“JA BIH BIO NIŠTARIJA KAD NE BIH OSJETIO BILO HRVATSKOG NARODA”
(Blaženi Alojzije Stepinac)
Velika je stvar biti dosljedan! Uvijek i prema svakome! I to ne samo na riječima, nego i u stajalištima. I onda, kada se treba suočiti sa stvarima, koje nisu ugodne. I kad se radi o sebi, i kad se radi o drugima. I kad treba pokuditi i pohvaliti. Uvijek mjeriti istom mjerom. I svoje i tuđe. Bili prijatelji ili neprijatelji. Pohvaliti, ili kritizirati određenu ideju, stajalište, ili djelo. Pa čije bilo, ili zlonamjernog razotkrivanja; onako, kako zaslužuje
Jest, velika je stvar biti uvijek vjeran samome sebi, svojem unutrašnjem zovu intelektualnog poštenja; biti jači od zavisti, povrijeđenog ponosa ili, katkada, nerazumne osvete; jači od svoje kratkovidnosti, fanatizma, ideologije…
Ne, nije to nikakav moralistički “recept”. To je pravo ljudsko poštenje, širina duha, nametljiva vrlina, kojoj se ni protivnik ne može oteti. Spontana etika, bez ikoje primisli ili neke kombinacije međuodnosa. Uvjerenje i povjerenje da istina i pravda moraju biti odrednice i kriteriji vlastitog i tuđeg djelovanja.
Samodopadljivo “klimanje”i klanski mentalitet, naprotiv, i kada su opravdani, ne odišu širinom duha i korisnim dijaloško humanističkim shvaćanjima i prihvaćanjima. Pogotovo, kada su prisutni tamo gdje im nije mjesto. Kada se tuđe namjerno, zbog svojih malih interesa ili, često, velikih intriga, želi omalovažiti, i iskriviti, samo da bi se “svoje” moglo učiniti velikim.
Svako samodopadljivo zatvaranje i solipsističko uranjanje u svoj mali krug, svoju grupu i klan, koliko god ti bili napredni, radikalni, ruše perspektive čovječanstva, cjelinu duha, integritet osobe, dosljednost i potpunost (velikih) ideja, solidarnost i ljudsko zajedništvo.
Čim se nešto, ma kako to bilo napredno i veliko, zatvori i fetišizira, čim se pretvori u mit ili zarobljavajuću ideju, odmah gubi na svojoj svježini i vrijednosti, prestaje duhovno rasti i svijet oko sebe obnavljati, i stoga makar neko vrijeme rađalo plodom, ubrzo počinje djelovati i rušiti.
Mit i fetiš, kao i kult ličnosti, koliko god znaju biti zavodljivi, u stvari su varljive sile, varke i dezalijenacije, opijumi, dosljedno, izvori nasilja i razočaranja.
Blaženi Alojzije Stepinac bio je svjetionik vremena u kojem smo živjeli, ogledalo duha i kulture, glavni pokretač i usmjerivač plemenitih težnji svoga hrvatskog naroda, glasnik i kreator razvojnih tijekova misli i povijesti, oplemenitelj i odgojatelj duha i kulture.
Ovih nekoliko misli, koje sam skromno napisao u uvodu trebao bi biti sjajna zvijezda i UZOR, kako se voli i ljubi, do beskraja, svoj hrvatski narod. Ponovno bi umro u spoznaji da je iz, jedva dočekane slobodne, samostalne i suverene domovine iselilo tristo tisuća najpotentnijih stanovnika. Pod modelom dogovornog višestranačja, gdje svak može sa svakim, pod uvjetom da ključ stabilnosti drži velikosrbin Pupovac, da se ne dira u izborni zakon. . . Na začalju EU. Tu smo se našli, jer nikada nije došlo do istinske demokratske tranzicije, do značajne transformacije upravljačke elite, niti modela upravljanja.
Raduje me da je naš hrvatski narod pokazao svoju snagu i hrabrost na prikupljanju potpisa za referendum. Nitko i nikakve institucije ne mogu osporiti volju naroda. Uočavajući takvu situaciju, naš narod zna da mu je vječno putovanje i suživljavanje s njegovim svijetom životna postojbina, koju nitko ne može ignorireti. Četrnaest stoljeća ukrcani smo na taj nemirni brod vlastitih shvaćanja, povijesnih zbivanja i nužnog zajedništva, on se, ma koliko osjećao nostalgiju za čvrstim tlom svoga malog egocentričnog svemira, ne smije prepustiti svojim avanturama; jer, koliko god on bio istodobno putnik i kapetan na spomenutom brodu, ne smije zaboraviti da je on samo jedan od putnika; u svom kursu ne smije i ne može zaboraviti da s njim plovi cijeli naš narod s kojim dijeli isti život i istu sudbinu. I kao što nema slobode bez prihvaćanja slobode drugoga, tako nema ni kursa, koji ne bi računao na mogućnost slobodnog kretanja svih mogućih”moreplovaca”iz našeg narodnog zajedništva.
Dr. Filip Šalinović