Danas, kada uslijed nesnosne buke, blještavila i sjaja, te prevladavajućega konzumerizma, za mnoge ostane nedokučivo pravo značenja Božića i vremena koje mu prethodi, više nego ikada potrebno je potaknuti povratak starih običaja slavljenja božićnih blagdana na način na koji su to nekad radili naši djedovi i bake – sa skromnim darovima, no s mnogo živopisnosti, vjere i simbolike i uvijek punog srca i duše. Dvije sestre iz Komina, 88-ogodišnja Pera Šuman i 85-ogodišnja Marija Čupić, te njihova prijateljica, 74-ogodišnja Jadranka Medak prisjetile su se nekih starih vremena, hrane koja se pripremala u ove dane i običaja koji su tada živjeli među pobožnim pukom.
Kilometrima pješice po drva za pečenje kruha
„Ujutro na Badnji dan jeli smo puru, a ručak i večera bili su bolji nego u ostale dane. Oni koji su bili malo moćniji jeli su bakalar i rižu, a ostali ribu, posebice jegulju, koja se čuvala upravo za te dane i koja se dijelila onima koji je nisu imali. Kukuruzni kruh se pekao na ognjištu, a prethodno se kukuruz, u vremenu prije Drugoga svjetskoga rata, mljeo u u Plini i u Desnama. U potrazi za drvima kilometrima smo pješačile u Plinu, oskudno odjevene i obučene, i odatle donosile bremena drva na leđima. Da, bila su to teška vremena velikoga siromaštva, ali i vremena u kojima smo osjećali posebnu toplinu i blagoslov“, prisjeća se Marija. Kako nije bilo drva, za paljenje badnjaka koristila su se stabla voćaka. Nakon što bi na Badnji dan zazvonila Zdravo Marija, u kuće bi se donosio badnjak, uz riječi: „Dobro vam došla Badnja večer i porođenje Gospodinovo“, a stariji u kući su drvo posipali kukuruzom ili pšenicom i polijevali vinom, prizivajući blagoslov za nadolazeću godinu.
Božićna „jelka“ od grane smokve
Za božićni ručak pripremala se svinjska glava i kupus, a dan nakon toga jeli su se juha i lešo. Za djecu je posebna poslastica bio kolač po imenu ćuter. Nitko ne zna kada je točno nastao i kako je dobio ime. „Pravio se od kuhanog vina, pšeničnoga brašna i bajama, tko ih je imao, a onda bi se dodali listovi lovorike, da kolač „potegne“ miris. Kada bi se pripravio, odlagao se u škafetin dok se ne osuši. Zatim bi se stavio na robu, postavljenu na dasku za pranje rublja, i tako bi se rezao na komade i stavljao u papir. Jako smo ga voljeli. A voljeli smo se i lijepo obući u to božićno vrijeme. Mjesecima bi pripremale malo bolju odjeću koju smo tada s ponosom pokazivale. Nije tada bilo svakodnevnih izlazaka i sadržaja koji su danas na raspolaganju omladini. Bili smo u svome mjestu i išli od kuće do kuće. Sjećam se jedne davne godine kada nam je majčin brat, koji je učio za svećenika, donio papirnati feral koji se rastezao poput harmonike, sa svijećom u sredini. Jedva smo čekale da ga pokažemo. Bio je to nezaboravan događaj i bile smo tako ponosne“, kaže nam Marija, a njezine riječi, uz Jadrankin smijeh odobravanja, potvrđuje i Pera.
Kakva su to vremena bila, dovoljno svjedoči činjenica da nisu imale prave božićne jelke, nego su ih pravile od grane smokve, a figurice ispod „jelke“ pravile su od zemlje. Središnji događaji bili su polnoćka i božićna misa, čestitanje Božića i razjmena skromnih darova. Nezaboravna je, kažu nam naše sugovornice, bila atmosfera među članovima obitelji, koji su puni vjere, nade i ljubavi, isčekivali Isusovo rođenje.
„Danas je sve drugačije. Nema one radosti i emocija koje su nekada prožimale ljude. Nema zajedništva. Sve je puno kiča i galame. Ne znam gdje sve ovo vodi“, pomalo razočarano je zaključila Marija.
