Kod nas u Hrvatskoj gotovo je nepoznato da su dio sjeveroistočne obale Sjedinjenih Američkih Država nekada nazivali Novom Dalmacijom, odnosno Dalmacijom Novoga svijeta.
Sve je počelo kad je Giovanni da Verrazzano, prvi Europljanin koji je istraživao taj dio atlantske obale Sjeverne Amerike, u pismu francuskom kralju Frani Prvom, nakon povratka iz Amerike u Francusku u srpnju 1524. godine, napisao kako ga trideset dva priobalna otoka (u današnjoj saveznoj državi Maine) sa svojim prelijepim lukama i morskim kanalima podsjećaju na Jadranski zaljev u Sklavoniji i Dalmaciji – Golfo Adriatico, nella Schiauonia & Dalmatia.
To otkriva Ante Barbir, bivši hrvatski diplomat, u svojoj knjizi “New Dalmatia”, koju će uskoro izdati nakladnička kuća “Jesenski i Turk” iz Zagreba.
Putovanje karavelom
Američki povjesničar Benjamin F. De Costa napominje da u drugoj inačici pisma francuskom kralju (Carli version), Verrazzano govori o Jadranskom zaljevu u Iliriji i Dalmaciji (the Adriatic gulf near Illyria and Dalmatia, kako je na engleski preveden talijanski izvorni tekst Adriatico nella Illiride et Dalmatia), dok Alessandro Bacchiani, talijanski profesor i novinski urednik, taj dio navodi kao Jadran u Iliriji i Dalmaciji, pojašnjavajući da se radi o Jadranskom zaljevu u Sklavoniji.
Prenoseći u svojoj knjizi taj dio pisma, Samuel E. Morison, profesor povijesti na Harvardu, umjesto Jadranskog navodi Venecijanski zaljev, ističući da je (Verrazzanova) usporedba sasvim primjerena: dalmatinska obala uvijek podsjeća na Maine, a Maine na Dalmaciju.
Giovanni da Verrazzano otisnuo se karavelom “La Dauphine” s pedeset članova posade u siječnju 1524. godine s portugalskog Pustinjskog otočja (Ilhas Desertas), nedaleko od otoka Madeira, i nakon pedesetak dana doplovio do današnje Floride, nastavljajući istraživačku plovidbu prema sjeveroistoku sve do današnje kanadske obale.
Tražeći po nalogu Frane Prvoga zapadni prolaz prema Kini – Cataio, na talijanskom, to jest Kitaj, kako su i naši stari govorili – Verrazzano je istraživao krajeve između današnje Floride i New Brunswicka u Kanadi, nazivajući ih uglavnom prema francuskim, ali i talijanskim toponimima i ličnostima – Terra Francesca, Nouvelle France, Nova Gallia, Nouvelle Angoulême – budući Nieuw Amsterdam, odnosno budući New York, Arcadie/Acadie, današnje priobalje Virginije i Marylanda; talijanski nazivi su Cap Giovio, Cap Pallavicino, Armellini, San Gallo.
Dio Verrazzanova nazivlja iz toga doba najprije će se zamijeniti španjolskim, ali većina će ostati netaknuta punih 234 godine, odnosno do sklapanja Pariškog ugovora o miru 1763. godine, kad je Francuska morala Velikoj Britaniji prepustiti sve svoje teritorije u kopnenom dijelu Sjeverne Amerike.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija donose zanimljivu priču o tome kako su se nekada dijelovi obale SAD-a nazivali Novom Dalmacijom, odnosno Dalmacijom Novoga svijeta.
O Verrazzanovu pismu kralju Frani Prvom – zapravo izvješću o petomjesečnoj plovidbi jedrenjakom “La Dauphine” 1524. godine – pisali su i drugi vodeći američki, francuski i talijanski autori, primjerice, George W. Greene (1837.), James C. Brevoort (1874.), Jacques Habert (1964.), Lawrence C. Wroth (1970.), Carlo Pazzini (1970.). Svi oni u svojim knjigama navode i onaj dio Verrazzanova pisma/izvješća koji se odnosi na Jadranski zaljev, Iliriju, Sklavoniju i Dalmaciju, a Bacchiani, Habert i Pazzini posvećuju mu zasebna poglavlja sa znakovitim naslovima: La Dalmazia del Mondo Novo (Bacchiani), La Dalmatie du Nouveau Monde (Habert), La Dalmazia del Nuovo Mondo (Pazzini).
