Gospodin dolazi na svijet radi čovjeka kako bi mu pomogao u svim fazama njegova života, bez obzira na njegovo mjesto i vrijeme boravka. Štiti ljudski život od njegova prirodnog začeća do prirodne smrti.
Pomagao je Isus ljudima u njihovim tegobama čineći čudesa. Čudesno ozdravljenje o kojem nam govori današnje Evanđelje se razlikuje od ostalih ozdravljenja. lsus bolesnika nije ni vidio. Bilo je to ozdravljenje na daljinu.
Satniku, zapovjedniku rimske vojničke posade u Kafarnaumu, bijaše bolestan sluga, a bijaše mu veoma drag. Kad je čuo za Isusa, posla k njemu starješine židovske moleći ga da dođe i ozdravi mu slugu. Dostojan je da mu to učiniš, jer voli naš narod. I sinagogu nam je sagradio. Isus se uputi s njima. I kad Isus bijaše već blizu kuće, posla satnik prijatelje s porukom:
“Gospodine, ne muči se dalje, jer nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego reci riječ i ozdravit će sluga moj. (Lk.7.7).
Riječi tog časnika-poganina, ponavljaju se svaki dan milijune puta kod svete mise i svete pričesti. Neka postanu i naše. I reče Isus: “Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere”(Lk.7.9). Kad se izaslanici vratiše kući, nađoše slugu potpuno zdrava” (Lk.7.10.).
Takovu vjeru i poniznost Gospodin nije mogao odbiti.
Razočarali Isusa često vjerni Izraelci,sad ga oduševila vjera jednog poganina. Nije sumnjao u Isusovu moć nad bolešću i Njegovoj volji da ozdravi bolesnika.
Što je Gandhi rekao o kršćanima?
Ni danas nije drukčije: u Božjim knjigama i crkvenim knjigama nisu uvijek ista imena: ima pogana koji žive kršćanski i kršćana koji žive poganski. Kršteni ne žive uvijek po svojoj vjeri, a mnogi nekršteni ih pretekoše časnim životom. Poznata je misao velikog Gandhija koji reče: “Kad čitam EvanđeIje rado bih postao kršćaninom, a kad vidim kako žive oni koji za sebe kažu da su kršćani,onda ostajem u svojoj vjeri”.
“To je moj grijeh, moj osobni grijeh, ako svijet ide naopako”. (Dostojevski). Kakav je naš kršćanski život, ako ide po zlu ne optužujmo druge, uglavnom smo sami krivi.
Moramo postati svjesni odgovornosti za sudbinu vjere i svoga kršćanstva.
Kakva je tvoja vjera? Da li ti je vjere možda protkana sumnjom, a tvoja molitva previše “prosjačka“, a manje zahvalna i one koje daje slavu Bogu? Ne postoji polovična vjera, ili vjeruješ ili ne vjeruješ.
Nema roditelja koji nije kazao svome djetetu: Ne sramoti me drago dijete. Nemoj da se stidim radi tebe. Daj da čujem riječi –Blago majci koja te rodila. Bit će mi to nagrada za sav trud koji sam uložila kako bi ti čestito, ponosno i pošteno mogao kročiti životnom stazom.
Vjeru živimo iz uvjerenja, a ne iz običaja
Gospodin od nas očekuje da budemo živi svjedoci po kojima će svijet upoznati svu ljepotu Njegova nauka. Vjeru živimo iz uvjerenja, a ne iz pomodarstva ili običaja. Ako ti vjera postane dobar stari običaj, lako ćeš ju izgubiti čim napustiš roditeljski dom – rodno mjesto, „gdje je bio običaj“ svake nedjelje i blagdana ići na svetu misu, primati svete sakramente, postiti i po vjeri živjeti. I tako u novoj sredini umjesto da postaneš novo svjetlo, ti zapneš u tamu iz koje ne vidiš izlaza.
Treba dobro upamtiti riječi apostola sv. Pavla: Kada bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onog što vam mi navijestismo, neka je proklet (Gal.1.8.) Strašne riječi, zar ne? Nije ih sveti Pavao izrekao tek tako. Dodijali njemu lažni proroci. Ne smijemo prekrajati Evanđelje Božje prema svome ukusu. Kroji sebe prema Evanđelju, a ne Evanđelje prema sebi.
U središtu svijeta, srca, života, naših patnja i naših ljubavi mora biti Bog, a ne čovjek. Ako nam je Isus prijatelj, ne trebamo se plašiti budućnosti. Ako nije, mi nemamo budućnosti. Svaka budućnost što se ne gradi s Bogom je ruševina.
Kome ugoditi, Bogu ili ljudima? Nemoguće je ugoditi Bogu i ljudima, ako su im interesi oprečni. Sv. Pavao kaže: „Kad bih uvijek nastojao ljudima ugoditi, ne bi bio Kristov sluga“ (Gal. 1.10.) Ljudi će te poslušati ako im govoriš nešto što od njih ne traži nikakve žrtve, muke, odricanja. Ako tražiš izvršavanje Božjeg zakona, reda, dužnosti, tu se već koplja lome.
Još smo tu, vjerni Kristu i njegovoj crkvi
Poznata je besjeda Tome Morusa: „Ako se zamjerim kralju, mogu izgubiti nekoliko godina zemaljskog života, a ako se zamjerim Bogu gubim čitavu vječnost“. Pametnom se lako odlučiti. On se odlučio za Boga. Evo ti još jedne pouke.
Sv. Pavao piše svom prijatelju Timoteju: „Doći će vrijeme kad ljudi vlastita nauka neće podnositi, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima. Odvraćat će uho od istine, a priklanjati se bajkama“. (2 Tim. 4.3-5)
Upravo je tako i danas. Ljudi se javno izjašnjavaju da ne vjeruju u Boga, da ne vjeruju ni u što duhovno, što ima okus vjere. A ono vjeruju običnim pričama: čaraju, gataju u kavu, bob, vješaju o automobil konjske pločice, boje se crne mačke preko puta, krezube babe, puta u peta, broja 13, zla oka i uroka i stotine drugih čarolija. Kad vjera ustukne, onda magija primakne. A ljudi moraju u nešto vjerovati. Ako ne vjeruju u Boga, vjerovat će u neke prirodne slijepe sile.
Gdje u svemu tome vidiš sebe, brate, sestro? Znaš valjda pametno odabrati. Koliko je opasnih, krivih vjetrova kroz stoljeća razdiralo naše crkveno biće? Koliko se oluja sručilo na Petrovu lađu i našu Domovinu? Koliko progona, koliko lažnih optužbi, poput gljiva iza svake kiše i oluje? Koliko krivih učitelja?
A mi smo još tu. I satirani i ubijani i progonjeni na sve perfidne načine, ali još smo tu. Vjerni Kristu i njegovoj Crkvi.