Gig Harbor, grad u američkoj saveznoj državi Washington, na prvi pogled nema ništa zajedničko sa Hrvatskom, poglavito sa malim Sumartinom, priobalnim mjestom na Braču. No, baš su stanovnici toga mjesta u njemu ostavili neizbrisiv trag, grad je danas prepun hrvatskih toponima, a posjetio ga je i jedan hrvatski predsjednik Vlade. Gig Harbor, u blizini Seattlea, kojega mnogi nazivaju svojevrsnim rajem, utemeljili su 1867. godine Hrvati Sam Jerisich, rođen u Kotoru 1833. godine kao Šimun Jerišić, i Peter Goldsmith, rođen 1832. godine u Dubrovniku kao Petar Zlatarić. Zelimir Juricic, kanadski sveučilišni profesor i praunuk Šimuna Jerišića, tvrdi da su roditelji njegova pradjeda Šimuna Jerišića u Kotor doselili iz Like.
Ovu zanimljivu temu obradio je Ante Barbir, autor knjige New Dalmatia, koja uskoro treba biti objavljena u nakladi Jesenski i Turk iz Zagreba. Ante Barbir diplomirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, 13 godina bio je profesor engleskog i talijanskog jezika na Gimnaziji u Pločama, tridesetak godina proveo je u diplomatskoj službi radeći u Sydneyu, Rimu, Milanu, Trstu, Ottawi i Los Angelesu, odakle je 2010. otišao u mirovinu.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose priču o ulozi Dalmatinaca u osnivanju američkoga grada!
Gig Harbor
Prve nevjeste nalazili među domorodačkim djevojkama
Jerišić i Zlatarić su se iz staroga kraja doselili na Vancouver Island u Kanadi, ribarili u svojoj brodici na vesla uz kanadsku zapadnu obalu zajedno sa Španjolcem Johnom Farragutom, no jednoga dana 1867. godine našli su se u američkom Tjesnacu Puget, nakon preveslanih više od tristo kilometara. Pred nadolazećom olujom, morali su se skloniti u jedan mali zaljev s uzanim i jedva uočljivim ulazom radi čega je i ostao tako dugo neotkriven od europskih doseljenika.
Trojici ribara mali se zaljev, toliko svidio da su odlučili tu napraviti svoj dom. Šimun Jerišić istim je putem i istom malom brodicom na vesla otišao natrag na Vankuverski otok i opet istim putem u novootkriveni i nedirnuti raj doveo svoju petnaestgodišnju ženu Annie Willet Henemat iz indijanskog plemena Penelakut i šestomjesečnu kćer Caroline. U službenim dokumentima grada zabilježeno je da su nakon njih među prvima stizali Joseph Dorotich, rođen u Sumartinu na Braču, koji je oženio Jerisichevu kćer Caroline, John Novak, rođen također u Sumartinu kao Ivan Novaković, oženio Josephinu Cosgrove, od majke iz lokalnog Indijanskog plemena Puyallup i oca Irca. Za njima su počeli stizati i drugi, Skandinavci i Hrvati najviše: John Jurich, John Malich, Peter Katich, Nick Janovich, Lee Makovich, Andrew Gilich, Peter Skansie, Paul Serka (Šerka), John Lovrovich, Nicholas Castelan, Kaštelan, naravno, rođen na Mljetu, John Ross, rođen na otoku Premuda kao Ivan Jadrošić, dvojica rijetkih koji u Gig Harbor nisu došli s Brača, odnosno Sumartina. Lee Makovich, jedan od najznačajnijih ribara i čelnika ribarske zajednice Tjesnaca Puget, rodio se 1878. godine u Sumartinu kao Ilija Matkovich, već s 11 godina počeo je raditi na raznim brodovima kao mali od palube i kužine, da bi se konačno skrasio na Pacifičkom sjeverozapadu. Bio je jedan od utemeljitelja i dugogodišnji predsjednik i glavni direktor tvrtke hrvatskih ribara Fishermen’s Packing Corporation u Anacortesu. Njegov sin Lee Makovich Jr. bavio se poviješću hrvatskih ribara na ovom području o čemu je objavio brojne članke i tekstove. Jack Bujacich, poznat i kao Jake, sin Jacka starijeg, rođenog na otoku Premuda 1894. godine, bio je ribar, policajac, gradonačelnik Gig Harbora od 1969. do 1978. godine, nakon čega je izabran za člana vlade Županije Pierce.
