U svoju nesebičnu misiju Maja i Željko uvukli su i cijeli niz prijatelja, među kojima su i arhitekti Višnja Kljajić i Marko Vuger koji potpisuju projekte za sve objekte, Edvard Skejić koji im održava web stranicu, Dino Senčar snimio je dokumentarac o Centru, Mladen Petrlić radi sva grafička rješenja, a fotografkinja Jutarnjeg lista Emica Elveđi potpisuje većinu fotografija i njihovih humanitarnih kalendara.
Trebao je to biti njihov medeni mjesec iz snova, prvo bračno putovanje na koje će uspomena ostati vječna, a na kraju su iz njega dobili nešto puno veće i uzvišenije. Dobili su svoj drugi dom u kojem ih uvijek, kada god mu se vrate, čeka na tisuće najiskrenijih širokih osmijeha, u kojem ih čeka neizmjerna i istinska ljubav njihovih velikih i malih prijatelja, djece i odraslih kojima su omogućili perspektivu i život dostojan čovjeka. Ovo je priča o tome kako su Osječanka Maja Sajler i Pločanin Željko Garmaz začeli pokret koji je preokrenuo svijet jedne afričke zajednice smještene u srcu Ruande, u tamošnjem selu Kivumu udaljenom svega 40-ak kilometara od Kigalija, glavnoga grada ove, sredinom 90-ih godina, ratom poharane i uništene države u kojoj je zabilježen jedan od najvećih genocida modernog u kojem je živote izgubilo više od milijun ljudi. Maja i Željko upoznali su se dok su zajedno radili u Vjesniku.
Ona je bila dopisnica iz Osijeka, a on urednik u Zagrebu, no ta udaljenost nije bila prepreka da se između njih rodi ljubav koja je okrunjena 2006. godine, kada Maja svome djevojačkom prezimenu dodaje i muževo, a on se doseljava u Osijek. I prije nego što su sklopili brak pao je dogovor da medeni mjesec provedu u Africi, gdje je Željko već nekoliko puta boravio i svojim pričama zarazio Maju. Plan puta bio je zanimljiv, atraktivan, avanturistički… Ona je željela posjetiti šume gorja Virunga i vidjeti planinske gorile, kojima je tamo dom, a Željkov je plan bio popeti se na vrh 3470 metara visokog aktivnog vulkana Nyiragongo. No, za to im je trebala dobra i sigurna baza, a izbor je pao na Ruandu u kojoj je već gotovo cijelo desetljeće vladao mir. Istraživali su po internetu i nabasali na podatak da u ovoj zemlji ima naših misionara, a prvi kojega su kontaktirali bio je fra Ivica Perić, bosanski franjevac koji je u Kivumu došao 2003. godine.
– Gledano iz današnje perspektive, to nije moglo biti slučajno. Jednostavno se moralo dogoditi da se odlučimo za odlazak u Ruandu i moralo se dogoditi da prvi kojeg smo kontaktirali bude upravo fra Ivica, od kojega smo željeli dobiti samo osnovne informacije o potencijalnom smještaju u Ruandi. No, on kakav već jest, širokog i dobrog srca, odmah nam je ponudio smještaj u misiji koju je vodio, a na svako naše pitanje koje je uslijedilo dok smo dogovarali dolazak odgovor je bio isti: “Moj čo’ek, ništa se ti ne brini. Samo vi dođite”. Takva neposrednost i jednostavnost te iznenadi, ali samo dok ne upoznaš čo’eka koji stoji iza tih riječi – priča nam Željko, a Maja dodaje:
– Znali smo gdje idemo. Znali smo da ćemo mjesec dana provesti u selu bez struje i vode, u kojem ljudi žive u kućicama izgrađenim od blata i kravlje balege, no niti jednog trenutka nismo pomislili na to da odbijemo fra Ivičinu velikodušnu ponudu iz koje se rodilo veliko prijateljstvo, ali i velika promjena u našim životima.
Tako se naš medeni mjesec pretvorio u nevjerojatno putovanje koje i danas traje i za koje se nadamo da će još dugo trajati – istaknula je Maja, koja često prepričava jednu zgodu iz njihova prvog posjeta Kivumuu, a koja je vjerojatno bila prijelomni trenutak u kojem su ona i suprug odlučili da to neće biti njihov zadnji posjet ovom selu i njegovim ljudima, da se s medenog mjeseca neće vratiti tek kao zadovoljni turisti, a da ne pokušaju barem nekako pomoći ljudima koji su ih osvojili.
– Željko i ja zabavljali smo se s djecom u selu, kada nam je prišao jedan dječačić s komadićem pečenog kukuruza u ručici. Uključio se s nama u igru. Pogledala sam ga, pokazala mu rukom na kukuruz i rekla nešto u smislu: “Njam, njam”. To dijete je, iako mu je to možda jedini obrok u tko zna koliko dana, bez sekunde razmišljanja, prelomilo svoj komadićak kukuruza i jednu polovinu spremno pružilo meni. Bili smo šokirani! I dan danas mi zadrhti glas kada pričam o tome. Nakon toga, u nama se jednostavno nešto prelomilo. Odlučili smo učiniti sve što možemo kako bismo toj djeci omogućili barem ono osnovno, a to je pravo na školovanje kako bi sami sebi, zahvaljujući znanju i vještinama, mogli osigurati bolju budućnost – ispričala nam je Maja, danas predsjednica Humanitarne udruge “Srce za Afriku”, koja unazad nekoliko godina čini čuda u ruandskom selu Kivumu, koje broji čak 35.000 stanovnika.
Za bolje razumijevanje ove priče valja nam se vratiti u 1994. godinu kada je Ruandom bjesnio krvavi građanski rat. U Kivumuu je tada djelovao jedan drugi bosanski franjevac i misionar. Bio je to fra Vjeko Ćurić. Nevjerojatan čovjek, prožet i blagoslovljen milosrđem, ali i vizionar koji je znao da je za gladnu djecu koja su ga okruživala i kojima je čak i jedan obrok dnevno često bio nedosanjani san jedini spas za izlazak iz bijede i siromaštva koje ih je okruživalo bilo obrazovanje. Ljudi u Kivumuu obožavali su fra Vjeku, koji je tamo imao status božanstva. Čak je naučio i njihov kinyarwande jezik, stopivši se s lokalnim stanovništvom koje je u njemu vidjelo čovjeka koji im donosi nadu i spas što je posebno do izražaja došlo u tri krvava ratna mjeseca.
Nesebično je i hrabro pružao utočište ljudima spašavajući ih od sigurne i užasne smrti, ne pomišljajući napustiti Ruandu u kojoj bijelaca praktički više nije bilo. Ilegalno je u svom terencu Mercedesu prevozio ljude preko granice, skrivao ih u prostorijama biskupije…, a računa se da je tako spasio više od 150.000 ljudi, među kojima su bili pripadnici oba zaraćena plemena. I Tutsija i Hutua. Prvo je spašavao jedne, a onda druge, što su mu potom ovi prvi zamjerili. Na kraju je ubijen 1998. godine u istom onom Mercedesu kojim je spasio na tisuće ljudskih života. Pokopan je u crkvi koju je dao sagraditi u Kivumuu, a već godinama postoji inicijativa da se pokrene proces proglašenja fra Vjeke svetim, no to se službeno još nije dogodilo, iako je on za svoje Ruanđane još za života bio svetac.