Koliko ljudi zna da je Victor Grgurinović , alias VictorGrinich, bio pionir u industriji poluvodiča? Briljantna karijera ovoga nevjerojatnog čovjeka, američkog Hrvata, koji je uvelike doprinio temeljnoj preobrazbi svijeta elektronike općenito, a računalne industrije posebno, čiji je otac Nikola Grgurinović rođen u Borovcima kod Metkovića, a majka Matija, rođena Barbir u Desnama, bila bi prekrivena velom zaborava da nije bilo njegovoga prvog rođaka Ante Barbira, hrvatskoga diplomata sa stažem dužim od 30 godina. Barbirova knjiga New Dalmatia koju izdaje Naklada Jesenski i Turk iz Zagreba, i koja će svjetlost dana ugledati uskoro, najvjerojatnije sredinom srpnja, donosi pedesetak zanimljivih priča, od kojih se neke bave istaknutim hrvatskim Amerikancima i njihovu doprinosu u razvitku svoje nove domovine. Jedan od njih je svakako Viktor Grinich.
On je 1956. počeo raditi u tvrtki Shockley Semiconductor Laboratory u gradu Mountain View. Vlasnik i direktor tvrtke bio je William Shockley, jedan od troje dobitnika Nobelove nagrade za fiziku za izum tranzistora, poluvodičkog elementa s tri elektrode koji se koristi za modulaciju i pojačavanje električnih signala, stabilizaciju napona i za mnoge druge primjene.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose nevjerojatnu priču o Victoru Grgurinoviću Grinichu!
Napustio nobelovca i osnovao vlastitu tvrtku
Radeći na istraživanju poluvodiča, mladi Victor ubrzo će se istaći kao uspješan znanstvenik i izumitelj. „Prva računala bila su veličine spavaće sobe, pa većeg ormara, liste čekanja za njihovo korištenje bile su malo manje nego današnje liste čekanja u hrvatskom zdravstvenom sustavu, da bi se njihova minijaturizacija nastavila do današnjih prijenosnih računala i pametnih telefona, zahvaljujući i povijesnom doprinosu skupine mladih i talentiranih stručnjaka među kojima je moj rođak Victor igrao iznimno važnu ulogu. Nezadovoljni načinom na koji je William Shockley upravljao tvrtkom, osmero mladih stručnjaka, od kojih je Victor bio jedan od najbuntovnijih, geni, geni neretvanski, napustila je „paranoičnog, osvetoljubivog i nepredvidivog“ vlasnika i 1957. godine utemeljila vlastitu tvrtku, Fairchild Semiconductor Corporation, sa sjedištem u susjednom gradiću Palo Alto. Nobelovac Shockley bio je toliko ozlojeđen odlaskom svojih najnadarenijih stručnjaka da je svih osmero proglasio izdajnicima, Traitorous Eight, nadimak koji će ih u mitologiji doline trajno pratiti premda nikad nije pronađen nikakav materijalni dokaz da ih je Shockley ikad tako nazvao. Unatoč svemu, njegovu propalu tvrtku neki nazivaju djedom svih tvrtaka Silicijske doline“, zapisao je Barbir.
Već u prvoj godini Fairchild Semiconductor uspio je konstruirati prvi integrirani sklop na silicijskoj podlozi, što je ustvari preteča modernog kompjuterskog čipa
Početak nove tvrtke mladih entuzijasta nije bio nimalo lak, prvi radni prostor bio je u Victorovoj garaži. Sjedište tvrtke poslije je iz Palo Alta premješteno u obližnji Mountain View, u kojemu je Victor proveo ostatak života i u kojemu je preminuo 2000. godine. Prvi utemeljiteljski ugovor svoje tvrtke simbolički su zajedno s dvojicom bankara potpisali na deset zelenih novčanica od jednog dolara u San Franciscu 19. rujna 1957. godine. „Već u prvoj godini Fairchild Semiconductor uspio je konstruirati prvi integrirani sklop na silicijskoj podlozi, što je ustvari preteča modernog kompjuterskog čipa. Nakon toga počela je i njihova masovna industrijska proizvodnja, što je izravno ili neizravno omogućilo gotovo sve ono što informatička tehnologija pruža danas. Nakon stručnog i poslovnog uspjeha tvrtke osmorice buntovnika, broj tehnoloških startup tvrtaka konstantno je rastao, posebice onih koje su osnivali bivši zaposlenici Fairchilda, popularno zvanih Fairchildren. Malo pomalo Dolina radosti srca, posebice San Jose, Palo Alto, Mountain View i Cupertino, sa svojim voćnjacima pretvarala se u sve jače područje za masovnu industrijsku proizvodnju elektroničke opreme i uređaja bez kojih bi razvoj moderne informatičke tehnologije bio nezamisliv. Plodna Dolina Santa Clara će nakon serije članaka novinara Dona Hoeflera, objavljenih pod naslovom Silicon Valley u siječnju 1971. godine u časopisu Electronic News iz San Francisca, svoj dotadašnji nadimak Dolina radosti srca definitivno promijeniti u Silicijska dolina, prema ključnom elementu koji se koristi za proizvodnju poluvodiča. Većina autora brojnih stručnih i biografskih knjiga smatra da je Silicijska dolina rođena onog časa kad su Izdajnička osmorica utemeljila svoju tvrtku Fairchild Semiconductor u rujnu 1957. Godine“, istaknuo je Barbir.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose nevjerojatnu priču o Victoru Grgurinoviću Grinichu!
