Čovjeka u životu očaraju mnoge prirodne ljepote i znanstvena dostignuća. Veliki znanstvenik Alexis Carrel napisao je knjigu s naslovom: „Čovjek – nepoznanica“. Kako je čovjek golema nepoznanica – zagonetka, čudno i neshvatljivo biće – govore nam današnja čitanja. Govorim o stablu spoznaje dobra i zla. Biblija nam na prvim stranicama opisuje čovjeka kakav je i kakav može biti. Slobodan je. Pred njim je izbor: dobro ili zlo. Slobodan je pružiti ruku za „zabranjeno voće“, ali je i odgovoran za svoj izbor. Prije donošenja bilo kakove odluke dobro promisli na posljedice. Sjeti se one narodne: „Za jedan časak radosti, tisuću dana žalosti“, pa nećeš žuriti s donošenjem odluke.
Čovjek je slobodan prihvatiti ili odbiti Boga
Čim pruži ruku za grijehom, odmah progleda – vidi da je „gol“ – bijedan i „skriva lice“ od lica Gospodinova. Pokušava sakriti svoju golotinju, pokušava se opravdati.
Čovjek je slobodan. Vjerom nadom i ljubavlju može prihvatiti Božju riječ i Božju ljubav – vlastito spasenje. Ponuda je tu. Iz tog tla vjere i milosti raste novi život – novi čovjek – Božji čovjek. Ali čovjek ostaje slobodan da učini i protivno – da odbije Boga, i tada se rađa grješnik, čovjek patnik.
Suvremeni čovjek sebe oslikava lijepim bojama: on „nema“ grijeha, sam sebi je dobar, što često ponavlja. Naivno je to i samo zavaravajuće. Pogledajmo tog „dobrog čovjeka“ izbliza, koji je najčešće opterećen sa svih sedam „smrtnih grijeha“.
Božja mudrost kaže: Samo je onaj dobar, tko prizna da takav nije, a nastoji da takav bude, tko zna često i iskreno reći „moj grijeh“ – i nastoji se obratiti. Ima, dakle, ljudi što nastoje biti dobri, a i onih kojima je to „deveta briga“.
Veliki grčki filozof Sokrat poučavao je i učio dobru svoje Atenjane, a oni su mu na koncu uzvratiti čašom otrova.
Isus Krist najveći učitelj čovječanstva svojom riječju, primjerom i djelima pokazao je svome narodu savršeni primjer dobrote, ali u većini nisu postajali bolji, nisu se obratili. Ni njegova rodbina ne vjeruje u njegovu riječ.
Vođe njegova naroda proglasiše ga zlim, u službi zla. „I pismoznanci što siđoše iz Jeruzalema govorahu: „Belzebuba ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle“. (Mk.3.22.). Sljepilo i mržnja Isusova djela proglasiše djelima zlog duha.
Ima savjesnih, vrijednih ljudi koji marljivo i pošteno obavljaju svoje dužnosti, a bivaju neshvaćeni, klevetani.
Tko to od nas nije doživio neugodne trenutke, kad smo bili nazivani svakakvim imenima? Nešto, zbog čega nismo morali mirno spavati? Bila je to kleveta, kao plod poganih jezika, koji s velikim užitkom udaraju po tuđem dobrom glasu, časti, imenu, ponosu. U laži su „kratke noge“, ali uvijek nešto ostaje. Teško se čistome oprati, lakše to učine prljavi ako zaista žele.
Bog te počastio pozivom u svoju zajednicu
Znaj da ni sam Isus nije prošao bez kleveta. Reći čovjeku da je đavao u njemu, uvreda je poštenu čovjeku. Ali, nije isključeno da đavao može zaposjednuti čovjekove moći i govoriti iz njega.
Međutim, reći za samog Božjeg Sina, kako čusmo u današnjem evanđelju: „Belzebuba ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle!“. (Mk.3.22.). „Duha nečistoga ima!“. (Mk.3.30.), to više nisu riječi ljudske, to samo sotona može govoriti.
Isus im odgovara i mirno pita: „Kako može Sotona Sotonu izgoniti?“. (Mk.3.23.). Mi bi danas rekli: Vrana vrani oči ne kopa! Svi su đavli u jednom složni kad je u pitanju čovjek i njegova vječna sudbina – tu svi daju sve od sebe da ga upropaste. Dobro se brinu da ga dovedu u svoje društvo, da ga dobro čuvaju da ne pobjegne iz njihova jata, pa kad umre, da ga onda objeručke zagrle i povedu u svoje kraljevstvo tame, laži, prokletstva.
Zar ti nije dovoljno jasno rečeno? Zato dobro pazi na svoje postupke, jer poslije smrti nema pokajanja.
Još smo nešto čuli u današnjem evanđelju. Isus je propovijedao, i silan je svijet grnuo k njemu, donoseći svoje bolesnike da ih izliječi, djecu da ih blagoslovi. Razumije se, da tu nije bilo vremena ni za jelo ni za odmor. I stoga je Isus, a i apostoli s njime, često izgledao premoreno, ispaćena lica. Ali zlobni jezici iznesoše na njega ružnu klevetu govoreći: „Izvan sebe je!“. I to se pročulo na daleko, čak do Nazareta. Dočula to i Isusova majka i njegova bliža rodbina. Nikakvo čudo da se Majka zabrinula za svoje Dijete. Majka je uvijek majka, pa makar to njezino dijete bilo odrasla osoba.
Te vijesti uznemiriše majku Isusovu i ona se sprema na put kako bi se sama uvjerila što se dogodilo. A s njom je na put pošla i bliža rodbina Isusova, a kod Židova zove se zajedničkim imenom „braća i sestre“.
Od silnog mnoštva majka Marija, ni rodbina, nisu mogli doći ni blizu Isusa, pa mu poručuju da su tu i da ga žele vidjeti i s njim popričati. „I reknu mu: „Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!“. On im odgovori: „Tko su majka moja i braća moja?“. I okruži pogledom po onim što su sjedili oko njega u krugu i kaže: „Evo majke moje, evo braće moje!“. Tko god vrši volju Božju, on mi je i brat i sestra i majka“. (Mk.3.32-35.).
Poruka je: Svi oni koji slušaju njegovu riječ, koji se obraćaju s krivoga puta i slijede njegov put vršeći volju Očevu, čine s njime jedno duhovno srodstvo, koje on izdiže iznad krvnoga.
Bog te počastio pozivom u svoju zajednicu. Koliko si svjestan tog dostojanstva? Koliko se trudiš da ne izigraš dato povjerenje? Na ljubav se odgovara ljubavlju koja se životom potvrđuje.