O kako su površni sudovi ljudski. Čovječe, zar ne vidiš kako si malen kad „poviješ glavu“ pred bogatašima – moćnicima – smrtnicima ovozemaljskim. Ta pognuta glava te sprječava da vidiš svjetlo istine i pravde, te pogrešnim mjerilima cijeniš postupke ljudske.
Nije uvijek „veliko“ sve što izgleda veliko, a ni malo sve što izgleda maleno. O tome nam progovara današnje evanđelje.
Dobro djelo s ljubavlju učinjeno zaslužuje veliku plaću
Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: „Doista, kažem vam ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svog suviška, a ona je od svoje sirotinja ubacila sve što je imala, sav svoj žitak“. (Mk.12.41-44).
Za pravilno vrednovanje dara treba znati tko je darovatelj, kakve su njegove mogućnosti, u kojim uvjetima, kome, kada, kako, što i zašto daje. Možda je po srijedi samoreklama očekujući zahvalu i nagradu. Možda pruža preko volje pritisnut okolnostima.
Daješ li od srca ne očekujući nikakva priznanja. Sve te okolnosti mijenjaju vrijednost dara – pružene pomoći.
Čovjek redovito ne razmišlja o svemu tome, pa su mu prosudbe redovito pogrešne. Jedino Bog donosi pravilan sud jer su mu poznate sve nakane ljudskih srdaca.
Silan ga je svijet s užitkom slušao. A on im u pouci svojoj govoraše: „Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave po trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama“. (Mk.12.38-39).
O, Isuse, kako ti sve lijepo, jasno, bez zaobilažena govoriš. Nije čovjek toliko nerazuman da to ne bi uvidio, ali je dovoljno glup da to ne želi prihvatiti držeći se nekih svojih mjerila. Zaboravlja – zaboravlja čovjek – zanemaruje činjenicu da od Tebe potječu svi zakoni koji vladaju u prirodi, pa tako i sva mjerila dobra i zla.
Zar ne uviđaš koliko ti šteti ta tvoja svojeglavost. Kad to uvidiš, shvatit ćeš da si velik kad „pogneš glavu“ pred Gospodinom poštujući njegov spasonosni nauk.
Književnici o kojima govori evanđelje bili su učeni tumači Božje riječi, uz farizeje duhovni vođe židovskog naroda. Svoj položaj i ugled gledali su dobro unovčiti, pokušavajući prevariti Boga i ljude. Gospodinu su ogavni. Njihova pohlepa i pretvaranje njihova je osuda.
Naprotiv, jedna siromašna udovica zadivila je Isusa koji je u hranu promatrao vjernike kako u hramsku blagajnu ubacuju svoje darove. Imala je ona bogatu dušu, darežljivo, milosrdno srce. To je Isusa osvojilo. Velika je to pouka i utjeha: mali dar kod Boga zaslužuje veliku nagradu.
Dobro djelo s ljubavlju učinjeno zaslužuje veliku plaću. Boga ne možemo potplatiti, podmititi. On gleda u srce, a ne u novčanik. Njegova vaga ne mjeri dar nego ljubav, srce. U njega se za sitniš može dobiti neizmjerno.
Čovjek je velik koliko je velika njegova ljubav
„Gotovo sve potječe od gotovo ništa“ (Amiel). Čitav svemir potječe od gotovo ničega. Izgrađen je od neizmjerno sitnih čestica. Beskrajni su oceani od sitnih kapljica. Naš je život zbroj sekunda…
Sveti Augustin napisa: „Hoćeš li da budeš velik, počni sa najmanjim!“.. Izvršimo sve svagdanje sitne poslove i dužnosti, i kod Boga smo veliki. Što činimo, činimo s velikom ljubavlju.
Naša poslovica glasi: „Zrno do zrna – pogača. Kamen po kamen – palača“. Takav treba biti i naš kršćanski život. Mali poslovi i veliko srce puno ljubavi za Boga i ljude – i eto velikog kršćanina. Svatko može biti velik… i najmanji može biti najveći.
Genijalnog umjetnika, kipara Michelangela posjeti jednom neki njegov prijatelj. Michelangelo je upravo dovršavao jedan svoj čuveni kip. Nakon nekog vremena prijatelj opet navrati i čudio se da tako veliki umjetnik nije gotovo ništa radio na dovršenju kipa, glasno izrazivši svoju nevjericu.
Radio sam ja, radio, i to svaki dan laganim dodirom ruku, posebno na licu. Pogledaj te oči, nos, čelo, usne, bradu. Nema tu žurbe ni velikih zahvata. U to lice je trebalo utisnuti dušu.
Prijatelj ga pažljivo sluša pa odvari: Da, ali sve su to sitnice. Da, sitnice, ali sve one skupa čine čitavo djelo – kip savršenim, tako lijepim da očekuješ kako će svakog trena progovoriti, a savršenost nije nikakva sitnica.
Sve to nas potiče na razmišljanje, te zaključujemo kako smo i mi Božje umjetničko djelo, ali nedovršeno i nesavršeno. Treba ga dotjerivati, usavršavati. To je naša zadaća. Svaki dan moramo na sebi nešto izgladiti, nešto ukloniti. Dugotrajan je to, osjetljiv i odgovoran posao. Sve to s mnogo ljubavi i žara za Gospodina, a mnogo nesebičnosti prema braći ljudima, i „kip“ će biti savršen.
Kod Boga je lako zaraditi i kad se prividno malo radi. Kod njega nije toliko važno koliko smo dali i radili, nego s koliko smo ljubavi dali i radili. Vesela darovatelja Gospodin ljubi.
Čovjek je velik koliko je njegova ljubav. Bog nam svima daje mogućnost za sitniš gdje nam se pruža neizmjerna dobit ako ga pravilno uložimo.
Dar je velik koliko je veliko srce darovatelja. Čovjek je velik koliko je velika njegova ljubav, nesebičnost. Eto ti mjere tvoje veličine.
Nije Bogu do našeg novca, nego do našeg srca. Ne smeta što su tvoje mogućnosti male. Glavno je da imaš veliko srce. Zato Isus hvali udovičin prilog. Ne hvali je zbog ona dva novčića, nego zbog njezine ljubavi prema Bogu, i što je svojim darom sebe darovala.
Dar – reklama, ne vrijedi mnogo kod Boga. Dar iz ljubavi prema Bogu i svetinjama u Božjim očima pretvara se u zlato.