Tvrtka sa 11 tisuća zaposlenika
Leslie Berlin, povjesničarka Silicijske doline, slikovito je istaknula kako je prije Intela i Googlea, prije Microsofta, Applea i Ciscoa i Suna i Pixara, prije dioničara milijunaša i milijardera ulagača rizičnog kapitala, bila skupina od osmero mladića, njih šestero u zvanju doktora znanosti – nijedan stariji od 32 godine – kojima se nije sviđao njihov šef pa su odlučili utemeljiti vlastitu tvrtku za proizvodnju tranzistora. Leslie Berlin također napominje kako prije Interneta i World Wide Weba (WWW), mobitela, digitalnih osobnih asistenata (DPA), džepnih kalkulatora, prijenosnih računala, digitalnih satova, srčanih stimulatora (pejsmejkera), bankomata, tempomata (cruise control), digitalnih kamera, detektora pokreta, naprednog oružja i video igara, prije svih njih, stoji mali uređaj koji se zove integrirani sklop, njihovo elektroničko srce, suizumitelj kojega je 1959. godine bio fizičar Robert Noyce, vođa disidentske skupine i dugogodišnji čelnik tvrtke Fairchild Semiconductor Corporation. Do 1967. godine, nakon jednog desetljeća, tvrtka je pod njegovim vodstvom od osam utemeljitelja narasla na 11 tisuća zaposlenika, uz dobit od 12 milijuna dolara, današnje vrijednosti od 117 milijuna dolara. Uspjehu tvrtke nesumnjivo je pripomoglo vrtoglavo širenje na vojno tržište u doba hladnog rata i suradnja s vojskom SAD-a, posebice u razvijanju sustava navođenja i kontrole zrakoplova, raketa i pametnog oružja; Apollo i drugi programi bili su nezamislivi bez uske suradnje NASA-e i tvrtke Izdajničke osmorice. Mnogi smatraju da je genijalnog Noycea samo prerana smrt 1990. godine spriječila da dobije Nobelovu nagradu za fiziku: Jack Kilby, drugi suizumitelj integriranog sklopa, dobio ju je 2000. godine.
Sinovi Nick i Philip, kći Anita, Nina i Victor Grinich
U povijesti Silicijske doline Grinich je ostao upamćen kao pionir praktične primjene novih tehnoloških uređaja
„Kakvo je mjesto u tehnološkoj revoluciji imao moj rođak Victor može se vidjeti i u članku samoga Noycea objavljenog u proljeće 1967. godine u časopisu Leadwire: pohvalno govoreći o njegovu radu, Robert Noyce ističe bitnu ulogu koju je Victor odigrao kao „tehnički most između fizike tranzistora i praktičnog svijeta projektiranja i proizvodnje sklopova.“ Dok su drugi iz disidentske osmeročlane skupine bili usredotočeni na fiziku i proizvodnju samih tranzistora, objasnio je nesuđeni nobelovac Noyce, Grinich je kao utemeljitelj i voditelj prvog laboratorija za ispitivanje uređaja i njihovu praktičnu primjenu u poluvodičkoj industriji bio „onaj koji nam je govorio što proizvod mora raditi da bi bio koristan kupcima, odnosno da bude komercijalno održiv. Zahvaljujući upravo Grinichu, Noyceov integrirani sklop na silicijskoj podlozi nije bio samo znanstveni proboj nego i funkcionalni proizvod koji je zamijenio glomazne vakuumske cijevi u komercijalnim sustavima. U povijesti Silicijske doline Grinich je ostao upamćen kao pionir praktične primjene novih tehnoloških uređaja“, naglašava Barbir.
