Premda jedan od najmlađih gradova na Mediteranu, Ploče imaju izuzetno zanimljivu i burnu povijest, osobito u vrijeme Drugoga svjetskoga rata i Domovinskoga rata. Noviju povijest kroz zadnja tri desetljeća, „zapisao“ je u svojim snimkama danas 64-ogodišnji Duško Milanović, napoznatiji kroničar ovoga grada, koji u kućnim vitrirana, u stotinama VHS-ova i SVHS-ova, čuva prave dragocijenosti i bogatstvo, dostatne za snimanje nekoliko dokumentarih filmova o Pločama. Nema bitnijega događaja na gradskome području od 1987. godine do današnjih dana kojega Milanović nije ovjekovječio svojojm kamerom i arhivirao. Ali, priča o Dušku Milanoviću je priča o idealistu koji voli svoj grad i bez ikakve naknade prati i bilježi njegov život, ali i priča o potpunoj ravnodušnosti, pa i nezahvalnosti svih relevantnih institucija, koje očito ne cijene ni povijest grada niti nečiji rad koji se često puta odvijao u životno opasnim okolnostima.
Uvijek na pravom mjestu, usprkos opasnosti
Milanović je oduvijek volio fotografiju, a ta se ljubav osobito razvila osamdestih godina prošloga stoljeća, kada je osnovao obitelj. „Tada sad, osim fotografije, želio imati i pokret, riječ i sliku i tako sam 1987. kupio kameru, kojom sam pratio život svoje obitelji. Obiteljsko snimanje preraslo je u prijateljsko, pa i događajno. Snimio sam zadnje pločanske pionire u bivšoj državi, posljednju Štafetu mladosti, mimohod maškara gradskim ulicama, raspad Partije u Pločama i niz drugih događaja iz toga vremena“, kaže Milanović.
Ogroman, neprojcenjiv, posao napravio je tijekom Domovinskoga rata u samome gradu i na bojištima gdje su bile pločanske, ali i druge postrojbe HV-a. Snimio je napad na Male Bare, miniranje i razminiranje skladišta JNA u Maloj Bari i u Tatinjama, izvačenje naoružanja, napad aviona i raketiranje skladišta oružja, avionski napad na grad i luku, pregovore s predstavnicima JNA o napuštanju ovoga kraja i priznavanju poraza, napad aviona na TV odašiljač Rota na Pelješcu, borbena stradanja i blokadu luke Ploče, zračne uzbune, ratnu bolnicu i operacije stradalih pripadnika HV-a, prikupljanje, deaktiviranje i miniranje minsko eksplozivnih sredstava, odlazak JNA iz Ploča, odlazak oficirskih obitelji s brodom Alba, atomska skloništa puna žena i djece, formiranje prve mornaričke pješadije na Jadranu, prve generacije novaka HRM-a, PZO, policiju, Lučku gardu, formiranje i borbeno djelovanje 3. bojne 116 brigade HV-a, blagoslove vojarni, vojnika i časnika, sahrane poginulih pripadnika HV-a i brojne druge događaje. Zbog iznimnih zasluga u prikupljanju arhivske građe, Ministarstvo obrane ga je u prosincu 1991. imenovalo svojim ratnim snimateljem. Milanović je, s Perom Cvitanovićem, jedan od osnivača prve TV postaje u Pločama, osnovane nakon gubitka signala HTV-a zbog neprijateljskog raketiranja, i snimao je za prvu ratnu televiziju u Neretvi – TV Opuzen, čiji je također bio član.
Na kraju ostala samo gorčina
Nakon završetka rata snimao je sve važnije događaja, među kojima posebno treba istaknuti izgradnju crkve u Pločama. Realizaciju toga povijesnog projekta Milanović je pratio svojom kamerom od samih početaka, blagoslova terena i prvih radova, do završetka izgradnje. Samo o tome ima desetke snimljenih kazeta. Ukratko, bez Duška Milanovića i njegovih snimaka, ne može se ispričeti ni vojna ni civilna povijest ovoga kraja.
Ipak, sve to nije dovoljno da ovaj vrijedni kroničar i čuvar povijesti svoga grada dobije barem satisfakciju. Osim što za njegove materijale nitko ne pokazuje interes, Dušku Milanoviću nikada nije priznat dragovoljači staž i nije mu preveden čin pričuvnoga kapetana u čin časnika HV-a, iako je za vrijeme rata imao iskaznicu hrvatskoga časnika i iz HV-a je otpušten kao natporučnik. Postalo je to već pravilo, da se zalužnim ljudima umjesto zahvalnosti servira gorčina. „Ponosan sam što sam sudionik povijesnih događaja u kojima se stvarala hrvatska država, ali me pogađa što su se svi oglušili kada mi je trebalo pomoći u reguliranju moga statusa. Ne vjerujem da u Hrvatskoj postoji čovjek koji je isključivo o svome trošku, a dao sam zadnjih 400 maraka za kupnju kazeta tijekom rata, zabilježio toliko povijesnih materijala, a da za to nije dobio nikakvu satisfakciju“, razočarano je zaključio Milanović.