“May Tadich’s go on forever!”, zapis koji neodoljivo podsjeća na legendarni uzvik Torcide “Hajduk živi vječno!”, zapisao je slavni kolumnist dnevnika The San Francisco Chronicle, pisac i kroničar grada, Herbert Caen, 5. ožujka 1965. u knjigu gostiju Tadich Grilla, najstarijeg restorana u Kaliforniji i jednog od najstariji u Americi, kojega su 1849. osnovali Hrvati i u kojem su svi zaposlenici bili Hrvati ili hrvatskoga podrijetla. U vrijeme Zlatne groznice osnovala su ga trojica hrvatskih iseljenika iz Dalmacije, Nikola Budrović (Starigrad), Frano Košta (Dubrovnik), i Antonio Gašparić.
Ovu zanimljivu temu, u tekstu „Što je San Francisco bez Tadich Grilla“ u svojoj knjizi New Dalmatia, koja uskoro treba biti objavljena u nakladi Jesenski i Turk iz Zagreba, obradio je Ante Barbir. Autor New Dalmatie diplomirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, 13 godina bio je profesor engleskog i talijanskog jezika na Gimnaziji u Pločama, tridesetak godina proveo je u diplomatskoj službi radeći u Sydneyu, Rimu, Milanu, Trstu, Ottawi i Los Angelesu, odakle je 2010. otišao u mirovinu.
Otišao u Ameriku kao šesnaestogodišnjak
Spomenuti Herb Caen je i sam bio jedna od institucija i ikona San Francisca, dobitnik Pulitzerove posebne nagrade 1996. godine za “izvanredan i kontinuiran doprinos kao glas i savjest svojega grada.” Posebna počast odana mu je odlukom da se 14. lipnja 1996. proglasi Danom Herba Caena, a jedna od šetnica u povijesnoj jezgri na čuvenom Embarcaderu u njegovu je čast nazvana Herb Caen Way. Bio je desetljećima redoviti gost Tadich Grilla, često ga apostrofirajući u svojim kolumnama. Barbir ističe kako mu je jedno od dražih jela u Tadich Grillu bio Hangtown Fry, omlet od jaja, pancete i kamenica pofriganih u fritezi, volio ga je isto, znao se povjeriti, kao i sam grad. Hangtown Fry priprema se bez prekida sve tamo od Zlatne groznice, kad su tragači koji bi se obogatili preko noći dolazili da se počaste najskupljim jelom. Obitelj Buich, sadašnji vlasnici restorana, s ponosom ističe kako je taj i takav čovjek napisao sljedeću rečenicu: “San Francisco bez Tadich Grilla ne bi bio San Francisco.”
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o najstarijem restoranu u Kaliforniji kojega su osnovali naši ljudi!
„Ivo Tadić se kao šesnaestogodišnjak doselio u San Francisco iz Starigrada na Hvaru 1871. godine. Naš bodul s Hvara nije se ograničio samo na rad u svojemu restoranu, bio je jedan od povijesnih vođa hrvatske iseljeničke zajednice u ovom dijelu SAD-a, a od 1879. do 1882. bio je tajnik Slavonskog-Ilirskog uzajamnog dobrotvornog društva. Na nagovor jednog od svojih prijatelja John Tadich će 61 godinu nakon dolaska napisati svoja Sjećanja koja su 1932. godine objavljena u knjizi The Slavonic Pioneers u okviru obilježavanja dijamantnog jubileja Slavonskog uzajamnog dobrotvornog društva u San Franciscu. Reminiscences će se ponovno naći u knjizi Croatian American Cultural Center (CACC) izdanoj 2007. godine u prigodi obilježavanja sto pedesete obljetnice utemeljenja ove najstarije hrvatske organizacije u prekomorskim zemljama“, zapisao je Ante Barbir u svojoj knjizi New Dalmatia.
