Mirna, povučena, uvijek umiljatog osmjeha i pogleda te u svakom trenutku spremna za šalu takva je Tea Pijević visoka 175 cm iz Stabline svega nekoliko kilometara od Ploča do jučer anonimna vratarka prvaka Europe Lokomotive iz Zagreba za koju danas cijeli svijet zna. Rođena je 18.studenog 1991.godine zanimljivo na pad Vukovara u Makarskoj te već od malih nogu naklonost je davala sportu, gdje joj je prva ljubav bio nogomet da bi u 5.razredu Osnovne škole koju je polazila u Pločama kao i sve njezine vršnjakinje okušala se u rukometu. Na prvi trenig je došla sa željom da igra a završila na vratima Dalmatinke i tako ostala između vratnicama i dan danas. Otac Ivica i majka Jasna nikad joj nisu branili što je upravo izabrala rukomet te nakon osnovne škole završava u Pločama i srednju školu Turistički smjer – recepcionar a sad a je na kraju Kineziološkog fakulteta u Zagrebu gdje su joj ostala još tri ispita koje uporedo polaže sa igranjem rukometa. U Dalmatinki je provela lijepih 11 godina uvijek u sjeni Marte Žderić Batinović bivše reprezentativke Hrvatske. Iz Dalmatinke odlazii 2012.godine u Borac iz Banja Luke gdje je provela jednu polusezonu, Borac je bio prvak Bosne i Hercegovina a Tea je već tada igrala u Europi jer se Borac natjecao u EHF-u natjecanju. Nakon toga put je vodi u prvoligaša iz Sesveta Agroproteinku gdje je provela tri sezone od siječnja 21013. – svibnja 2016. kada stiže poziv i zagrebačke Lokomotive u kolovozu 2016. godine kojem nije mogla odoljeti. Spletom okolnosti u orbitu javnosti već je ušla polufinalnoj utakmici Europskog natjecanja protiv Nizozemki da bi joj trener povjerenje dao i na obe finalne utakmice.
Za sebe kaže da se puno iznenadnim uspjehom ne zanosi, u svakom slučaju godi joj, vjeruje u sebe i nada se jednog dana da će dobiti mjesto i povjerenje u Hrvatskoj vrsti što je san svake djevojke koja se bavi rukometom.
U nekom posebnom sjećanju ostale su joj kvalifikacije sa Dalmatinkom 2008.godine u Čakovcu za popunu prve lige gdje su provele tri nezaboravna dana i bile lijepo primljene od domaćina. Za polusezonu igranja u Banja Luci obzirom da je došla iz Hrvatske ima samo riječi hvale a prvi izlazak na parket ostavio je u samom čudu jer dvorana je bila zelena samo su crte koje su obilježavale teren bile bijele. Sesvete su joj u srcu tamo se kaže osjećala kao kod kuće. Uz svoj uspjeh veže Franu Božića prvog trenera sa kojim je trenirala u Dalmatinki, zatim Nevena Vicića, Antu i Ivana Jerkovića kao i Amelu Suljić nekadašnju uspješnu rukometašicu Dalmatinke, Koke, Podravke i juniorsku reprezentativku kao i Korneliju Klinac od kojih je učila rukometnu vještinu, uz nezaobilzne prijateljice iz generacije Mariju Pintar i Ivu Družijanić.
Pripremio: Sagomago
Slike: Privatni arhiv