Victor Grgurinovich rođen je 26. studenoga 1924. u Aberdeenu, u saveznoj državi Washington. Obitelj oca Nikole, zaposlenog u lokalnoj drvnoj industriji, živjela je u južnom dijelu Aberdeena, gusto naseljenom hrvatskim iseljenicima pridošlima najvećma iz Neretve. Victorova majka Matija umrla je kad je Victor imao samo dvije godine pa je skrb o njemu i njegovoj godinu dana starijoj sestri Gloriji preuzela tetka Pera, sestra njihove majke Matije i Antina oca Mije. Rođena u Desnama 1890. godine, Pera se 1914. godine u Aberdeenu udala za Luku Kaleba, također rođenog Desanca. „Uz dvoje vlastite djece, sina Matu (Matthew) i kćer Katu (Kathryn), podizala je i odgajala dvoje djece svoje preminule sestre, Victora i Gloriju. Od sve tri sestre pristigle u Ameriku iz Desana, jedina je Pera naučila svoju djecu i djecu preminule sestre Matije da govore i pišu hrvatski, zbog čega su u prvom razredu američke osnovne škole imali velikih problema. Kao i sva moja američka rodbina, aberdinska i kalifornijska, i Victor je bio član Hrvatske bratske zajednice i ljubitelj kulturne baštine svojih hrvatskih predaka. Ostao je upamćen i kao jedan od najboljih folklornih plesača, uvijek spreman da na iseljeničkim veselicama i zapleše i zapjeva kao da je rođen negdje u Neretvi, a ne na pacifičkom sjeveru SAD-a. U rodnom gradu Victor je završio osnovnu i srednju školu, 1942. godine dobrovoljno je stupio u Ratnu mornaricu, gdje je promijenio prezime u Grinich da bi nadređenim časnicima olakšao izgovor riječi s tri početna suglasnika na svakodnevnim vojnim postrojavanjima; jedan od nervoznijih narednika konačno ga je ostavio na miru i više nije na njemu trenirao urođenu naredničku strogoću. Ratna mornarica bila mu je od pomoći da upiše studij elekrotehnike na Sveučilištu Washington u Seattleu, na kojemu je 1950. godine i magistrirao, a tri godine kasnije doktorirao na temu sklopne teorije na Stanfordu u kalifornijskom gradu Palo Alto, jednom od vodećih svjetskih znanstvenih središta, posebice na području tehničkih znanosti. Odmah potom zaposlio se u Istraživačkom institutu istoga sveučilišta gdje je radio na istraživanju metoda široke uporabe poluvodiča“, zapisao je Barbir.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose nevjerojatnu priču o Victoru Grgurinoviću Grinichu!
Profesor na dva prestižna sveučilišta – Berkeley i Stanford
Još dok je radio na Stanfordu Victor je konstruirao tranzistorske sklopove za televiziju u boji, uspjevši dobiti samo sliku u boji ali ne i zvuk. U Stanfordu je za Bank of America, drugu najveću banku u Americi, izradio i tranzistorske sklopove za projekt ERMA (Electronic Recording Machine, Accounting ), prvo digitalno računalo za obradu podataka u bankarskom poslovanju. Barbir ističe kako se općenito smatra da su automatizacijom knjiženja i obrade podataka i čekova stvoreni temelji modernom elektroničkom bankarstvu. Victor 1968. godine napušta legendarnu tvrtku koju je pomogao utemeljiti i postaje profesor na dva prestižna sveučilišta – Berkeley i Stanford. Iz toga vremena datira i udžbenik Uvod u integrirane sklopove (Introduction to Integrated Circuits), koji je napisao zajedno s još jednim suradnikom. Udžbenik se i danas nalazi među obveznom fakultetskom literaturom. Jednu od važnijih uloga Grinich je odigrao u razvijanju analognog sklopa, ključnog elementa uređaja koji zahtijevaju elektroničku reakciju. Od 1978. godine kao glavni direktor vodio je Identronix, pionirsku tvrtku za proizvodnju opreme za radiofrekvencijsku identifikaciju, RFID, a poslije je utemeljio vlastitu tvrtku Escort Memory Systems (EMS). U EMS-u je razvijao uređaje koji su bili preteča transponderima (odgovaračima) kao što su elektroničke identifikacijske isprave, elektroničke kartice za brzo plaćanje cestarina, evidencija prisutnosti, evidencija životinja, itd. Tvrtku je 1989. godine preuzeo veliki Datalogic. Bio je utemeljitelj i direktor tvrtke za proizvodnju emulatora, Arkos Design, koju je 1995. godine kupio Synopsys, Inc. iz Sunnyvalea, jedna od vodećih globalnih tvrtaka za elektroničku opremu.
