Bog nas stvori kao jedinke – neponovljive – originalne, nema kopije. Tko bježi od originalnosti pretvara se u oriđinala. Jasno nam je da nismo svi jednaki. Ni pet prstiju na ruci nisu jednaki, stara je narodna besjeda. Ni sva djeca jedne majke nisu jednaka, ni po izgledu, ni po sklonostima, a ni po sposobnostima. Ni apostoli nisu bili svi jednaki. To se vidjelo po njihovom ponašanju za vrijeme Kristove muke. Juda, ljubitelj novca, sramno ga je izdao i konopcem rješava svoju sramotu. Imaju svetinju koje se ne prodaju – izdaju ni za kakvo blago, a to su Bog, Domovina, dom, čast, ponos, vjera, prijateljstvo, poštenje.
Petar se kune i preklinje da ga ne pozna, da ga ni vidio nije. Što ti bi Petre? Gdje je nestalo tvoje oduševljenje, tvoj zanos, tvoja privrženost prema Učitelju? Gdje Petre? Zar te pijetao morao na to podsjetiti, vratiti te u stvarnost, natjerati te u plač i bijedu od bližnje grješne prigode. Ne junači se Petre prije vremena. U muci se poznaju junaci. Kako se ti ponašaš, brate, sestro? Znaš li za narodnu mudrost koja ti poručuju: Ispeci pa reci. Promisli, odluči i reci, te ustraj u svojoj odluci bez obzira koliko te koštala.
Ivane sveti, ti koji si stajao uz bok Isusu na posljednjoj večeri, ti o kojem sveta knjiga piše da si učenik kojega je Isus ljubio. Zasigurno je imao i zašto. Najmlađi si apostol, neoženjen. Stojiš uz svog Učitelja. Prisutan si na suđenju, pratiš ga na križnom putu. Stojiš pod križem gdje praviš društvo i tješiš Isusova Majku Mariju, a od tada i svoju, jer ti ju Isus povjeri. O kako gordo zvuče Isusove riječi: Ivane, evo ti majke, Majko, evo ti sina. Zaslužio si. Brate, sestro, čuo si, pa i ti kreni Ivanovim putem prateći Isusa u svojoj ucviljenoj braći. Imaj na pameti Kristove riječi: Što ste učinili jednome od najmanje braće, meni ste učinili.
Zaboravljeni zanos i data obećanja
Što je s ostalim apostolima? Razbježali se kao miševi, čuvajući svoju glavu zaboraviše na prethodni zanos i data obećanja. Poslije Kristova uskrsnuća se opet različito drže. Neki vjeruju ženama, neki ne vjeruju ni kada vide prazan grob, pa kad im se prvi put živ ukazao, opet sumnjaju da nije možda duh. Ne osuđujemo ih, jer tko zna kako bi se mi ponašali da smo bili na njihovom mjestu. Ipak je to bilo neko sasvim novo iskustvo. Neke je Isus lako razuvjerio, a drugi su i dalje pomalo sumnjali. Obično se misli da je to bio samo jadni Toma. Nije Toma kriv što nije bio prisutan kod prvog susreta apostola u Uskrslom Gospodinom. Jadni Toma. Dokle će ljudi samo njega nazivati nevjerni? Istina je da nije vjerovao riječima ostalih apostola, da je htio vidjeti, dotaknuti Isusa. Upravo ta njegova sumnjičavost mu je puno pomogla. Gospodin ga je lako i brzo razuvjerio. Trebalo mu je samo tjedan dana. Koliko je tebi vremena potrebno da povjeruješ? Toma je pao na koljena i rekao: Gospodin moj i Bog moj. A ti?
Mi bi sada rekli: Blago Tomi što je imao sreću vidjeti Uskrsloga i dotaknuti njegove rane. Isus ne misli tako. On izgovara: Blaženi koji ne vidješe,a vjeruju. Gledanje i vjera ne idu skupa. Gledanjem poništavamo vjeru, ono nas dovodi do znanja. Vjerovati znači držati za istinu što drugi govori. Toma nije vjerovao svjedočanstvu subraće o jednom iznenadnom, do sada nezabilježenom događaju. Što bi bilo da danas nakon dvadeset stoljeća svi govorimo: Dok ne vidim, neću vjerovati. Jadna bi to vjera bila. Konačno, vjera se temelji na svjedočanstvu prvih svjedoka. Gledanje nije vjerovanje. I kakva ti zasluga što bi vjerovao u ono što vidiš? Lud bi bio kad bi u svoje vlastite oči sumnjao. Nije dosta govoriti: Isus je uskrsnuo. Treba po tome živjeti. Djela se traže.
Djela, a ne riječi
Život apostola i prve crkve naziva se Djela apostolska. Djela, a ne riječi, ne propovijedati, ne čudesa, nego djela. A to se i od nas traži. Krist je uskrsnuo. Da se to dogodilo u ovo naše vrijeme, novinari bi javili: Mrtvac nestao iz dobro čuvanog groba. Neki tvrde da je živ, suprotno izjavi vojnika.
Mnoge vijesti padaju u zaborav. Ova ne, nikako. Pitamo se: Zar je moguće ubiti život? Zar je moguće zapečatiti istinu? Zar je moguće postaviti stražu ljubavi? Zar je mogla ljudska vlast spriječiti da Bog zahvati u našu povijest? Zar je mogla ljudska grješnost izbrisati Božje otkupiteljske planove? Otkupiteljske planove Isus ostvaruje još i danas. Njegov pozdrav MIR VAMA još uvijek odjekuje u ljudskim srcima. Tominih kršćana i danas ima među nama. Oni poput Tome puno sumnjaju, kolebaju, nesigurni su, nevjerni. Toma nije htio povjerovati uvjerenju ostalih apostola da je Krist uskrsnuo. A što je s nama? Obuzdajte svoje strasti, pa ćete se prije približiti Bogu.
Teško bi se život održao na zemlji kad bismo ostali bez osjetila. Blokiran vid vodi u sljepoću. Blokiran sluh u gluhoću. A ako se dogodi da u čovjeku blokira ljubav, javlja se mržnja. Kad blokira pamet, javlja se ludilo. A kad blokira vjera, javlja se bezboštvo. A kad smo pri nevjeri mogli bi htjeti provjeriti sadržaj vjere, kao i Toma – dotaknuti Kristovo rebro. Vjerovati znači prihvatiti Božju poruku u Evanđelju, a ne tražiti dokaze i provjeru. To ne tražimo ni u susretu s liječnikom. Povezanih očiju ne vidimo ništa. A otvorenih očiju jednako ne vidimo ništa od onoga što vjerujemo. Okom ne vidimo drugi svijet, a ipak u taj svijet vjerujemo. Zašto? Gledamo Kristovim očima. Njegove oči su to vidjele. Ja im vjerujem. Kad mi prijatelj nešto priča, ja u to vjerujem, ne zato što bih znao da jest to tako, već stoga što ga poštujem. Zato Bogu vjerujem!
Don Petar Mikić