Gdje je rođen Verazzano?
Pismo (i putovanje) pripisano Giovanniju da Verrazzanu, prvi put objavljeno u Veneciji u zbirci njegova suvremenika Giovannija Battiste Ramusija 1556. godine, devet godina nakon smrti Frane Prvoga i trideset dvije godine nakon putovanja, postalo je općeprihvaćenim dijelom moderne svjetske povijesti.
Znanstvenici su suglasni da je Verrazzanovo izvješće – kako je to L. C. Wroth sročio – najraniji geografski, topografski i etnološki istraživački pregled Sjeverne Amerike od poluotoka Floride do Newfoundlanda.
Kontroverze oko utvrđivanja Verrazzanova obiteljskog podrijetla nisu razriješene ni do danas; većina američkih i talijanskih autora tvrdi da je Verrazzano rođen u mjestu Val di Greve, nedaleko od Firence, najvjerojatnije između 1480. i 1485. godine, i da je skončao u nerazjašnjenim okolnostima koju godinu nakon povijesnog putovanja. Jacques Habert tvrdi da je Verrazzano rođen u Lyonu od talijanskih roditelja, članova brojne talijanske zajednice u tom dijelu Francuske.
Moderna istraživanja o njegovu podrijetlu, međutim, odbacuju ono što se od 16. pa sve do prve polovice 20. stoljeća smatralo općeprihvaćenom istinom, pokazujući da podaci o njegovim roditeljima, mjesto i datum rođenja ipak ostaju neutvrđeni. O tome iscrpno piše Lawrence C. Wroth, sveučilišni profesor povijesti i znanstveni istraživač, pozivajući se na moderne rodoslovne stručnjake, ali i na talijanske autoritete Roberta Ridolfija, povjesničara i Roberta Almagiàu, povjesničara kartografije, obojica rođeni Firentinci, koji su rezultate svojih istraživanja o Verrazzanu objavili 1928., 1934. i 1961. godine.
Ostaju nerazjašnjeni i razlozi zbog kojih je Verrazzano pismo/izvješće Frani Prvom i neke od drugih svojih akata potpisao svojim latiniziranim imenom Janus Verazanus, a ne talijanskim pod kojim je ušao u povijest.
Viseći most koji povezuje Brooklyn i Staten Island, pušten u promet 1964. godine, nosi ime The Verrazzano Narrows Bridge u čast istraživača za kojega se drži da je prvi uplovio u njujorški zaljev. Mnogi Njujorčani nisu bili oduševljeni idejom o takvom imenu mosta, no na koncu je guverner Nelson Rockefeller morao popustiti snažnom pritisku Talijanskog povijesnog društva Amerike i cijele talijanske zajednice, potpisavši 1960. godine zakon o imenovanju mosta u Verrazzanovu čast.
Priča o Verrazzanovoj Novoj Dalmaciji na sjeveroistočnoj obali Sjedinjenih Država nije mogla promaknuti velikom Adamu Eterovichu, koji u svojim knjigama o Hrvatsko-američkom kulturnom centru i o Verrazzanovim putovanjima u Ameriku i Kanadu piše o tome kako se New England nekada zvala New Dalmatia, pozivajući se na neke od izvora navedenih i u ovom rukopisu, navodi dalje Ante Barbir.
Opis domorodaca
Naglašavajući da i Američko društvo za zaštitu znamenitih povijesnih mjesta taj dio američke obale opisuje pod naslovom “Dalmatia of the New World”, Eterovich na svoj specifičan način – gotovo ne prikrivajući razočaranje – zaključuje: “To je danas Nova Engleska.”
S obzirom na njegov istraživački rad i iskustvo vrsnog genealoga, veoma je interesantna njegova tvrdnja kako vjeruje da je Verrazzano zapravo Vranjican iz Dalmacije u Hrvatskoj.
