Prije pedesetak godina, u jednoj šumi u okolici Komušine, pokraj bosansko hercegovačkoga grada Teslića, jedan je dječak ležao polugol na travi, a po njemu su lizali poskoci i riđovke. Te opasne otrovnice, koje ulijevaju strah u kosti većini ljudi, mirno su se mimoilazile po dječakovu tijelu, sve dok ih on, tupim zviždukom, nije otpratio natrag u dubinu šume. Taj je dječak bio Marko Stjepanović, danas 62-ogodišnji stanovnik Ploča, koji su svome stanu, u kojemu živi sa suprugom, ima rijetkog kućnog ljubimca, ženku Kraljevskoga pitona po imenu Madona.
Ljubav prema zmijama naslijedio od djeda
Marko je ljubav prema zmijama naslijedio od svoga djeda i imenjaka Marka, koji mu je usadio i brojne sposobnosti kako bi što lakše „komunicirao“ s zmijama. Tako bi on vrlo često, za vrijeme djetinstva u BiH, šetao šumom i posebnim zviždukom „dozivao“ najopasnije zmije. Kada bi se pojavile, Marko bi se skinuo do pojasa i legao, te bi započelo neobično i rijetko viđeno druženje. „Za takve susrete čovjek mora biti potpuno prirodan, miran i opušten, namazan posebnim travama kako bi se neutralizirali mirisi alkohola, dima cigarete ili bilo koji drugi miris koji bi otjerao zmije. Nije me bilo strah njihovoga ugriza, većini ljudi je to teško shvatiti, ali kada jednom sa zmijama uspostavite takav odnos, nema opasnosti da će se nešto loše dogoditi“, kaže nam Marko.
Životni put Marka je odveo u Ploče, u grad na ušću Neretve stigao je kao 14-ogodišnjak. Kada je došlo vrijeme, zaposlio se u Luku Ploče, a nakon toga počeo je navigavati. Kada je završila i ta epizoda, sjetio se svoje stare ljubavi iz najranije mladosti. „Pričajući s ljudima zaključio sam da jako malo znaju o gmazovima, da ih se boje i, što je najgore, da ih ubijaju. Posebno mi je teško kada vidim da se ubijaju domaći babori, koji se suprostavljaju otrovnicama, i koji su, što se također jako malo zna, jedni od najboljih čistača puževa. Ako je u nekome vrtu babor, ne treba vam pužomor, a čak i kada pokupi sve puževe, neće vam odbiti komad svježe piletine. Uglavnom, odlučio sam nabaviti zmiju i ljude educirati o čitavom tome svijetu, kako bih uklonio neke predrasude. Naše zmije Zakonom su zaštićene i ne mogu se staviti u teratij (kavez za zmije), pa je izbor pao na pitona, kojega sam kupio u specijaliziranoj trgovini u Osijeku i uredno ga prijavio Ministarstvu zaštite okoliša, kako bi dobio odobrenje da ga mogu izlagati i podučavati ljude“, rekao je Marko.
Dosta su joj dva miša mjesečno
Madona je stara šest godina, dugačka je 1,3 metara i nema nikakvih otrova u sebi, što ljude najviše zanima. Ovake vrste mogu živjeti do 45 godina, iako rijetke dožive i 50 godina života. Madona je spolno zrela od svoje treće godine, ali, kako Marko ističe, potomaka neće biti zbog nedostatka životnoga prostora. Njegova kućna ljubimica većinu vremena provodi u teratiju zaključanom katancem, kako propisuje Zakon, u jednoj sobi u Markovu stanu. Za život joj je posebno bitna temperatura, danju do 30 stupnjeva, a noću između 24 i 25. Tijekom dana uglavnom spava, pa smo je morali probuditi za potrebe pisanja ovoga teksta, dok je aktivna noću. U hrani nije prezahtijevna, dovoljna su joj dva miša iz laboratorija cijeli mjesec. Vode troši malo više i dobiva je redovito, a presvlači se tri do četiri puta godišnje. S vremenom je zavoljela putovanja i predstavljanja javnosti, a to može zahvaliti Marku, koji je često vozi svojim automobilom, pokazuje ljudima i educira ih. Kraljevski pitoni, koji inače ne mogu narasti više od 1,5 metara dužine, izazivaju veliki interes javnosti i oni su, među zmijama, najzastupljeniji kućni ljubimci na svijetu. Marku je osobito drago što za njegovu Madonu poseban interes pokazuje njegovo troje unučadi: Teo, Roko i Leoni. Marko se nada da će na njih prenijeti ljubav i znanja koja je preuzeo od svoga djeda.
Tekst u tiskanom izdanju možete pročitati u novom broju Dubrovačkog vjesnika koji je na pločanskim kioscima u subotu ujutro.