Agrarna reforma, odnosno preraspodjela poljoprivrednog zemljišta i promjena vlasničkih odnosa, te seljačke radne zadruge, kao kolektivni zadružni organizaciji oblik u poljoprivrednom sustavu, trebali su u poslijeratnom periodu osigurati komunistički raj u Jugoslaviji. Puno je tekstova napisano o načinu i uzrocima propasti tih projekata, ali teško da ih je netko opisivao iz dječačke perspektive, iz prve ruke.
Marija Marinović, rođena Bebić, umirovljena učiteljica iz Baćine, inače rodom iz Desana, uradila je upravo to. Bilo ih je petero braće i sestara. Osim Marije, Luka Bebić, ministar obrane za vrijeme Domovinskoga rata i predsjednik Sabora RH, Emica Bebić, udana Dugandžić, blizanci Ivan i Zdravko Bebić . Živjeli su s majkom Matijom (Macom) rođenom Šprlje i bakom Matijom rođenom Šuman, bez oca Ante Bebića, partizana koji je poginuo 1943. u ratu.
Obitelj Bebić
Olovne godine
Marija, tada djevojčica, to teško poratno vrijeme koje je prolazila sa svojom obitelji naziva olovnim godinama. „Agrarna reforma bila je nešto čemu se nismo nadali niti smo razumjeli značenje i posljedice tih riječi. A one su bile pogubne za našu obitelj. Imamo veliku njivu na Jerkovcu koju nam obrađuju ljudi koje poznajemo i u koje imamo povjerenja. Dolaskom nove vlasti postajemo kulaci. U novome društvu toga ne smije biti. Zemlja mora pripadati onomu tko je obrađuje. Vlast ubrzo donosi zakon o agraru. Po tome zakonu moji više ne mogu biti vlasnici zemlje koja je bila naša djedovina. Bojali smo se toga zakona. Ako ostanemo bez zemlje, kako ćemo živjeti? Srećom, pošteni ljudi pošteno su postupili, nisu se prijavili kao vlasnici. Bili smo im zahvalni i oni su nastavili obrađivati našu zemlju. Tu smo brigu nakratko otklonili, na neko smo vrijeme bili spašeni. Potom je došlo plaćanje poreza na zemlju. Kako platiti? Odakle novac? Nemamo što prodati, niti tko što traži. Ljudi jedva imaju nešto za sebe. Porezni ured postaje prijetnja našemu miru. Šalje uplatnice i opomene, svaka opomena povećava porez. Narastao je toliko da smo bili prestrašeni iznosom. Majka i baba od brige nisu mogle spavati. Jednom sam čula majku kako plače, ali se pravdala da glasno moli jer ne može spavati i da sam ja iza sna krivo čula. A znala sam da me hoće umiriti. Bila sam i ja budna do jutra“, prisjeća se Marija tih vremena u kojima je, podsjeća, svaka obitelj hranila svinju, a njihova je postala – meta poreznika.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose zanimljivu priču umirovljene učiteljice Marije Marinović o događajima nakom Drugoga svjetskog rata!
Ne damo gudina!
