„Rođen sam u Dalmaciji, zemlji čarolija…” Tim je riječima dr. Niko Andrijašević opisivao prostor kojemu se vraćao cijeloga života. Gradac, more, Neretvanska krajina, kamen, sunce, ljudi koje je poznavao i njihove sudbine postali su književni svijet njegovih pripovijedaka. A čovjek koji je početkom 20. stoljeća izazvao pozornost Antuna Gustava Matoša i tadašnje književne kritike, koji je bio književnik, doktor znanosti, odvjetnik i javni djelatnik, desetljećima nakon smrti ostao je gotovo nepoznat široj javnosti.
Život Nike Andrijaševića pritom nipošto nije samo priča iz povijesti književnosti. To je i priča o Gradcu, o hrvatskoj Dalmaciji početkom 20. stoljeća, o Sarajevu između dvaju svjetskih ratova, o odvjetniku koji je u ratnim godinama branio ljude svoga kraja, o čovjeku koji je vlastiti novac ulagao u park, botanički vrt i kupalište u rodnom mjestu, ali i o čovjeku kojega je nakon Drugoga svjetskog rata sustigla teška presuda i konfiskacija imovine.
Niko Andrijašević
Od Gradca preko Splita i Beča do Sarajeva
Niko Andrijašević rođen je 24. siječnja 1882. godine u Gradcu, u u obitelji učitelja Petra Andrijaševića i Dome, rođene Šimić, sestre književnika Nikole Šimića. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, a klasičnu gimnaziju u splitskom sjemeništu.
Studirao je u Beču i Zagrebu, slušajući povijest, zemljopis, geologiju, slavistiku i pravo. Godine 1909. doktorirao je radom neobična i za ono vrijeme vrlo moderna naslova „O vertikalnom pomicanju obalne crte u historičko doba na sjeveroistoku Jadranskog mora”.
Već u mladosti pokazao je i izražen društveni i politički temperament. U vlastitoj biografskoj bilješci navodi da je 1905. u Gradcu osnovao društvo – koje je u crkvi pjevalo „Lijepu našu”. Zbog toga je, zapisao je, bio policijski kažnjen, gotovo kazneno progonjen te je izgubio stipendiju.
Kada je nakon završetka studija pokušao dobiti službu u Dalmaciji, vlasti ga, prema njegovu zapisu, nisu smatrale politički podobnim. Profesionalni put zato ga je odveo u Bosnu i Hercegovinu. Godine 1911. bio je sudbeni prislušnik u Banjoj Luci, potom prelazi u Sarajevo, gdje će izgraditi odvjetničku karijeru i provesti najveći dio života.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose priču o nevjerojatnom životu dr. Nike Andrijaševića iz Gradca!
Niko Andrijašević
„Imamo ga! Imamo opet pripovjedača!”
Književnošću se počeo baviti vrlo mlad. Još 1902. u Vijencu mu je objavljena crtica „Iz potištenih duša”, a 1907. Matica hrvatska izdaje njegovu prvu zbirku, „Slike i priče iz neretvanske krajine”.
U njoj se pred tadašnjom hrvatskom publikom pojavljuje svijet koji dotad nije često ulazio u književnost: primorska i neretvanska sela, težaci, siromašni ljudi, povratnici, obiteljske tragedije, ljubavi, iseljavanje, predrasude, more, kamen i težak život na zemlji.
Andrijašević nije svoj zavičaj promatrao izvana. To su bili ljudi među kojima je odrastao i krajolik koji je poznavao do najsitnijega detalja.
Jedan od tadašnjih kritičara napisao je kako želi pokazati „kako voli svoje selo, u kojem je odrastao i ljude s kojima je danomice općio”. Upravo je u toj bliskosti bila jedna od njegovih najvećih književnih snaga.
Njegov književni ulazak nije prošao nezapaženo. U Glasu Matice hrvatske Antun Radić prikaz knjige započeo je gotovo usklikom: „Imamo ga! Imamo opet pripovjedača!” U drugim se osvrtima uz njegovo ime pojavljivala usporedba s Gjalskim, pa čak i izraz „neretvanski Turgenjev”.
Posebno je zanimljivo da je mladoga Andrijaševića zapazio i Antun Gustav Matoš, jedan od najstrožih i najutjecajnijih hrvatskih književnih kritičara svojega vremena. Matoš ga je uvrstio među mlade autore od kojih se mnogo očekivalo.
Niko Andrijašević (u sredini) na razglednici Gradca
Andrijaševićev prijatelj Srećko Perišić u Hrvatskoj smotri 1908. opisuje ga kao originalnog autora koji je već u gimnazijskim danima pokazivao poseban dar promatranja i pripovijedanja. Zajedno su poslije napisali dramu u stihovima „Mila Gojsalića”, izvedenu 1909. godine.
Drugu zbirku, jednostavno naslovljenu „Pripovijesti”, Andrijašević je objavio 1912. godine.
