Shvaćajući pomirbu na svoj način i vraćajući u nasljedstvo sve što im je oduzeto početkom devedesetih zbog obrane zemlje, od države do ideoloških i materijalnih pozicija, stvorili su novi sustav bez kriterija, u kojem je sasvim svejedno bilo kakva je razina pameti, znanja, obrazovanja i akademskog dosega. Nikako nisu mogle niti smjele utjecati na političko postavljanje. Rezultat i nije mogao biti drukčiji, nego razarajući za hrvatsku političku autonomnost.
Ništa se zato nije moglo niti promijeniti, osim simbolike s kojom se zavaravala namjera i zamaglio obrazac djelovanja, a veliku, nisku i gustu maglu gledamo i danas. Povijesnim pitanjima kojima se prekriva obzor, Hrvatsku nam i dalje drže u pokornosti onih, koji je nikada nisu voljeli ni željeli.
Naročito su u fokusu bili hrvatski intelektualci, čiji se javni status u novim okolnostima, nimalo nije promijenio, u odnosu na totalitarizam prije devedesetih prošlog stoljeća. Ostali su i dalje vjesnici novih potreba hrvatske populacije, zagovaratelji nužnih promjena, predlagatelji opstanka i vječni idealisti u strogo programiranom i interesnom vremenu.
Povikom Cesarića sa Seine u dopisu Matošu, uvijek i u suvremenoj Hrvatskoj izaziva sjetu i ponos. Poput politički okupiranog zagrljaja, u kojem se, u to vrijeme našla Hrvatska, kako bi i u pobuni ostali puni duha i u nekim drugim možebitnim vremenima.
“Ja skoro prosjak, duh slobode širim, ja neću da se smirim. ”
“A kada umor svlada duše lijene, na otpor trubim, ja trubač sa Seine! “
Duhovne i intelektualne osnove pokretanja promjena izuzetno su potrebne i u našem vremenu. Zatomljenom potrebom brisanja svih, ali svih posljedičnih, nasljednih i političkih relacija s totalitarnim sustavom bivše države, neminovnost je bez čega nema uređene države i društva. Vjerujući u spontani nestanak jugoslavenstva, vjerujući i gledajući gotovo svaki dan dobiva se dojam kao da smo na estradnoj pozornici, a ne na duhovnoj bojišnici. Pomaknuti se, konačno moramo, iz zarobljenog mentaliteta, postaviti kriterije prema najboljima i definitivno shvatiti, kako je ova naša zemlja spremna na bolje, jer se ne miri i neće se miriti s prosječnošću i političkom kontrolom svega. Nošena energijom povijesnih zbivanja, živi zid naše mladosti neće se miriti s lomljenjem hrvatskog društva, da se rastače i usmjerava prema pojedinačnim i materijalnim financijskom interesima. Prošlost ne smije biti kakva je bila. Moramo misliti svojom glavom. Izgleda, nije dobro glasovati po svojoj savjesti, još manje pokazivati svoju osobnost, još puno toga neprimjerenog europskom modernizmu, kojem prisežemo, kao novom totalitarizmu. Nismo zaboravili niti prekrižili: pltronstvo, sluganstvo, dodvorstvo, mediokriterstvo, mizantropstvo…Nema te problematike, koja bi u nacionalnoj politici bila važnija od djelovanja na njenu ukupnu sigurnost, opstanak i razvoj. Pacifiziranja članstva, provođenje europskih uputa, inkliniranja kontroliranim doktrinama i sličnim partijskim modelima pokoravanja Hrvatske, ne može se provoditi hrvatska nacinalna politika.
Iz zimskog sna moramo probuditi ekonomiste, zbog dugo čekanog političkog oporavka Hrvatske. Riješimo gospodarstvo, pa će se demografska politika riješiti sama po sebi. Dostignimo europski rast po europskim standardima. Hrvati su veoma vrijedan narod, poštivan u cijelom svijetu, samo nam je model upravljanja uvijek bio veoma loš. Ne treba nam jugokomunistička demokracija. Slijedimo entuzijazam s kojim je slomljen agresor i poslan u povijest.
Do koji dan slavimo državnu Neovisnost. Tog dana 8. listopada 1991. godine, Hrvatski Sabor je jednoglasno donio odluku o raskidu svih državno-pravnih sveza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama umrle države. Osobno sam bio nazočan toj povijesnoj sjednici.
Nagledali smo se Agrokora i Uljanika i bezbroj drugih događanja, kojima se pridavala velika pozornost, prema kojima se usmjeravala silna energija, ali neobičnu hladnoću prema problemu ISELJAVANJA, nisam razumio. S ponosom proslavimo DAN NEOVISNOSTI . To je, uostalom, dan naše mladosti, koja je za tu Neovisnost, četiri godine poslije platila svojim životima!
Naša mladost je i danas i zauvijek živi zid naše Hrvatske. Ne smijemo biti polukolonijalna zemlja iz koje ljudi bježe. Ima jedna izreka: “Čije ovce,toga i planina.” Nedamo i nećemo dati ni naše ovce”, ni naše planine”. Nećemo letjeti kao lišće, što vir ga vije.
Dr. Filip Šalinović