Često se čovjek nađe u situaciji kad zavapi: Previše me posla čeka. Teško se snalazim. Ne znam odakle bi počeo. Nemoj se toliko mučiti već počni od važnijih stvari pa prema manje važnim.
To pitanje što je najvažnije provlači se kroz povijest čovječanstva. I Isusa su pitali: „Tada pristupi jedan od pismoznanaca koji je slušao njihovu raspravu. Vidjevši da im je dobro govorio, upita ga: „Koja je zapovijed prva od sviju?“. Isus odgovori: „Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!“. Druga je: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih“. (Mk.12.28-31).
„Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga“
Isusov odgovor je jasan – nedvosmislen. Bog je na prvom mjestu. Isus ne kaže da moramo pred Bogom drhtati, strahovati, tresti se, već ljubiti ga. Bog nije goropadni gospodar našeg života i smrti kome nije stalo do naših radosti i tuge, nego je onaj koga zovemo Ocem koji je na nebesima. Po roditeljskoj ljubavi možemo shvatiti kolika je Božja ljubav prema nama.
Često doživiš da ti netko pristupi s umiljatim riječima, nasmijana lica, a nisi siguran da je to zato što te voli, ili jer te treba – radi interesa.
Ali kod Boga nema interesa ni prijevare. Kako cijeniš darove kojima te Bog obdario? Koliko se i kako služiš s povjerenim ti talentima? Da li ih poštenim radom umnožavaš, ili si ih možda „zakopao u zemlju“ bojeći se svake inicijative.
Ljubiti znači Boga poštivati i vršiti njegovu volju. Često se može čuti kako odrasla osoba kaže: Ne bih ti ja nešto učinio roditeljima na žao, ni za živu glavu. Nije tu po srijedi strah od roditelja, nego ljubav prema njima – ne bi ga želio ražalostiti i uvrijediti.
Ako Boga ljubiš ne želiš ga uvrijediti, zato se čuvaš zla i grijeha. Ako Boga ljubimo, ne samo da se moramo čuvati onoga što Bog ne voli, nego moramo nastojati činiti što Bog želi.
Bog želi da njegova djeca s njime razgovaraju, zato mu se molimo, jer molitva je razgovor s Bogom.
Znamo da Bog želi vidjeti svoju djecu na okupu – na svojoj gozbi – na svetoj misi. Zato se iz ljubavi prema njemu i okupljamo.
Čovjek je nesavršen i nestalan. Voli on svoje roditelje, a ipak je ponekad prema njima drzak i bezobrazan. Dokle god je čovjek živ može to i ispraviti.
Slično je i u našem odnosu prema Bogu. Dokle je čovjek živ može nedostatke odstraniti, i dugove Bogu namiriti. I ovdje vrijedi ona: „Živa glava dugove plaća“.
Kad je Isus govorio o najvažnijoj zapovijedi – uz onu: Ljubi Gospodina Boga svoga, dodaje: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.
Ako sebi želiš dobro, a želiš, onda ga moraš i drugome željeti ako hoćeš Isusa slušati. Često se čuje: „Živi i pusti drugoga da živi“. Želiš u kući mir i slogu, nemoj ni ti drugome unositi nemir jer i on želi slogu. Želiš osigurati djeci budućnost, želi i drugi svojoj – nemoj mu smetati. Želiš u nevolji imati prave susjede – prijatelje koji će ti priskočiti u pomoć kad zatreba. Želi to i drugi, pa kad mu bude teško priskoči – pomozi.
Živimo u svijetu bez ljubavi jer smo iz toga svijeta izbacili Boga – ljubav
Bog koji je sama Ljubav očekuje i traži i od tebe komadić srca – ljubav. U njoj su zgusnute sve zapovijedi. Ona postaje sveobuhvatna.
U našem malom srcu mora biti mjesta za Boga i čitav svijet. „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!“. (Mk.2.31.). Ljubi svoga Boga i svoga brata – čovjeka, istim srcem, jednom ljubavlju. Tko to izvrši sve je izvršio. Tko to ne učini, nije ništa učinio, makar čudesa činio. To nam mora biti jasno.
Čitav svijet je pjesma Božje ljubavi. Danas je naš svijet u doslovnom smislu svijet oružja i mržnje, prepun sebičnosti što rađa mržnjom. Isusovu poruku o ljubavi za Boga, za ljude, neće da slušaju.
„Ako hoćete da vas ljudi ne slušaju, govorite im o čistoći i ljubavi!“. (R. Plus) Suvremeni svijet i Isus Krist ne mogu se ni razumjeti ni sporazumjeti. Taj svijet postaje zvjerinjak i bludilište gdje vlada samo zakon šake, gdje su nagoni tijela jedini zakon, a Krist traži dostojanstvo čovjekove osobe i duha: svet, čist, moralan život. On zahtjeva nesebičnost i ljubav što se žrtvuje.
Tko ne ljubi čovjeka, ne može ljubiti Boga. Isus nas je naučio da su Bog i čovjek nerazdvojivi u našoj ljubavi, našem srcu i životu.
Gorko je iznenađenje kad čujemo gdje netko tvrdi da ljubi Boga, a istim srcem mrzi bližnjega svoga. Takvi lažu sebi i pokušavaju lagati Bogu, piše Ivan apostol. Srce otrovano mržnjom prema čovjeku, ne može ljubiti Boga.
Tko mrzi samo jednog čovjeka, ne ljubi Boga, i ne ljubi ga Bog. To nam mora biti jasno, pa će se i naši postupci možda promijeniti nabolje.
Ali i obratno mora nam biti jasno: Tko ne ljubi Boga, ne može ljubiti čovjeka. Upravo ovo pokušavaju ljudi bez Boga. Ukloniše Boga iz svoga srca, iz svoje ljubavi i života – da namjesto Boga postave čovjeka.
Čovjek je jedina veličina, kažu oni, jedina vrijednost. Lijepo je to rečeno. Kako je to u životu, gledamo svaki dan. Ta njihova ljubav prema čovjeku nije ništa drugo nego prazna brbljarija i dobro maskirana zvjerska sebičnost. Veliki gutaju male, jaki gaze i pljačkaju slabe – ljudi su vuci. Čak i vuci se međusobno bolje paze nego ljudi.
Živimo u svijetu bez ljubavi jer smo iz toga svijeta izbacili Boga – Ljubav.