Hrvatsko prezime Vranjican najraširenije je u Starom Gradu na otoku Hvaru, odakle je bio i Vanja Vranjican, jedan od bivših predsjednika Hrvatske matice iseljenika. Eterovicheva tvrdnja o Verrazzanu kao Vranjicanu nije do sada izazvala odjeka u međunarodnoj znanstvenoj zajednici.
Ono što, međutim, jest promaknulo jednom od najznačajnijih kroničara i istraživača iseljavanja Hrvata jest dio pisma Frani Prvom u kojemu Verrazzano opisuje lokalne domorodačke stanovnike, njihov izgled, način privređivanja, običaje i vjeru, od kojih su neki prijateljski i dobrodušni, drugi ratoborni i neprijateljski.
U svojim brojnim tekstovima, posebice u knjizi o Hrvatima i Izgubljenoj koloniji, Eterovich prenosi tvrdnje Arthura Barlowea, engleskog pomorca, istraživača i pisca (1550. – 1620.), da je među indijanskim urođenicima primijetio djecu svijetle kose i plavih očiju, što je ukazivalo na njihovo europsko podrijetlo.
U istoj knjizi Eterovich razvija tezu o Hrvatima u Izgubljenoj koloniji, domorocima poznatim pod imenom Croatoan/Croatan, koje u hrvatskoj literaturi nazivaju i Kroatskim Indijancima, o čemu je bilo riječi i na stranicama ovoga rukopisa pod naslovom “Izgubljena kolonija”.
Znanstvenik koji među domorocima iz Verrazzanova pisma jest prepoznao Kroatske Indijance je Luca Codignola, sveučilišni profesor povijesti s bogatim predavačkim i istraživačkim iskustvom u rodnoj Genovi, u Bologni, Pisi, Londonu, Torontu, Montrealu. U svojoj knjizi o putovanju Giovannija da Verrazzana u Ameriku 1524. godine, profesor Codignola dosta prostora posvećuje pripadnicima urođeničkog plemena Croatoan/Croatan, koje Verrazzano – ne imenujući, ih, naravno, ime će se pojaviti kasnije – opisuje kao domoroce s prijateljskim ponašanjem prema nepoznatim pridošlicama bijele puti na koje je naišao blizu mjesta koje je sam nazvao Annunziata.
Spašavanje iz valova
Znanstvenici smatraju da je mjesto povijesnog susreta, koje Codignola navodi pod engleskim nazivom Annunciation (Navještenje), negdje oko današnjeg Cape Hatterasa, rta na istoimenom otoku u vanjskom obalnom pojasu (Outer Banks), nizu barijernih otoka koji predstavlja prirodnu zaštitu obale Sjeverne Karoline od Atlantskog oceana.
Verrazzano u pismu svoju tvrdnju o prijateljskom odnosu pripadnika plemena Croatoan/Croatan ilustrira pričom o spašavanju jednog od članova njegove posade kojega je poslao na kopno da ih raznoraznim sitnim darovima – zvončićima, ogledalcima i drugim tričarijama – još više udobrovolji kako bi nesmetano pitkom vodom napunio gotovo već ispražnjene brodske bačve.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija donose zanimljivu priču o tome kako su se nekada dijelovi obale SAD-a nazivali Novom Dalmacijom, odnosno Dalmacijom Novoga svijeta.
Nesretni mornar je, međutim, na povratku zaglavio u golemim oceanskim valovima i od utapanja su ga spasili upravo ti urođenici. Kad su mu, polumrtvom i pothlađenom, svukli mokru odjeću i cipele i gologa polegli blizu netom zapaljene vatre, Verrazzano i njegovi pomislili su na najgore, da se urođenici spremaju ispeći ga i pojesti, no ubrzo su se uvjerili da im je vatra poslužila da nesretnika ugriju i vrate u život, a ne da se njime pogoste. Na koncu su mu pomogli da se sigurno vrati, bučno se radujući svakoj prepreci koju je zajedno s drugim kolegama morao savladati da bi se ponovo dočepao matičnog broda.
Nikad nećemo saznati što bi Verrazzano kao uvjereni humanist rekao na sve ono što će europska civilizacija – Španjolci, Francuzi, Nizozemci, Englezi, baš tim redom – donijeti prvim autohtonim stanovnicima Sjeverne Amerike nakon početka kolonizacije, od sustavnog istrebljivanja do opće marginalizacije u državnom i društvenom tkivu, navodi Ante Barbir u svome djelu “Nova Dalmacija”.
Sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća, 346 godina nakon Verrazzanova povijesnog putovanja do američke istočne obale, nova New Dalmatia pojavila se na drugoj strani Amerike, oko sto pedeset kilometara južno od San Francisca, a u literaturu je ušla preko knjige “Mjesečeva dolina” Jacka Londona, jednog od najčitanijih i najprevođenijih američkih pisaca prve polovice dvadesetog stoljeća.
Veliki Marko Rabaša
Pajaro Valley, kako se zove to poljoprivredno područje, smatra se najvećim centrom za proizvodnju jabuka u Kaliforniji, čemu su najveći doprinos dali upravo hrvatski doseljenici, pridružujući se tako hrvatskim pionirima u kalifornijskom i američkom ribarstvu, brodogradnji, ugostiteljstvu i rudarstvu. Jack London je tu dolinu u svojoj knjizi zbog brojnih Hrvata nazivao Novom Dalmacijom.
Nakon zlatne groznice 1848. godine, mnogi novi doseljenici stigli su u Ptičju dolinu i zaradom od zlata počeli kupovati zemlju i uzgajati poljoprivredne kulture za sve brojnije stanovnike Kalifornije. No, i oni koji nisu bili sretne ruke u zlatnim rudnicima potražili su svoje “zlato” u poljoprivredi. I među jednima i drugima našli su se Hrvati, poglavito oni iz dubrovačkog kraja, najviše iz Konavala, potom iz Župe i Omble, Primorja, Pelješca i Mljeta, ali i s Brača.
Prije dolaska Hrvata u plodnoj Ptičjoj dolini sadila se većinom šećerna repa, grah i drugo povrće, a jabuke su dobro uspijevale oko Watsonvillea, glavnog mjesta male doline. Svih petstotinjak stanovnika gradića u nastajanju bavilo se uzgojem jabuka koje su prodavali u obližnjem San Joseu.
Nakon 1876. godine dogodio se revolucionarni preokret koji je zauvijek promijenio Pajaro Valley: jedan Hrvat iz San Josea stigao je u dolinu i počeo kupovati jabuke, sav urod kojim su farmeri raspolagali, i – što je najvažnije – dok su još bile na stablu, neubrane. Njegovo ime bilo je Marko Rabaša, ili Marc Rabasa, trgovac jabukama, kako mu je stajalo na pečatu kojim je ovjeravao kupoprodajne ugovore i račune, rođen u Janjini na Pelješcu 1827. Kad je on stigao u Watsonville, voćnjaci s jabukama prostirali su se na površini od samo 250 hektara, do kraja stoljeća broj je narastao na milijun stabala na više od 14 tisuća hektara, a mala je dolina – ne veća od pedesetak tisuća hektara – postala regijom s najvećom proizvodnjom jabuka na svijetu. U Watsonvilleu je tada bilo 40 pakirnica, uglavnom u vlasništvu Hrvata.
Rabaša je umro 1900. u San Joseu, u kući svojega rođaka Johna Jasprizze, u čijoj se obitelji u Janjini rodila njegova majka Marija Jasprica. U Ameriku je iz Janjine stigao sa samo šesnaest godina, i nakon nekoliko godina provedenih na moru prihvatio se trgovanja jabukama. Povijest je zabilježila da je time započela industrijska proizvodnja jabuka u Dolini Pajaro. Bio je veoma društveno aktivan, istodobno je bio među glavnim utemeljiteljima i članovima Slavonskog uzajamnog dobrotvornog društva iz San Francisca i Austrijskog dobrotvornog društva u San Joseu.