Sjećao se majčinih riječi: “Ne zaboravi Deset zapovijedi Božjih”
Tadich piše da je na put u „obećanu zemlju, Zlatnu Kalifoniju“ krenuo iz rodnog Starigrada na otoku Hvaru 22. svibnja 1871. godine, dok su „ptice pjevale, a cvijeće bilo u punom cvatu“. Bio je neopisivo sretan, sve do trenutka kad se morao pozdraviti i „oprostiti od drage majke“ radi čega je odjednom „zaboravio na lijepu Californiju“. I nakon puno godina pamtio je majčine riječi da ne zaboravi „Deset Zapovjedi Božjih“ i da čuva svoj život. U pratnji oca Vice i brata najprije je stigao u Mirče na otoku Braču, a potom iz Supetra brodom do Splita, zajedno s Lorenzom Nizetichem, rudarom iz rudnika zlata u Sutter Creeku, koji se vraćao u Kaliforniju vodeći sa sobom skupinu novih iseljenika. U Supetru im se pridružio i John Kusanovich, također rudar iz Sutter Creeka, koji se vraćao sa svojom „prelijepom mladenkom Clementinom, običaj koji će poput mnogih drugih hrvatskih iseljenika koju godinu kasnije slijediti i sam Tadich, nakon što se ekonomski osamostali. Mnogi drugi za svoje su mladenke birali lokalne Irkinje i Meksikanke, uvjereni da će im ista katolička vjera pomoći da lakše i brže prevladaju kulturološke razlike u američkom melting potu.
U Splitu se mali Ivo oprostio od oca i brata i austrijskim brodom Lloyd s novim prijateljima otplovio do Trsta odakle su vlakom produžili do Beča, a potom do Berlina. Sedmeročlana skupina iz Berlina je vlakom stigla u Hamburg, pa parabrodom u Englesku, od Leedsa do Glasgowa vlakom gdje su se konačno ukrcali na parabrod Sidonija kojemu je petog dana plovidbe pukla osovina pa se morao vratiti natrag u Glasgow. Nakon popravka, Sidonia je isplovila prema New Yorku, a za vrijeme trinaestodnevne plovidbe „ljubazna gospođa Kusanovich“ je tješila i hrabrila maloga Ivu koji je tugovao za majkom i domom. Tuga je brzo ustupila mjesto radosti i veselju, piše Tadich, kad je brod uplovio u njujoršku luku, a najuzbudljiviji trenutak nastupio je kad je ugledao „prelijepu američku zastavu.“
Počeo u kafiću
„Prvi je posao dobio u „kafiću“ svojega ujaka Nikole Buje, smještenom u Ulici Davis br. 605, nakon kojega je konobario u obližnjem salunu, također u vlasništvu jednog od doseljenih Hrvata. Nakon pet godina zaposlio se u jednoj od brojnih zalogajnica na lučkoj obali Long Wharf, na prostoru Bay Area (Zaljevsko područje) na sjeveru Kalifornije na kojemu je nastajao novi grad – San Francisco. Zalogajnica je zapravo bila šator sa štandom za posluživanje gostiju hranom i pićem, koju su 1849. godine otvorila trojica hrvatskih iseljenika iz Dalmacije, Budrović , Košta i Gašparić. Poslije su s jednog od napuštenih brodova privezanog na lučkoj obali uzeli dio željeznog tereta i umjesto šatora sklepali kolibu od zahrđalog željeza. Početkom 1851. ulica uz lučku obalu je preimenovana u Commercial Street, odakle su vlasnici svoju zalogajnicu 1853. premjestili malo dalje, u New World Market, glavnu gradsku tržnicu. Zalogajnica je dobila i novo ime – New World Coffee Stand, a 1855. i nove vlasnike: Budrovich i Kosta prodali su svoje dijelove Marku Milinovichu koji je tako postao jedini partner Gasparichu. Nakon njih slijedili su novi hrvatski suvlasnici – Mateo Milinovich, Peter Radovich, Andrew Calovich, Gabriel Kustodia, John Franetta i John Ivankovich. Tri godine nakon velikog potresa koji je San Francisco pogodio 21. listopada 1868., željezna je zalogajnica napuštena i u obližnjoj Ulici Kearny otvoreno je nešto između zalogajnice i restorana pod istim imenom. Gabriel Kustodia isplatio je svoje partnere i 1869. postao jedinim vlasnikom, davši svojemu lokalu 1871. godine novo, modernije, ime – New World Coffee Saloon. Nakon nekoliko godina restoran je premješten u veći prostor u Ulici Leidesdorff. Koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih restoran je u vlasništvu dvojice drugih Hrvata, Sama Bećira i Fredericka Bralicha, i Francuza Eugenea Masounettea. Umjesto Bralića ubrzo im se pridružio još jedan Hrvat, Gaspar Pavica, koji je potom isplatio Bećira“, ističe Barbir u svojoj knjizi.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o najstarijem restoranu u Kaliforniji kojega su osnovali naši ljudi!
