Kad kiša počne padati za Maru Zdilar iz Opuzena (72) počinju veliki problemi. Zbog neriješene odvodnje u gradu Opuzenu voda se slijeva u njezino dvorište a veoma često poplavi joj i dnevni boravak. I tako je godinama. Čak je jedan Božić dočekala u kući punoj vode.
Ona tako ne može normalno živjeti u svom domu a dodatni problem je odvodnja oborinske vode sa igrališta NK Neretvanca koja se također slijeva u njezino dvorište. Mara je očajna već nekoliko dana ne izlazi iz gumenih čizama. Stres joj je dodatno pogoršao bolest a sama je civilna žrtva Domovinskog rata jer je jedva preživjela pad „krmače“ koja joj je pala ispred kuće. Nažalost, unatoč invaliditetu i bolesti to joj nitko ne priznaje pa tako živi od dvije tisuće kuna mirovine koju je zaradila radeći u Pločama. I bori se sa vodom u svojoj kući. U pomoć joj pritekne nevjesta Blaženka ali i ona je nemoćna kada je velika kiša. Marina kuća i okućnica postanu jezero.
Gospođa Mara je pisala na različite adrese, od gradonačelnika Opuzena pa do župana u Dubrovniku, Dobroslavića. Obratila se za pomoć i predsjednici države Kolindi Grabar Kitarović kada je pretprošle godine izmjestila predsjednički ured u Opuzen. I sve to je bilo badava. Nitko nije pokazao volju da se riješi njezin problem a kiša ovih dana pada li pada. Palo je preko 80 litara po metru četvornom što je bilo dovoljno da Mara opet po tko zna koji put popliva. Ne mogu je spasiti ni vreće sa pijeskom niti pumpe koju su joj donijeli vatrogasci da sa njima ispumpaje vodu.
– Eto vidite donijeli su mi pumpu i crijeva i otišli. Šta bi ja sad trebala ovako bolesna i stara da sama spajam crijeva i palim pumpu-ogorčena je Mara koja nabraja što bi sve trebalo uraditi da se ona zauvijek riješi vode. A to je vrlo lako probiti cestu i da se višak vode odvodi u Neretvu ali to nitko neće uraditi od nadležnih institucija u gradu. Ona ne smije probijati cestu jer je to kažnjivo i tako je osuđena na čekanje gradske kanalizacije koja nikako ne dolazi do njezine kuće. Upravo su takva bila i obećanja nadležnih službi grada Opuzena- Čekajte kanalizaciju. I tako godinama- ogorčena je Mara, koja se još prisjeća raketiranja Opuzena i bombe koja je pala ispred nje. Od tada se boji buke i grmljavine.
Nije dobila nikakvu nadoknadu za srušenu kuću. Ni lipe. Sin joj je bio u IV Gardijskoj brigadi a ona kod kuće. Dok su se drugi dobili odštete za kuće prouzročene avionskim raketiranjem Mara je ostala kratkih rukava.
Kuća je mala i stara ali je njezin jedini dom. Dok ljudi nisu zatrpali odvodne kanale mogla se kako tako boriti sa poplavama. Ali otkako su zatrpani i zabetonirani kanali na kojima su jedini sadili mandarine a drugi pravili parkinge kompletna voda se slijeva u njezino dvorište.
– Žalosno je da budem u gumenim čizmama u svojoj kući- govori Mara, koja uopće ne zna kako upaliti odvodnu pumpu niti to može zbog svoje bolesti i nemoći.
– Evo vidite dođu ostave pumpu i crijeva i još kažu da dođem u općinu po gorivo. A ja to ne mogu-ogorčena je Mara, koja se kreće uz pomoć štake. I da stvar bude još gora uredno dobiva račune za plaćanje slivne vodne naknade.
– Njoj kuća popliva i još ona mora plaćati što joj ulaze vode u kuću. Pa to je teški bezobrazluk- kaže Marina nevjesta Blaženka Petrić.
– Vatrogasci ostave ovdje tešku pumpu ispred vrata i misle da je problem riješen. Rekla sam im. Kome ste to donili. Lipo spojite i upalite, prepričava nam Blaženka probleme sa vatrogascima.
A problem Mare Zdilar se lako može riješiti uz trošak od najviše 500 kuna samo se probije cesta i položi cijev koja će odvoditi vodu. Da mi smijemo kopati cestu odveli bi bager da iskopa i gotovo ali dobiti ćemo kaznenu prijavu ako to uradimo-govori Blaženka.
Čini se da bi izgradnja kanalizacije bila jedino rješenje ali i tu je nešto zapelo za desetak kuća od brane do mosta a među njima je i kuća Mare Zdilar.
– Svi kažu čekajte kanalizaciju pa ne mogu se ja utopiti u vodi dok prođe kanalizacija-ogorčena je Mara Zdilar, koja ove zime ne izlazi iz gumenih čizama. Sve joj to utječe na ionako loše njezino zdravstveno stanje jer ima trombozu i puna je gelera.
Jedina utjeha koja joj preostaje je nadati se da će kiša prestati.
Piše: Stanislav SOLDO