Na kraju jedne, ne pretjerano prometne, uličice u Pločama daleko od „živih“ gradskih dijelova, smjestila se Postolarksa radnja „Marko“. Kao i da sama lokacija sugerira kako je riječ o zanatu koji u Pločama i okolici polako i sigurno izumire. Marko Erceg, naime, drži zadnju takvu radnju u donjem dijelu Neretve i Makarskom primorju, pa u taj, pomalo zaboravljeni, dio Ploča svoju obuću na popravak donose ljudi s područja Drvenika, Trpnja, Staševice, Opuzena… Marko je sa svoje 63 godine vrhunski majstor, ima dobro oko, sigurnu ruku i dugogodišnje iskustvo. Njegove mušterije prezadovoljne su dobivenom uslugom, ali, čini se kako je sve uzalud. Pritisnut jeftinom kineskom obućom, nerazumijevanjem nadležnih institucija i drugim razlozima, sprema se u mirovinu i tada na širem području Ploča, Opuzena, Primorja, Trpnja, neće više biti niti jednoga postolara i ovaj zanat, a s njima i jedna vrijedna tradicija, potpuno će izumrijeti. A ne tako davno, samo u Pločama, bez prigradskih naselja, bila su trojica. Uz Marka, cipele su popravljali Blago Bebek i Pino Matutinović. Vrlo brzo Pločani će svoje cipele vjerojatno nositi na popravak u Metković ili susjednu Hercegovinu, ako će im to uopće biti isplativo.
Zanat izučio u Mostaru
A postolarski posao zaista je poseban, uz ljubav potrebno je i dugogodišnje školovanje. Tako je Marko, za razliku od drugih zanatlija, svoj posao učio punih pet godina. Prve tri godine u Mostaru je usavršavao tehniku izrade cipela (bernista), a nakon toga je još dvije godine proveo kao krojač cipela (heriktor), da bi na kraju postao VKV majstor. U Mostar ga je „poslala“ sama sudbina. Marko je porijeklom iz Sućurja s Hvara, a u Ploče je došao sa svojim ocem, koji je dobio posao u „Neretvanskom gusaru“ iz Komina. Ta se tvrtka bavila vađenjem pijeska, ali i ta je tradicija danas mrtva. Marko je u početku htio završiti školu za konobara ili kuhara, ali je zakasnio s upisom. A onda je uslijedio poziv od tetka iz Mostara, zbog kojeg nikada nije požalio.
Najviše popravljao ženske cipele
„Ipak sam najprije otišao navigavat na strane brodove, punih šest godina. Bilo je to višestruko iskustvo. Pratio sam modu, upoznavao sam druge kulture i načine izrade cipela, sam sam, za vrijeme dugih putovanja, radio vlastite modele, a, što je jednako važno, na vrijeme sam upoznao način funkcioniranja kapitalističkog sustava, pa me kasniji događaji u Hrvatskoj nisu zatekli. Kada sam se vratio u Ploče, ovaj zanat bio je još konkurentan i otvorio sam svoju prvu radnju 1982. godine u Opuzenu, mjestu iz kojega je moja supruga. Nedugo zatim, Slavko Kežić, vojni postolar u Pločama, otišao je u mirovinu i ja sam, preko natječaja, došao na njegovo mjesto. Tu sam radio do 1991. i početka Domovinskoga rata. Jedan sam od prvih ljudi koji je napustio vojarnu i dragovoljac sam Domovinskoga rata. Privatnik sam od 1993. i sada se spremam za odlazak u mirovinu. Ovim poslom uzdržavao sam svoju obitelj, suprugu, koja nije bila zaposlena, te kćerku i sina. Danas, nakon svega, ne mogu reći da mi je svejedno. Volim ovaj posao i mogu ga još raditi, ali okolnosti su protiv mene. Ne mogu živjeti ako zaradim deset, a moram potrošiti 12“, pomalo razočarano govori Marko, koji se još uvijek nada da će brojne nadležne institucije, prvenstveno Hrvatska gospodarska komora, kojima se, s konkretnim prijedlozima, obraćao za pomoć, ipak nešto poduzeti. Jer, Marko bi, uz njihovu pomoć, mogao zaposliti cijelu svoju obitelj, svoje znanje i vještine, ne samo za popravke cipela nego i za sedlarske i tapetarske poslove, odavno je prenio na sina, a ima konkretne planove i za druge članove obitelji. Teško mu je pomiriti se s činjenicom da je na umoru jedan tako zanimljiv i kreativan zanat.
Brojni su poznati ljudi kojima je popravljao cipele, od stolnotenisača Zorana Primorca, rukometaša Nikše Kaleba, glumice Vere Zime i mnogih drugih. Najviše je popravljao, zar sumnjate, ženske cipele. Ružna i ogoljena peta nešto je najuočljivije na ženi. A, ukoliko se ne dogodi neko čudo, žene svoje cipele više neće nositi kod Marka niti bilo gdje u Pločama i široj okolici.