Eric Clapton, Bruce Springsteen, Janis Joplin, Jimmi Hendrix, Bob Marley, Doors, The Beatles, Santana, Simple Minds, Bijelo Dugme… Ovo je samo manji dio prebogate, iznimno dobro očuvane, kolekcije long play ploča najpoznatijih izvođača iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća u vlasništvu Smiljana Musulina. Popularni Parda u svome pločanskom stanu čuva preko 500 LP-a, kojima je nekada žario i palio po najpoznatijim disco clubovima u bivšoj državi.
Parda je jako zanimljiva osoba s prebogatim životnim iskustvom, proputovao je gotovo cijeli svijet, upoznao najbolje svjetske disco clubove, a sve je započelo u Metkoviću kada je bio 14-godišnji dječak koji o glazbenome svijetu nije znao gotovo ništa.
Portal Rogotin i Dubrovački vjesnik (petak-tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o Smiljanu Musulinu Pardi!
„Bio je blagdan svetoga Ilije, svi smo išli u Metković i nešto kupovali. Ja sam kupio dvije singlice rocka sastava The Beach Boys i Bee Gees. Nisam ih kupio zato što sam znao nešto o njima nego zato što mi se svidio omot. Tako sam ušao u svijet rocka. Bilo je to vrijeme kada smo na Radio Zagrebu slušali emisiju „Po vašem izboru“ koja se emitirala dva puta dnevno, od 9 do 10 sati, te od 12 do 13 sati. Osim toga, uživali smo u večernjim satima slušati Radio Luksemburg. Teško se mogao „uhvatiti“ signal pa sam se s Velimirom Šunjićem Harijem penjao na okolna brda u Rogotinu u kojem sam tada živio. Tako smo bili u kontaktu sa svjetskom rock scenom“, prisjeća se.
Vremenom je Parda postao vrstan gitarist i pomorac. Sedam godina je „tukao more“. „Ljeti nisam plovio. Život na brodu iskoristio sam za posjete najboljim diskotekama Sjeverne i Južne Amerike, interesiralo me kako taj svijet funkcionira, a svoja znanja i iskustva koristio sam u kasnijim vremenima“, kaže Parda, koji je boravio i u Africi, Nepalu, kormilario brodom u Manausu, tri puta bio u Indiji, jedno vrijeme živio je u Napulju i Genovi, Amsterdam i Roterdam poznaje kao svoj džep, odlično govori talijanski i engleski, solidno se služi španjolskim jezikom..
Prvi disco club držao je u hotelu Laguna u Gradcu, trajalo je to pet godina, od 1978. do 1982. „Nabavio sam vrhunsku opremu, jednu od najboljih u bivšoj državi. Disco je radio odlično, osim turista i domaćih, dolazili su i pomorci, najviše Amerikanci, s brodova koji su uplovljavali u obližnju luku Ploče. Uspostavio sam odličan odnos s posjetiteljima. Pripremio bih pet blokova glazbe, krenuo bih u 20 sati s laganijim ritmovima, a kasnije bi se atmosfera dizala. S publikom morate uspostaviti iskren i pravi odnos. Vi ste tu da zabavite njih, a ne da zabavljate sebe, morate osluškivati što žele i to im pružiti. Doslovno, morate upoznati svakog posjetitelja koji uđe u disco, osjetiti njegovu reakciju, opipati puls. Ne smije biti nikakvih nametanja, sjećam se kako „na prvu“ nije bila dobra reakcija na reggae glazbu, ali kasnije se to promijenilo. Na neki način, morate odgajati ljude, imati strpljenja i poštivati njihove želje. Naravno, trebalo je imati najbolju glazbu, sve što se pojaviti ja sam nabavljao. Nije se smjelo dogoditi da neki disco club ima nešto što mi nemamo. A za to nam je služio Trst. Čim bi se pojavio novi hit, mi smo kupovali. Imali smo telefonsku liniju s jednom prodavaonicom u Trstu i na vrijeme smo nabavljali sve što bi se pojavilo na tržištu. U to doba bili smo revolucija“, objašnjava na Parda, dok pokazuje stare ulaznice s potpisom Dalmacijakoncerta, čija je uprava, ipak, morala odobriti njegov repertoar, te drvenu ploču s natpisom cluba. Ta ploča ima zanimljivu povijest. Napravio ju je, naime, njegov brat Zoran, od stranice staroga kreveta koji je bio u vlasništvu sestre njihovoga djeda. A krevet je bio izrađen u Veneciji 1775. godine, tako je pisalo na drvenoj poleđini.
Portal Rogotin i Dubrovački vjesnik (petak-tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o Smiljanu Musulinu Pardi!
Istaknut će i kako su se stalno educirali, pratili sve časopise koji su izlazili, a posebno će istaknuti zagrebački Pop Express, specijaliziran časopis posvećen pop glazbi, i beogradski glazbeni časopis Džuboks, uz koji se dobivala i ploča.
Za vrijeme dok je puštao glazbu u disco clubovima doživljavao je brojne „situacije“ u kojima je morao reagirati na primjeren način. U tome mu je pomoglo i desetogodišnje iskustvo bavljenja karateom, Parda je, naime, majstor borilačkih vještina što malo tko zna. To iskustvo pomagalo mu je dok je rješavao „nesporazume“ s obijesnim domaćim posjetiteljima, pripitim Crnogorcima koji su ultimativno tražili narodnu glazbu ili, također pripitim, poljskim rudarima koji su maltretirali posjetitelje.
Da je Parda bio sami vrh, svjedoči činjenica da je, između ostaloga, jedno vrijeme držao disco club Egzodus na Babinu Kuku, koji se u Jugoslaviji, uz slovensku Plavu lagunu i beogradsku Dugu, smatrao najboljim discom.
Danas živi mirnije, „uhvatili“ smo ga za razgovor dok se vraćao iz svoga maslinika. No, i dalje prati glazbena kretanja i svjestan je kakvo blago posjeduje. „Da, to je za mene pravo blago i draga uspomena na jedno vrijeme. Mogao sam ih unovčiti za veliki novac, ali to ne dolazi u obzir. Sve te ploče su neizostavan dio moga života i nemoguće mi je neku izdvojiti. Brineći se za njih, čuvam lijepa sjećanja na jedan dio moga života“, zaključio je Parda.