Do tada je, primijetili su suvremenici, od zapisivača zanimljivih zgoda već izrastao u zrelijega novelista. Niko Bartulović u prikazu njegovih Pripovijesti upravo će u životu, ljudima, prirodi i osjećajima Andrijaševićeva kraja prepoznati osnovu njegova književnog svijeta.
Nije, međutim, sva kritika bila blagonaklona. Bilo je i izrazito negativnih prikaza, što samo pokazuje koliko je njegova prva knjiga izazvala književnu javnost. Andrijašević se nalazio između tradicionalnog regionalnog pripovijedanja i novih književnih strujanja Moderne – dovoljno svoj da ga jedni oduševljeno prihvate, a drugi osporavaju.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose priču o nevjerojatnom životu dr. Nike Andrijaševića iz Gradca!
Paviljon dr. Nike Andrijaševića
Pisac koji je prerano odložio pero
U jednome se gotovo svi kasniji proučavatelji slažu: Andrijašević je književnost napustio prerano.
Nakon samo dviju knjiga pripovijedaka i niza tekstova rasutih po časopisima, građanska egzistencija i odvjetništvo postupno su potisnuli književni rad. Odvjetništvo mu je osiguralo građansku egzistenciju, ali je, kako su poslije primjećivali književni povjesničari, istodobno značilo i svojevrsnu stvaralačku šutnju.
Pisao je još književne kritike, osvrte, tekstove o likovnoj umjetnosti, politici i gospodarstvu, ali književni opus koji je započeo više nije nastavio istom snagom.
Branimir Donat desetljećima poslije upravo će taj prekid vidjeti kao jednu od ključnih činjenica Andrijaševićeve književne sudbine: talent je bio prepoznat vrlo rano, ali njegova književna karijera nije doživjela razvoj kakav su mu predviđali suvremenici.
Ipak, knjige su ostale. A u njima jedan svijet koji bi bez njega danas dijelom bio izgubljen. Desetljećima kasnije Branimir Donat nazvat će ga „putnikom” koji nije do kraja ostao na književnom putu. Darovitost je bila prepoznata, obećanja velika, ali literatura je ostala uglavnom epizoda njegove mladosti.
Kupalište ispred paviljona dr. Nike Andrijaševića
Sarajevo mu je bilo život, ali Gradac je ostao dom
Profesionalno središte njegova života postalo je Sarajevo. Nakon Prvoga svjetskog rata otvorio je odvjetničku kancelariju, afirmirao se u struci i godinama obavljao odgovorne poslove. Bio je i predsjednik odvjetničke komore Bosne i Hercegovine.
Ali fizička udaljenost od Gradca nije značila prekid veze s rodnim mjestom.Naprotiv.
Iz sačuvane građe vidi se da se nije zadovoljavao sentimentalnim odnosom prema rodnom kraju. U njega je ulagao novac, vrijeme i energiju. Posebno je zanimljiv podatak kako je u rodnom mjestu uredio park, botanički vrt i kupalište, a prema njegovu vlastitom iskazu u taj je pothvat uložio oko 750.000 tadašnjih dinara. Mjesto je služilo domaćim ljudima, ali i radnicima iz Hercegovine i Neretvanske krajine koji su ondje dolazili na odmor i kupanje.
U obiteljskoj građi poslije je zabilježeno da su upravo Nikin paviljon, botanički vrt i kupalište bili početak organiziranijega turističkog života Gradca, zbog čega ga se može promatrati i kao jednog od pionira stvaranja Gradca kao turističkog mjesta.
Književnik koji je zapisivao more i ljude primorskoga kraja nije se, dakle, zadovoljio time da o zavičaju samo piše. Pokušavao ga je mijenjati. Čovjek koji je znao opisati ljepotu zavičaja pokušavao je tu ljepotu pretvoriti i u njegovu budućnost.
Kupalište ispred paviljona dr. Nike Andrijaševića
Kada je odvjetnik postao posljednja nada
Drugi svjetski rat otvorio je još jedno, manje poznato poglavlje njegova života.
U zapisu „Pro memoria” fra Ante Radić govori o suđenju skupini ljudi iz Gradca i okolice nakon događaja iz siječnja 1942. godine. Iz toga dokumenta proizlazi da su fra Radić i fra Pavao Matić u Sarajevu s Nikom Andrijaševićem pripremali materijale za obranu optuženih.
I sam će Andrijašević nekoliko godina poslije, pred sudom na kojem je ovoga puta bio optuženik, navesti da je u ljeto 1942. pred prijekim sudom branio dvanaestoricu ljudi, većinom iz Gradca i okolice, kojima je zbog ustanka prijetila najteža kazna. Ta obrana imala je i osobnu cijenu.
U dokumentima navodi da su mu tijekom rata u Gradcu opljačkane i spaljene kuće, uništen vinograd te posječeni park i šuma. Upravo će te činjenice samo nekoliko godina kasnije iznijeti pred potpuno drukčijim sudom – ovoga puta braneći samoga sebe.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose priču o nevjerojatnom životu dr. Nike Andrijaševića iz Gradca!