Kralj kokosa s Lopuda
Rabašinim stopama nešto kasnije krenuli su i drugi Hrvati, uglavnom njegovi sunarodnjaci malo istočnije od Janjine: Luke Sresovich (Luka Srezović), rođen 1850. na otoku Lopudu, zbog uspješnog trgovanja uvezenim kokosovim orasima stekao je nadimak Kralj kokosa, a prvi je počeo osvajati strana tržišta jabukama iz Doline Pajaro, kao i Rabaša, i on je bio član SMBS-a i Austrijskog dobrotvornog društva; Mateo Lettunich (Mato Letunić), rođen u mjestu Mihanići u Konavlima, počeo je kao perač suđa, a do 1910. kontrolirao je više od osam stotina hektara zasađenih jabukama u vrijednosti od današnjih 74 milijuna dolara; Luke Scurich (Luka Skurić), rođen u Čilipima, i Frank P. Marinovich (Frano Marinović), rođen u Konavlima, također su se bavili uzgojem, otkupom i pakiranjem jabuka.
Sva trojica rodila su se 1864. godine u Konavlima, niti pet kilometara jedan od drugoga, sva tri su se oženila u pet tjedana jedan od drugoga i sva tri bili utemeljitelji i članovi Austrijskog dobrotvornog društva u Watsonvilleu. Usput rečeno, svi članovi tog “austrijskog” društva bili su Hrvati, uglavnom iz dubrovačkog kraja, niti jedan nije bio etnički Austrijanac. Marinovichev sin dr. Peter Marinovich bio je liječnik, a od 1951. do 1953. i gradonačelnik Watsonvillea.
Među utemeljiteljima austrijskog društva bio je i Gjuro Stražičić, rođen 1861. u Goveđarima na otoku Mljetu. S bratom Andrijom više se bavio hotelijerstvom i ugostiteljstvom nego uzgojem voća. Zbog zasluga za austrijsku vojsku u Turskom ratu, odlikovan je medaljom časti.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija donose zanimljivu priču o tome kako su se nekada dijelovi obale SAD-a nazivali Novom Dalmacijom, odnosno Dalmacijom Novoga svijeta.
I braća Rešetar bila su među pionirima u ovoj dolini, uz uzgoj i pakiranje jabuka i drugog voća bavili su se hotelijerstvom, vlasnici su jednog od najstarijih hotela u Watsonvilleu, otvorenog 1927. godine, koji je bio jedan od najboljih na Zapadnoj obali. Vlasnici su i nekoliko poslovnih nebodera u središtu grada. Rođeni su u Čilipima, a prvi je u Ameriku stigao Mike 1901. godine, radio na pakiranju voća za braću Scurich za deset centa na sat i nakon nekog vremena upustio se i sam u iste poslove s voćem, što mu je omogućilo da, kao i drugi naši iseljenici, potegne u Ameriku i braću Antona, Mitchella i Louisa.
Puno je tu još imena iz istoga kraja: Cumbelich (Čumbelić), Dabelich, Belin, Sersen (Sršen) sa Mljeta; Knego, Colendich (Kolendić), Puhiera, Zadielovich, Pulisevich, Biskup, Banovac, Ivanovich, Milanovich, svi iz Primorja, Omble i Župe; više od 70 posto ih je bilo iz Konavala: Stolich, Pista (Pišta), Secondo (Sekondo), Kalich, Ruso, Alaga, Cikuth (Cikut), Kralj, Skocko (Skočko), Capitanich, Pekoch (Pekoč), Sambrailo, Caput, Miladin, Gluhan, Butier, Copriviza (Koprivica), Kukuliza (Kukuljica), Stolich, Miladin, Novacovich.
Sve puno Konavljana
Danas u Watsonvilleu i okolici vjerojatno ima više konavoskih prezimena nego na bilo kojem drugom mjestu izvan Konavala. Koncem 1920. godine hrvatska zajednica iz dubrovačkog kraja u Watsonvilleu je brojila više od 20 posto ukupnog stanovništva, a do 1960. godine posjedovali su više od jedne trećine zemljišta u Dolini Pajaro.
Računa se da danas u Dolini Pajaro ima oko tri tisuće potomaka hrvatskih iseljenika, koji se okupljaju u ogranku Hrvatske bratske zajednice i u Slavensko-američkoj kulturnoj udruzi utemeljenoj 1979. godine, zaključuje Ante Barbir u svome istraživanju. Malo tko zna za njezin naziv Nova Dalmacija, kao što, uostalom, još manje njih zna da je New Dalmatia na sjeveroistočnom dijelu SAD-a s početka ove priče postala New England.
Slike: Virtualni muzej Grada Solina