„To je bio pravi harač, kao u Mažuranićevim stihovima. Nosilo se sve što se moglo unovčiti. Dakle naš je „gudin“ na meti. Treba ga „rabit“ za porez. Jedno jutro, pred Božić, dođoše dva poreznika, zvali smo ih robačima. Moja je baba dobro užirila gudina, vidjelo se da ima debelu slaninu. Tomu smo se veselili, bit će masti i mazanja na kruh, još da je malo šećera na tome – bilo je to bolje od najboljega kolača. Nismo ni znali za kolače, to nam je bila poslastica. Kad je baba vidjela robače, smrklo joj se pred očima. Kukala je i klela: „Zašto sam, jadna, ranila gudina cilu godinu? Ovi će mi ga sad zaplinit, prokleti bili! Dabogda vam dica ne imala šta ist ko i moja!“. Ostali su gluhi na te babine riječi. Očito su bili bahati i nisu znali što su neimaština i glad. Uđoše u naš prasetar. Brzo se skupe djeca iz sela. Gledaju i čude se što tu hoće tuđi, nepoznati ljudi. Moji su prestrašeni. Što će sada biti? Samo majka nije u strahu. Ona ih je upozorila: „Ne ulazite jer ću ja branit svoje!“. Ne slušaju ni nju ni babu i hoće učiniti što su naumili, istjerati gudina i odvesti ga u Metković. Guraju ga, vuku za uši i rep. On skiči, trza se, upro prednjim nogama i ne da se pomaknuti. Majka to gleda, vidi se da je ljuta i da joj je prekipjelo. Ne može to više gledati. Uzme kolac koji je prije pripremila i popne se na zid pokraj vrata. Robači su zabavljeni gudinom i ne vide što smjera. A ona zamahne kolcem prema njima i jednoga okrzne. On se iznenadi tolikoj drskosti, a ja bih rekla neustrašivosti. I dalje ona ništa ne govori, samo maše kolcem. Vide oni da s njom nema šale, pokupe se pokunjeni, glibavi i smrdljivi. Viču i prijete, ona tomu ne pridaje važnosti, glavno je da su ostavili gudina. Tako pođoše u Metković neobavljena posla, takav doček i sramotu još nigdje nisu imali. Tim poslom više k nama nisu dolazili, ali su se čule priče i podrugljive šale na njihov račun. Postali su neslavni junaci priče u kojoj ih je pobijedila žena, udovica s petero djece i starom svekrvom. Ostala je briga o neplaćenom porezu ali što je to prema tome kako preživjeti zimu i prehraniti obitelj“, podsjetila je Marija na tadašnja događanja i istaknula kako vlastima nije ponestalo ideja, naprotiv, odustali su od naplate poreza jer su smislili novi i teži oblik pritiska – osnivaju se seljačke radne zadruge (SRZ).
Drug Staljin i SSSR bili su svetinje
„Tu veliku i važnu rusku ideju nije se moglo zaobići jer su Rusi (SSSR) bili najveći uzor polovini svijeta. „Ovo rade Rusi, ono rade Rusi“. Sve što rade bilo je najbolje. Drug Staljin i SSSR bili su svetinje protiv kojih se nije smjelo ružno misliti, kamoli govoriti. Bili su povodljivi, a sigurno i pod velikim pritiskom moćnoga saveznika. Prihvaćali smo i ono što je nama bilo strano i neprihvatljivo. Bile su to SRZ. Svu zemlju treba staviti pod jednu upravu i kolektivnu obradu. Veliki ruski kolhozi i sovhozi bili su svima na ugled. Dobili smo zamjenu i za našu nadnicu, to je sada trudodan. Sve je bilo tobože na dobrovoljnoj osnovi, a zapravo se moralo. Posljedice za suprostavljanje bile su zatvor, prisilni rad, postajalo se državnim i narodnim neprijateljem. Plaćao se veliki porez, nas su kažnjavali tako. I u najtežim vremenima narod dade sebi oduška. Brzo je nastala sintagma „dobrovoljna prisila“ i izgovarala se tiho. Moji su čekali neko vrijeme, nisu se htjeli učlaniti u SRZ. Zatim su im predložili: „Učlanite se pa nećete plaćati porez“. Mi odbijamo jer nemamo radnu snagu, tko će raditi trudodane kad smo svi nejaki. Jedino je majka sposobna, a to nije dovoljno za prehranu obitelji, niti ona želi. Nije joj lako odreći se svoje zemlje, tko zna koliko će SRZ trajati, možda zauvijek“, osvježava svoja sjećanja Marija i ističe kako je u zadruzi bilo veselo jer mladi ljudi vole društvo i pjesmu i ne razmišljaju kao stariji. Prisjetila se i pjesmice rugalice upućene onima koji ne žele u SRZ: „Lipo naša zadruga se širi, reakcija iza plota viri“.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose zanimljivu priču umirovljene učiteljice Marije Marinović o događajima nakom Drugoga svjetskog rata!