John Tadich, „vrijedan, pametan i poduzetan“, nakon dvanaest godina konobarenja isplatio je 1887. Francuza Masounettea, naredne godine isto je uradio i s Hrvatom Gasparom Pavicom i postao jedini vlasnik restorana, sad već pod drugim imenom – The Cold Day Restaurant. Veoma kratko partner mu je 1905. bio još jedan našijenac, Rafo (Ralph) Dumarac. Što zbog učestalih potresa, što zbog požara, restoran je mijenjao sjedište nekoliko puta, a nakon velikog potresa 1906. i još goreg požara u kojima je veći dio grada, zajedno s restoranom The Cold Day, bio razoren i spaljen, Tadich ga je obnovio pod istim imenom, udruživši se s Johnom Sutichem, doseljenikom iz dubrovačkog kraja. Njegov restoran Adriatic, smješten nedaleko Tadichevog, također je bio uništen u potresu, pa su zajedničkim snagama uspješno obnovili poslovanje u Ulici Pine. „Nakon šest godina Tadich je raskinuo partnerstvo sa Sutichem, preselivši restoran u Clay Street, nazvavši ga po prvi put svojim imenom – Tadich Grill, dok je Sutich ostao na staroj adresi i sa starim nazivom restorana. Taj nelojalni postupak njegova bivšeg poslovnog partnera priličito je razljutio Tadicha pa je svom restoranu u ulici Clay dodao riječi The Original Cold Day Restaurant, što je ostao puni naziv restorana sve do danas. Nesretni Sutich je jednoga dana nastradao u klasičnoj oružanoj pljački i, ostavši slijep, udružio se s Carlom Dubcem, s kojim je vodio restoran sve do 1940. godine“, ističe Barbir u New Dalmatia.
Prodao restoran kad su mu rekli da će brzo umrijeti
Kad ga je 1928. godine Tadich prodao za osam tisuća dolara Mihu Buiću (Mitch Buich) i Luku Miliću (Louie Milich), hrvatskim iseljenicima iz Dubrovačkog primorja, Tadich Grill se već pročuo kao jedan od najboljih u gradu. Nakon što je u njegovu vlasništvu bio više od 40 godina, John Tadich je odlučio prodati restoran kad su mu liječnici rekli da je obolio od teške bolesti i da će brzo umrijeti. No Barbir naglašava kako se „naš sedamdesettrogodišnji bodul nije se dao, na koncu se pokazalo da su liječnici pogriješili i ne samo što nije umro tada nego je poživio još pune 24 godine, zdrav i neobično sretne ruke: 1929. je unovčio sve svoje dionice goleme vrijednosti s burze u New Yorku i tako spasio svoje bogatstvo osam mjeseci prije njezina katastrofalnog sloma u jednoj od najtežih gospodarskih kriza koja je izbila u SAD-u, jednog crnog petka u listopadu 1929. godine i koja se potom iz Amerike prelila u čitav svijet“.
Tadić je umro1953. u svojoj 98. godini, prije toga doživio je čast da bude glavni gost na proslavi stote obljetnice restorana u siječnju 1949. godine. Pedeset godina kasnije, 1999., Tadich Grill je obilježio i punih 150 godina svojega uspješnog rada i poslovanja, doduše na novoj, današnjoj lokaciji, na broju 240 California Street, u elitnoj Financijskoj četvrti, gdje se preselio 1967. godine iz ulice Clay, preživjevši i prohibiciju od 1920. do 1933. godine, nestašice hrane za vrijeme Drugog svjetskog rata i još nekoliko potresa, uključujući i onaj iz 1989. godine, kad je bio zatvoren samo dva dana.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o najstarijem restoranu u Kaliforniji kojega su osnovali naši ljudi!