Da nije bilo Victora Grinicha naša računala, automobili, kućanski električni uređaji, itd., danas bi vjerojatno radili malo drukčije
O njegovoj ulozi u elektroničkoj revoluciji pedesetih godina prošloga stoljeća, Tom Quigg u listu Daily World među inim je napisao sljedeće: „Mi se danas koristimo elektroničkim uređajima kao nečim što je samo po sebi dano, no da nije bilo Victora Grinicha, podrške njegove obitelji, kao i podrške drugih hrvatskih obitelji u Aberdeenu, stipendije Rotary kluba, naša računala, automobili, kućanski električni uređaji, itd., danas bi vjerojatno radili malo drukčije.“ Kad mu je umrla sestra Gloria, u njezino je ime utemeljio zakladu za stipendiranje studenata u rodnom Aberdeenu, a njegova je obitelj nakon što je i sam umro utemeljila školsku zakladu u njegovo ime. „Moju rodicu Gloriju, jednu predivnu i uvijek nasmijanu osobu, ja i moje tri cure sreli smo u Aberdeenu u ožujku 1982. godine, i koju godinu kasnije kad nas je s mužem Tomom Seguinom posjetila u Zagrebu. Voljela je pjevati stare pisme iz rodnoga kraja, kao i brat Victor, a poseban joj je gušt bio slušati moje dvije kćeri kako govore australski engleski“, podsjeća Barbir.
Kad je 2000. godine u San Joseu umro u dobi od 75 godina od raka prostate, svi glavni mediji objavili su opširne članke i nekrologe u njegovu čast, navodeći uz kratki životopis njegove zasluge za razvitak elektroničke industrije. „Osobno sam ga sreo i upoznao dok je još bio mladi postdiplomski student u Pragu u okviru međunarodne razmjene studenata između SAD-a i Čehoslovačke. U Pragu se oženio s Ninom Meinhard Milovidovom, čiji su roditelji izbjegli iz Carske Rusije u Čehoslovačku. Nakon vjenčana u Pragu 1949. godine, Victor i Nina odselili su u Seattle, a potom u Stanford. Prije odlaska iz Praga posjetio nas je u Pločama dok smo još stanovali u drvenoj baraci u teretnoj luci. Još se i danas sjećam njegova dragog lika, visokog i vitkog mladoga Amerikanca s kovrčavom kosom – kako ga opisuje i povjesničarka Leslie Berlin, koji je, na moje veliko dječačko iznenađenje, dobro govorio hrvatski, naravno s tipičnim američkim izgovorom Bio je to, nažalost, naš jedini susret uživo.
S ponosom govorio o svom podrijetlu
U Americi sam za vrijeme diplomatske službe upoznao njegovu kćer Anitu Grinich, koja živi i radi kao korporativna odvjetnica u Portlandu, savezna država Oregon. Ona mi je potvrdila da je njezin otac uvijek i s ponosom govorio o svojemu podrijetlu, a nakon odlaska u mirovinu posvetio se istraživanju svojih hrvatskih korijena. U već spomenutom članku iz aberdinskog dnevnog lista, Tom Quigg navodi ove njezine riječi: “Moj otac uspjeh duguje neizmjernoj ljubavi ljudi koji su ga okruživali, rodbini koja ga je odgojila kao vlastita sina nakon smrti njegove majke, i usko povezanoj hrvatskoj zajednici u južnom dijelu Aberdeena“ , zaključio je Barbir.
New Dalmatia je zbirka od pedesetak priča koje se djelimice odnose na rad autora na čelu Generalnog konzulata RH u Los Angelesu od prosinca 2005. do lipnja 2010., drugim se dijelom osvrću na vodeće organizacije hrvatskih iseljenika na konzularnom području devetnaest saveznih država na zapadu SAD-a, dok se većim dijelom bave istaknutim hrvatskim Amerikancima i njihovu doprinosu u razvitku svoje nove domovine. Nakon što je diplomirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Ante Barbir je jedno vrijeme radio kao srednjoškolski profesor u Pločama. Dugi niz godina radio je u diplomatskoj službi u Kanadi, Italiji i Australiji, te sudjelovao u stvaranju političkih, gospodarskih, konzularnih i kulturalnih veza Hrvatske i zemalja u kojima je bio u službi. Bio je također i pomoćnik ministra vanjskih poslova.
Slike: Privatni album
