ena zmaj
Kad teta Lena Čosić počne pričati, brzo zaboravite koliko ima godina. Razgovor ne vodi osoba koja se teško prisjeća prošlosti, nego žena koja bez zastajkivanja slaže uspomenu za uspomenom, nabraja rodbinske veze koje bi rijetko tko danas uspio povezati i prepričava dogodovštine iz djetinjstva kao da su se dogodile prošlog ljeta.
– Koliko je sedam puta pet? – pita je kći usred razgovora.
– Trideset pet – odgovara bez razmišljanja.
– A koje se godine rodio tvoj otac?
– Tisuću osamsto osamdeset četvrte.
To je, objašnjava nam kći, njihov mali trening za mozak. Iako više ne zna uvijek koji je dan, još donedavno besprijekorno je pamtila gotovo svaku rodbinsku vezu u Postirima, a i danas će bez puno razmišljanja povezati tko se u koju obitelj priženio ili udao. Još uvijek, kad je volja posluži, uzme iglu u ruke i nešto zašije.
Teško je povjerovati da žena vedra duha, britka jezika i puno smisla za humorom ima čak 106 godina. U jednom je životu proživjela glad, dva rata, velike ljubavi i velika odricanja. Odrasla je u vremenu kada se kruh pekao jednom tjedno, kada su djeca za ručak često dobila tek fetu kruha ili tanjur divljeg zelja, a cipele su propuštale vodu jer nisu imale pravi đon već platnenu podlogu. Danas iza sebe ima djecu, unuke i praunuku, ali ono što najviše fascinira nije broj svjećica na torti, nego bistrina kojom se prisjeća života koji je za većinu nas nezamislivo daleko, piše Slobodna Dalmacija.
Kad je zamolimo da nas vrati na početak, ne govori o sebi nego o gladi.
Više smo bili gladni nego siti
– Više smo bili gladni nego siti – izgovara bez imalo patetike.
U kući je bilo petero djece – tri sestre i dva brata, a Lena je bila najstarija među sestrama. Otac je svakoga jutra rano odlazio u polje, a prvi ozbiljniji obrok toga dana bila je večera.
– Pape bi otiša u polje pa za obid nikad nije bilo ništa. Dobili bi fetu kruha, a onda bi kruh iša pod ključ.
Večera je zato bila jedini pravi obrok u danu. Najčešće su to bile lazanje s fažolom. Meso se jelo jednom tjedno, i to nedjeljom kada bi se kupilo pola kilograma. Od njega bi se najprije skuhala juha, pa bi se za ručak pojele juha i manistra iz juhe. Ono malo lešog mesa ostavljalo se za večeru kako bi se od njega napravio gulaš s nekoliko krumpira.
Kad nije bilo ni toga, djeca su znala otići brati parež, odnosno divlje bilje koje su izvrsno raspoznavala
– Nabrali bi ga i skuvali s krumpiron. I to bi bio ručak.
Više na Slobodna Dalmacija
Tekst i slike: Dora Škarić