Gig Harbor
„Naši prvi iseljenici svoje su nevjeste pronalazili i među domorodačkim djevojkama, ali je bilo i brakova s članovima irske zajednice. Brakovi s indijanskim nevjestama pokazali su se lukrativnim za hrvatske ribare jer su na taj način mogli izbjeći ribolovne restrikcije koje su sedamdesetih godina prošloga stoljeća bile uvedene za neindijanske ribare. Zajedničkim snagama hrvatske i irske zajednice 1914. godine sagrađena je i prva katolička crkva“, ističe Barbir.
Zimi su gradili brodove, a u proljeće i ljeto lovili ribu za američko tržište
Braća Skansi iz Sumartina na Braču doseljavala su se u Gig Harbor jedan za drugim, prvi je 1866. godine stigao najstariji Petar, a potom je „potegao“ i ostalu trojicu, Mihovila, Andriju i Josipa, a 1905. i sestru Tomazinu. Petar je anglicizirao samo svoje ime, a jedini je od braće zadržao izvorno sumartinsko prezime Skansi. S novim američkim imenima, sva tri brata, Mitchell, Andrew i Joseph, prezimenu su dodala slovo e – Skansie. Kao i većina drugih hrvatskih doseljenika, sva četiri Skansija za žene su izabrali svoje sunarodnjakinje, najstariji Peter kćer Sama Jerisicha Melissu, nakon čije je prerane smrti poštanskim putem zaručio Sumartinku Katu Borović i oženio nakon njezina dolaska u Gig Harbor, Mitchell i Andrew oženili su sestre Amandu i Annie Dorotich, iz ugledne ribarske obitelji sumartinskih korijena, a Andrew je iz Sumartina doveo svoju ljubav Bertu Borović. Peter i Andrew bavili su se ribarstvom sve do odlaska u mirovinu, nakon čega su poslove preuzeli Andrewovi sinovi. Mitchell i Joseph otvorili su brodogradilište Skansie Shipbuilding Company 1912. godine za gradnju ribarica, trajekata i jedrilica, kojega su zajedno sa Samom Kazulinom (Šimun Kažulin) razvili u jedno od najboljih na zapadnoj obali. U svom su brodogradilištu gradili i trajekte za svoju tvrtku Washington Navigation Company za prijevoz u Tjesnacu Puget. Zimi su gradili brodove, a u proljeće i ljeto lovili ribu za američko tržište. Šimun Kažulin, također Sumartinjanin, oženio je curu iz velike Skansiejeve obitelji, a poslije je otvorio svoje vlastito brodogradilište u Tacomi koje je pod imenom Kazulin Cole Shipyard još uvijek u vlasništvu njegovih potomaka.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose priču o ulozi Dalmatinaca u osnivanju američkoga grada!
Gig Harbor
Barbir otkriva kako je jedno vrijeme za Skansieje kao glavni kalafat radio John Martinolich, rođen u Malom Lošinju, koji se kasnije osamostalio i 1904. godine u obližnjem Docktonu otvorio brodogradilište za ribarice i jedrenjake John A. Martinolich Shipbuilding Company. Kad je 1929. godine zbog naglog smanjenja poslova bio prisiljen poslati većinu svojih radnika u Skansiejevo brodogradilište u Gig Harboru, Martinolich je zatvorio svoje brodogradilište i 1930. otišao u mirovinu. Njegova četiri sina otvorila su tri nova brodogradilišta, najprije u Tacomi 1935. godine koje je radilo sve do 1974. godine. Brodogradilišta u San Diegu i Oaklandu prodali su 1942., odnosno 1953. godine.
Srušio se most dugačak 1800 metara. Sjajno! We are back in business!
„Doprinos hrvatskih doseljenika iz Dalmacije, posebice bračkih obitelji Bezmalinović i Skansi, u razvitku ribarstva, brodogradnje i trajektnog prometa je nemjerljiv. Brodovi su od početka bili osnovno prometno sredstvo na čitavu području što je samo kratkotrajno bilo prekinuto izgradnjom visećeg mosta 1940. godine kojim je putovanje iz Tacome u Gig Harbor sa 145 km skraćeno na samo 16. No, „Galopirajuća Gertie“ – posprdni nadimak koji je zbog gibanja do kojih je dolazilo i pri malo jačem vjetru most zaradio već tijekom same izgradnje – srušila se 7. studenoga 1940. godine, nakon nepunih pet mjeseci od puštanja u promet. Neslavni most, u čiju je izgradnju ulupano više od 6,5 milijuna dolara, znao se savijati s jedne strane na drugu tako da su „vozači na najskupljem roller coasteru na svijetu čas gledali u vodu ispod sebe na jednoj, a čas na drugoj strani. Jedine žrtve tog neslavnog rušenja, srećom, bile su jedan nesretni pas i nekoliko vozila. Vidjevši film na Internetu o ovom sramotnom događaju koji je snimio jedan amater i sâm sam se osobno mogao uvjeriti da je most zaista bio svojevrsni tobogan smrti, nisu to bile obične vibracije, viseća se konstrukcija od betona i čelika u svojoj dužini od više od 1800 metara zaista savijala onako kako ju je opisao povjesničar J.A. Eckrom. Stručnjaci su samo rušenje mosta pripisali pojavi koja se naziva aeroelastično vibriranje, a čitav je događaj postao školskim primjerom načina na koji se viseći mostovi ne smiju graditi“, zapisao je Barbir.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose priču o ulozi Dalmatinaca u osnivanju američkoga grada!
