzer“ iz Winterhura dok su ostala tri broda imala strojeve marke „Fiat“ iz Torina od po 735 kW. Postizali su brzinu do 15 čvorova.
Jerković ističe kako se u to vrijeme neimaštine i nedostatka ikakve ozbiljne tehničke logistike izmjerio kapacitet prihvata putnika tih brodova. Na prvi dovršeni brod Vladimir Nazor ukrcano je u samome brodogradilištu 800 novaka, pripadnika Ratne mornarice koji su služili vojni rok u Puli. Kako je brod uspješno izdržao sve testove, a možemo zamisliti mornare, pokusne kuniće, kako su se u njima osjećali, netom je osnovani Jugoslavenski registar izdao potvrdu za prihvat 780 putnika. Naknadno je zbog dodatne sigurnosti ta granica spuštena na 600 putnika.
Ploče su brodovima ove neponovljive serije neumornih „pjesnika“ bile povezane svakodnevnom brodskom prugom do Splita tičući luke Trpanj, Gradac, Podgora, Makarska i Baška Voda. Na njoj su uglavnom plovili Njegoš i Vladimir Nazor, a nešto rjeđe i Vuk Karadžić. Plovidbeni red bio je usklađen i dolaskom i odlaskom „ćire“, kojem je do Sarajeva trebalo oko 11 sati naporne i teške vožnje. U životu Ploča tako je koncem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća središnji događaj bio večernji dolazak spomenutih brodova na vez u putničkoj luci. Ljeti pri uplovljavanju, prisjeća se Jerković koji se i školovao u Pločama, od rive do stare željezničke stanice stvarao se pravi stampedo turista koji su se vraćali s odmora iz Trpnja, Graca, Zaostroga i Drvenika i nastavljali „ćirom“ do Sarajeva. Brži bi i sretniji putnici na vrijeme zauzeli sjedeća mjesta na drvenim klupama putničkih vagona, dok bi oni sporiji bili zadovoljni da mogu i na nogama u pretrpanim hodnicima nastaviti svojevrsnu putnu avanturu.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o brodovima “pjesnicima”!
Ne treba zaboraviti da je s „pjesnicima“ redovno stizao i dnevni i tjedni tisak iz Splita i Zagreba, pa su pripadnici mlađega naraštaja pomagali Sibinu, jedinome prodavaču u jedinome pločanskom novinskom kiosku, da prebaci tiskovine do prodajnog mjesta nedaleko znamenite „centrale“ kako bi što prije mogli kupiti svoj primjerak novina, jer je to bilo vrijeme kada su tiskovine i tek pokoji radio-prijemnik bili jedini izvor strogo kontroliranih informacija.
Godine 1960. Ploče su već bile važna jadranska putnička luka s godišnjim prometom od oko 200 tisuća putnika. U pločanskoj luci te je godine tjedno svoja putovanja započinjalo ili završavalo ukupno 38 putničko-teretnih pruga, te 16 tranzitnih. Zahvaljujući uspostavi prvih međunarodnih pruga, koje je „Jadrolinija“ uspostavila brodovima Opatija i Orebić, iz Ploča se već tada moglo izravno putovati prema Italiji, Grčkoj, Egiptu i Turskoj.
Zanimljivo je napomenuti da je sve do konačnog završetka izgradnje cjelokupne trase Jadranske magistrale, šezdesetih godina prošloga stoljeća, putovanje iz Ploča do Zagreba trajalo oko 24 sata. Prva je kombinacija bila prava avantura vožnje „ćirom“ s polaskom oko 19,30 sati prema Sarajevu odakle se presjedalo na vlak pruge normalnog kolosijeka koji bi, ako ne bi jako kasnio, a uglavnom bi kasnio, dolazio u Zagreb oko 19,00 sati. Druga je kombinacija bila putovanje „pjesničkom“ brodskom prugom do Splita s polaskom rano ujutro, dolaskom u Split oko podne, nastavkom večernjim vlakom do Zagreba, gdje bi, u slučaju točnog dolaska, što se rijetko događalo, došao rano ujutro, oko 6,00 sati na zagrebački Glavni kolodvor.
„Doduše, imali smo u to vrijeme i dobri stari poštanski autobus koji su mukotrpno probijao prema Splitu uskom i prašnjavom starom Francuskom cestom. Putovanje njime pomalo me podsjećalo na vožnje kočijama Divljeg zapada, ali je u nuždi i to mnogima bio jedini mogući izbor. I na koncu, da ne zaboravimo da je lokalne autobusne pruge dugo vremena održavao i legendarni „Potres“, autobus za kojega se govorilo da je nenamjenski kupljen iz pomoći za ublažavanje posljedica potresa koji je ovaj kraj pogodio u siječnju 1962.“, zapisao je Jerković.
Dovršenje Jadranske magistrale i početak uvođenja prvih trajekata na „Jadrolinijinim“ lokalnim brodskim prugama, kao što je pruga Ploče-Trpanj, značili su definitivan prestanak potrebe za klasičnim putničkim brodovima. Oni su se postupno povlačili iz prometa i nastavili ploviti na jednodnevnim turističkim izletničkim putovanjima. Jedino je Aleksa Šantić potpuno preuređen u brod za višednevna kružna putovanja. Ti su brodovi još neko vrijeme tako plovili, a onda su bili raspremljeni i na koncu, svi osim jednoga, bili razrezani u staro željezo.
Njegoš je 1980. promijenio ime u Plavnik ne bi li se udovoljilo zahtjevu crnogorske „Prekookeanske plovidbe“ iz Bara koja je u Njemačkoj nabavila novi trajekt i namjeravala mu dati isto ime. Iako u razmjerno dobrom stanju, Plavnik je 1987. prodan splitskom „Brodospasu“, te je u rujnu iste godine otegljen u „Sveti Kajo“ gdje je razrezan u staro željezo.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o brodovima “pjesnicima”!
Vladimir nazor bio je mnogo bolje sreće. Nakon što je dvadeset godina plovio pod „Jadrolinijom“, 1972. je prodan opatijskoj putničkoj agenciji „Kvarnerexpress“. 1986. dobio je novo ime Poreč, na molbu „Jadrolinije“ koja je svoj novi trajekt nazvala istim imenom. Od 1988. bio je u vlasništvu brodogradilišta „Cres“, a 2001. kupila ga je splitska tvrtka „Pegaz Trade“, koja ga je slijedeće godine preimenovala u „Biser Jadrana“. Potpuno preuređen u Trogiru u luksuznu jahtu pod imenom Seagull II, u vlasništvu tvrtke „Cruise Service Kingstown“ pod zastavom Svetog Vicenta i Grenadina, od 2006. godine nastavio je ploviti na kružnim putovanjima hrvatskim Jadranom.
„Upravo su brodovi Njegoš i Vladimir Nazor u Pločama ostali u doista lijepom sjećanju jer su se uglavnom točno i na vrijeme pridržavali reda plovidbe, bili su pouzdani, razmjerno brzi, za to vrijeme i veoma komforni, a većini žitelja Donjeneretvanskoga kraja i Podbiokovlja bili su više od jednoga desetljeća i jedina normalna prometna veza s ostatkom svijeta“, zabilježio je Neven Jerković, koji je imao fascinantnu zbirku fotografija brodova, nastalu između 1965. i 1991. godine i koja je, na žalost, zajedno s njegovim domom,potpuno uništena tijekom okupacije juga Hrvatske.
Slike: Mario Talajić