Kako smo postali reakcija
Tko je bio reakcija? „Pa svi koji ne žele u SRZ, među njima smo i mi. Moram priznati da sam, u svom djetinjem razmišljanju, bila pomalo ljuta na svoje jer neće u to društvo. Nama se djeci to sviđalo i naravno da nismo shvaćali dubinu tih razloga i težinu odluka. I došlo je da se mora. Pritisnuta porezom, teška srca, skršena i drugim nevoljama, kojih je bilo i suviše za našu obitelj, u nemogućnosti da to izbjegne, majka potpiše pristupnicu u SRZ. Vidimo da je žalosna i počnemo misliti o našoj naivnoj želji za tim društvom, pogotovo kad su se počeli brojiti trudodani. U nas ih je uvijek malo. Nitko ne želi priznati da je naša zemlja najveći udio SRZ-a. Ako ne radiš, nemaš, to je zakon! Za nekoliko godina koliko je trajao ovaj eksperiment uvidjelo se da je nemoguće na taj način obrađivati na stotine rascjepkanih čestica, da taj način ne odgovara prirodi našega čovjeka, da tuđe ideje ne mogu zaživjeti u našem kraju, pa SRZ odlazi u neslavnu prošlost. Naši su ljudi odahnuli, jedva su dočekali kraj, pa su obrađivali svoju zemlju kako su znali i htjeli“, bila je zadovoljna Marija, ali tu nije bio kraj mukama njene obitelji sa SRZ.
Umorili se i sud i SRZ
Naime, na njihovoj njivi na Jerkovcu, dok je bilo kolektivno vlasništvo, SRZ je započeo betonirati zidove visine 3 kalupa . Od njene obitelji tražili su da im plate građevinu, inače ne smiju obrađivati zemlju. „Mi, naravno, ne možemo niti hoćemo jer nas nitko nije ni pitao kad se gradila. SRZ silom i preko suda želi doći do novca. Hoće da prodamo dio zemlje i da ih isplatimo. Dakako, ne pristajemo nego idemo na sud. Sudi se u Dubrovniku na višem sudu. Doći tada do Dubrovnika bio je pothvat. Jedina veza bio je stari ćiro. Budući da je vlak bio jedina veza donjeg toka Neretve i cijele Hercegovine, bio je uvijek prepun putnika. Nigdje mjesta za sjedenje. Gusti dim ulazi u vagone i grize za oči. Izdržimo tako do Grada majka i ja više od tri sata, a onda na sud. Čekamo da nas pozovu na raspravu. Nemamo odvjetnika. Branimo se činjenicama i svakomu prihvatljivim razlozima. To sud ne prihvaća. On je na strani SRZ-a i traži da platimo građevinu. Parnicama nikad kraja. Zakazuju su ročišta ponovo više puta. Idemo doma ljuti, žalosni i razočarani nepravdom koja nas je snašla, da nemamo mira na vlastitu imanju. Samo tražimo da se građevina sruši i da se zemlja očisti. Ne pristaju. Napokon su shvatili da ne možemo platiti što SRZ traži i nisu nam više slali pozive. Umorili se i sud i SRZ. Odahnuli smo. Skladište, taj uzrok naših nevolja, ostalo je na zemlji dugo godina. Svaki dolazak na zemlju podsjetio bi nas na to ružno razdoblje nepravde i neljudskih postupaka. To je ostavilo traga na našoj djetinjoj duši, a što je tek proživjela naša majka! Tada to nismo mogli ni zamisliti. Njezino stanje dobro izražava izreka: „Što te ne ubije, to te ojača“. Tako je bilo i s njom“, zaključila je Marija.
Slike: Mario TALAJIĆ i Zlatko HUZEK