Sumartin
Naši kalafati s Brača nisu bili previše uznemireni padom „Galopirajuće Gertie“, kako bilježi povjesničar Eckrom, štoviše, Bill Skansie je svojoj ožalošćenoj ženi karakterističnim bračkim (bodulskim) humorom dobacio: „Zašto plačeš? We are back in business.” I bio je u pravu, padom mosta njihova se tvrtka vratila u posao, već sutradan njihovi su trajekti ponovno uspostavili promet u tjesnacu, a ubrzo su sklopljeni poslovi za izgradnju novih brodova i trajekata. „Novi most izgrađen je na istom mjestu tek 1950. godine, a njegovi graditelji strogo su vodili računa da i on ne postane neka nova galopirajuća Gertie ili tobogan smrti. Još jedan most, paralelno s postojećim, sagrađen je i pušten u promet 2007. godine – no za razliku od ona naša dva maslenička, od kojih je jedan alergičan na buru – stari most preko Tjesnaca Puget vodi u jednom, a novi u suprotnom smjeru. Dok su se Hrvati bavili ribarstvom i gradnjom brodova, jedan njihov dovitljivi sugrađanin, Clarence E. Shaw, došao je 1935. godine na ideju kako da ih zabavi i istovremeno zaradi, priređujući utrke pijetlova koje su grad proslavile i na nacionalnoj razini. Prezimenjak slavnog irsko-engleskog nobelovca morao je, međutim, dovršiti svoj unosni šou s pijetlovima 1948. godine kad je u državi Washington zabranjeno klađenje“, zabilježio je Barbir.
Posjetio ih i Milanović
Čitav obalni dio grada proglašen je povijesnom jezgrom, a s mnogim hrvatskim toponimima postao je pravom malom Hrvatskom: Jerisich Dock, Skansie Avenue, Bujacich Road, Dorotich Street, Stanich Avenue, Ross Avenue, Novak Street, Tarabochia Street, Ancich Waterfront Park, Skansie Brothers Park. U Parku braće Skansie, 2014. godine priređen je svečani susret predsjednika vlade Zorana Milanovića s članovima hrvatske zajednice i gradskim čelnicima. Gradska uprava je tim povodom 28. rujna proglasila Danom hrvatske baštine. Na Jerisichevom pristaništu podignut je spomen kamen s uklesanim tekstom posvećenom prvom stanovniku grada. Na prostoru između Jerisichevog doka i susjednog Skansijevog parka podignut je spomenik svim ribarima nestalim na moru. Povijesnim spomenicima proglašeno je i 17 spremišta za mreže, sva u vlasništvu hrvatskih ribara, neki sagrađeni prije više od stotinjak godina, gdje su ribari ne samo krpali svoje mreže i popravljali brodove nego se i međusobno družili. „Predivna mala luka smještena na poluotoku Kitsapu, točno nasuprot mosta preko Tjesnaca Puget za Tacomu, danas ima desetak tisuća stanovnika, koji sve manje žive od ribarstva i brodogradnje, a sve više od turizma. Sam ulaz u zaljev po svom obliku unekoliko podsjeća na moj pločanski, širok je otprilike samo 75 metara i jedva 3 metra dubok u vrijeme oseke, s jedne strane omeđen stjenovitom obalom a s druge pješčanim sprudom. Grad kojega je osnovao Šimun iz Kotorskog zaljeva zaista zaslužuje sve usporedbe s rajem na zemlji. Čovjek se jednostavno rodio pod sretnom zvijezdom, žvot je proveo na tri prelijepa mjesta: u Kotoru, na Vankuverskom otoku, i na koncu u predivnom malom zaljevu Gig Harbor. Svojim sam očima vidio sva tri mjesta i teško bih se odlučio koje je od njih veći raj“, zaključuje Barbir.
