Na lokalitetu povijesnih virskih bunara postavljen je kip posvećen virskim ženama, čime je projekt revitalizacije ovog vrijednog povijesnog prostora priveden kraju. Kip je postavilo Općinsko komunalno poduzeće Vir održavanje, a njime je zaokružena obnova lokaliteta koji sve više poprima ulogu mjesta susreta prošlosti, kulture i turizma.
U sklopu obnove povijesni prostor Bunara dobio je kip žene koja nosi vodu te kip magarca s burilima na kamenom postolju, kao podsjetnik na nekadašnji svakodnevni život otočana.
Svečano otvorenje novouređenog povijesnog lokaliteta virskih bunara održat će se 13. kolovoza u 19 sati.
Napostavljanju kipova, u društvu djelatnika komunalnog poduzeća Vir održavanje, bila je i autorica skulptura, sarajevsko-zagrebačka kiparica i muralistica Adna Bakija.
O Adni, koja je godinama djelovala i u Gradcu, naš portal pisao je u nekoliko navrata, a povodom njenoga novog projekta, zamolili smo je za kratki razgovor.
„Posebno mi je drago što danas, kada se spomenik postavlja i dobiva svoje mjesto, mogu govoriti o projektu koji mi je osobno jako važan. Kao umjetnica, ali prije svega kao žena i majka dvije kćeri, Leone i Line, velika mi je čast što je ovo moj prvi spomenik posvećen ženama koje su svojim trudom, radom i svakodnevnim životom doprinosile obitelji i zajednici“, rekla je Adna.
Inspiracija za spomenik proizašla je iz priče o bunarima na lokalitetu kod Potoka, koji su se vjekovima koristili kao kameni spremnici za pitku vodu, odnosno kao izvor života. Kroz cijelu prošlost otoka Vira bunari su Virane snabdijevali vodom iz izvora slatke vode. Prema predaji, kod Potoka je prvotno bilo pet bunara – dva s južne strane korita Potoka i tri sa zapadne strane.
Svaki bunar imao je svoju namjenu. Iz južnog gornjeg bunara voda se koristila za piće, iz južnog donjeg za polje i prisade, odnosno za nasade koji su se sadili uz kuće, dok se iz zapadnog bunara pojila stoka u sušnim ljetnim danima, kada bi ponestalo vode u Potoku.
Uz bunare je vezan i važan dio otočnih tradicija i običaja. Mlade žene, nevjeste, prvo su jutro nakon udaje, prije izlaska sunca, išle na bunar po vodu za umivanje. Ostavile bi dar, najčešće okrugli kolač i jabuke, a uzimala bi ih prva žena koja bi nakon nove mlade došla na bunar po vodu. Upravo su takve priče bile važne u stvaranju ovog spomenika.
„Bunar za mene nije samo građevina. On je simbol izvora života, ali i mjesto susreta, razgovora i okupljanja. Nadam se da će i ovaj spomenik nastaviti tu tradiciju – da će ljudi zastati, okupiti se i kroz njega upoznati jedan dio povijesti i života ovog kraja.
U kompoziciji je i magarac, koji predstavlja životinju koja je nekada bila neizostavan dio života na otoku. Pomagao je čovjeku, nosio teret i svojim radom doprinosio cijeloj zajednici. Spomenik tako ne govori samo o ženama, nego o cijelom jednom vremenu i načinu života.
Ovaj projekt za mene ima i jednu posebnu, osobnu dimenziju. Danas sam presretna kao mama što nam se pridružila Lina i zajedno sa svojom sestrom Leonom može biti dio ove lijepe priče“, istaknula je Adna.
Spomenik je lijevan u Ljevaonici umjetnina ALU Zagreb, koja je svoj dio posla odradila izvrsno.
„Posebno mi je drago što postoje ljudi kao što je direktor Vir održavanja Marko Klanac i načelnik Općine Vir Marino Radović koji prepoznaju potencijal mjesta i ulažu u kulturu. To je izuzetno važno jer ljudi koji dolaze na otok žele saznati nešto više o njegovoj povijesti, ljudima i običajima. Ne traže samo more i sunce; žele doživjeti mjesto, razumjeti njegovu priču i upoznati ono što ga čini posebnim.
Zato ovaj spomenik za mene predstavlja podsjetnik na jedno vrijeme, na tradiciju, žene, obitelji, životinje i zajedništvo, ali prije svega na izvor života koji je nekada okupljao cijelu zajednicu. Nadam se da će sada i ovaj spomenik postati mjesto susreta i da će priča koju nosi živjeti još dugo.
S velikom radošću iščekujem i svoje sljedeće postavljanje spomenika, ovoga puta u Vrgorcu, posvećenog Mati Svjetskom i njegovom vjernom psu Globusu. Veseli me što kroz svoj rad mogu sačuvati i na javnom prostoru ispričati priče o ljudima, životinjama i događajima koji su obilježili određeni kraj. Svaki takav spomenik za mene nije samo skulptura, nego trajno sjećanje i dio identiteta zajednice“, zaključila je Adna.