Niko Andrijašević u mladim danima
Poratni proces i konfiskacija imovine
Najteže i najosjetljivije poglavlje Andrijaševićeva života počinje nakon Drugoga svjetskog rata.
Kao dugogodišnji član uprave Zemaljske banke u Sarajevu, 1946. izveden je pred Okružni sud pod optužbom da je radom banke tijekom okupacije gospodarski pomagao neprijatelju. Teretilo ga se, među ostalim, zbog odobravanja kredita i poslovnih odluka banke povezanih s njemačkim vojnim i vlastima NDH.
Andrijašević je optužbe osporavao. Tvrdio je da nije osobno odlučivao o poslovima za koje ga se tereti, a sudu je kao dio svoje obrane naveo i ono što je tijekom rata radio protiv interesa okupacijskih vlasti: pomaganje progonjenima, obranu ljudi pred sudovima, pomoć partizanima i posljedice koje je zbog toga pretrpjela njegova imovina u Gradcu.
Naveo je da je pomagao spriječiti progon Srba, da je banka pod njegovim djelovanjem nastojala ograničiti financiranje novih vojnih poslova, da su novčani doprinosi isplaćivani partizanima te da je branio ljude iz Gradca i okolice pred prijekim sudom.
Posebno snažno zvuče njegove riječi o imetku koji je stvarao tijekom života. Branio se tvrdnjom da novac nije trošio na raskoš, nego na „stvaralački konstruktivni rad”, navodeći upravo park, botanički vrt i kupalište u Gradcu.
Tvrdio je da njegov imetak nije stečen na tuđoj nesreći te da novac nije trošio na raskoš.
Kao dokaz je ponovno naveo Gradac:
„U Gradcu u Dalmaciji uredio sam park, botanički vrt i kupalište sa troškom od 750.000 dinara, gdje se je nesmetano i badava kupalo i odmaralo svakog sveca i nedjelje na stotine radnika iz Hercegovine i Neretvanske krajine.”
Dr. Niko Andrijašević: Slike i priče iz Neretvanske krajine
Sud ga je osudio na četiri godine prisilnog rada, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava te konfiskaciju cjelokupne imovine.
No već 22. ožujka 1947. Prezidijum Narodne skupštine FNRJ njegovu je molbu za pomilovanje djelomično uvažio. Oprošten mu je ostatak neizdržane kazne prisilnog rada i kazna gubitka političkih i građanskih prava, a odluka je obuhvatila i dio konfiscirane imovine, uključujući njegovu nepokretnu imovinu u Gradcu.
Biografija čovjeka koji je kao mlad zbog „Lijepe naše” ostao bez stipendije, koji je tijekom rata branio ljude pred prijekim sudovima, a potom i sam završio pred sudom, teško bi se mogla sažeti jednostavnom političkom etiketom. Ona pripada složenom vremenu u kojem su se režimi mijenjali, a pojedinačni životi često lomili između njih.
„Za me osobno ništa ne trebam…”
Niko Andrijašević umro je u Sarajevu 25. srpnja 1951. godine. U jednom kasnijem zapisu njegova je sudbina sažeta riječima: „Tako shrvan i umoran, književnik, boem, advokat i tragičar…”
Jednu je rečenicu, međutim, sam napisao mnogo prije smrti. Dok se borio za svoj imetak, izjavio je: „Za me osobno ništa ne trebam, osim dva četvorna metra zemlje.”
Jedanaest godina nakon smrti, 1962., njegovi su posmrtni ostatci preneseni iz Sarajeva u rodni Gradac. Na kraju su mu, na simboličan način, pripala upravo ona „dva četvorna metra zemlje” o kojima je pisao.
Ali bilo bi nepravedno reći da mu se rodno mjesto nije odužilo.
Na njegovim Vodicama u Gradcu danas postoji Šetalište dr. Nike Andrijaševića, a na njegovoj rodnoj kući Društvo hrvatskih književnika i Općina Gradac postavili su spomen-ploču. Njegovu životu i djelu bili su posvećeni i Dani Nike Andrijaševića.
Gradac ga, dakle, nije zaboravio.
Ono što možda nedostaje jest da se njegovo ime ponovno vrati i izvan lokalnih granica, među čitatelje koji danas jedva da znaju tko je bio čovjek čiji su književni talent početkom prošloga stoljeća zamijetili Antun Gustav Matoš, Antun Radić i drugi suvremenici.
Jer iza imena dr. Nike Andrijaševića nije ostala samo bibliografska natuknica.
Ostale su pripovijesti u kojima je sačuvao ljude i krajolik primorsko-neretvanskoga prostora. Ostala je priča o odvjetniku kojemu su se ljudi obraćali kada su im životi ovisili o presudi. Ostali su tragovi čovjeka koji je vlastitim novcem uređivao park, botanički vrt i kupalište u rodnom mjestu, vjerujući u njegovu budućnost. I ostao je Gradac. Mjesto iz kojega je krenuo, kojemu se vraćao i u koje se, na kraju, vratio zauvijek.
Slike: Zavičajna zbirka Gradac