Još uvijek se prepričavaju mnoge duhovite zgode i nezgode vezane uz ovo hrvatsko kulinarsko svetište u srcu San Francisca, gradu s više restorana po glavi stanovnika nego ijedan drugi grad na svijetu. „Neke od tih zgoda imao sam prigodu čuti i u samom restoranu od vlasnika, osoblja ili čelnika hrvatske zajednice iz San Francisca, s kojima bih se znao naći na večeri za svojih posjeta. John Tadich je budućeg kupca svojeg restorana Toma Buicha 1913. godine bio zaposlio kao konobara, no nakon pet godina dao mu je otkaz jer mu je dozlogrdilo da svakodnevno sluša prodike svojega nadobudnog sunarodnjaka kako bi on upravljao restoranom. Tadich nije bio zlopamtilo, sve mu je oprostio i 1923. godine ponovno ga zaposlio. Tomu se u restoranu 1914. godine pridružio stariji brat Mitchell, a 1922. to je isto učinio i najmlađi Louie. Sva tri brata rodila su se u mjestu Grbovac, Postranje, Župa Dubrovačka: najstariji Miho 1890. godine, Tomo 1892., i najmlađi Luko 1897.“, istaknuo je Barbir u svojoj knjizi.
Prvi pekli ribu na drvenom ugljenu, kao u starom kraju
Visok ugled restorani duguju ne samo dobrim kuharima nego i konobarima. U Tadich Grillu posebno se pamte tri hrvatska Ivana – John Dukich, na radu više od 42 godine, od 1924. do 1966., John Skorlich, od 1939. do 1966., i John Markovich, od 1943. do 1970., gostima poznati samo po svojim nadimcima: „Duke“, vojvoda, „Kudravi“, naravno, bez iti jedne vlasi na glavi, i „Francuz“ koji se volio razmetati pokojom francuskom riječi ili karakterističnim galskim kretnjama. Sve dok jednoga dana nije bio prisiljen priznati da ne zna francuski kad ga je gazda Steve Buich rasporedio da služi skupinu francuskih gostiju. Zapamćena je i zgoda kad je jedan novopridošli mladi konobar, ne znajući tko je zapravo gost za kojega je bio zadužen, uglednom senatoru Kalifornije Georgeu Zenovichu servirao veliki pladanj sočnih, svježih kamenica, posprdno promrmljavši za vlastiti gušt na hrvatskom jeziku: „Jedi stari koliko hoćeš, ni one ti neće pomoći“. Gotovo ne podižući ni pogled ni glas, senator je na savršenom hrvatskom nadobudnom i nepromišljenom junoši otpovrnuo: „Budi uvjeren da tebi trebaju više nego meni.“
Tadich Grill se proslavio i po tome što je prvi u Americi počeo ribu peći na drvenom ugljenu, onako kako se to radilo u starom kraju. Malo se restorana može pohvaliti tolikim brojem slavnih osoba koje su bile povremeni ili redoviti gosti. Spomenimo samo neke: Car Etiopije Haile Selasije, Clark Gable, Lana Turner, Caryj Grant, Joe DiMaggio, senator Edward Kennedy, Bob Hope, Francis Forda Copolla, Karl Malden, David Bowie, Lee Iaccoc, Jack Nicholson, Arnold Schwarzenegger, Georg Bush i supruga Barbara, dok je 1982. godine bio potpredsjednik SAD-a, Danny DeVito, Stevie Wonder i mnogi drugi. Iako su osnivači ovoga kultnog restorana bili Hrvati iz Dalmacije, a doslovno svi zaposleni hrvatskoga podrijetla, to nije spriječilo naše istočen susjede da ga svojataju. No, o tome uskoro opširnije.
Slike: Tadich Grill
