Da je moguće izvršavati svoju životnu misiju i širiti Radosnu vijest među vjerničkim pukom, te istovremeno, uz brojne druge aktivnosti, postati vrstan tenisač, za što opet treba vremena, odricanja i talenta, zoran je primjer 57-ogodišnji fra Marko Bitanga, župnik u župi svetoga Staša u Staševici.
Kada mu god obveze dopuste (osim sada, u doba korone), fra Marko su uputi na teniske terene u obližnje Peračko Blato, gdje sa dr. Igorom Piskaćem, Ivanom Galićem i drugim zaljubljenicima u ovaj sport odmjerava snage. A sve je započelo još krajem 80-ih godina prošloga stoljeća, kada je fra Marka u rodnim Runovićima u svijet tenisa uvodio njegov sedam godina stariji brat Ivan. „U Runovićima je napravljen prvi teniski teren u Imotskoj krajini i ja sam na njemu prvi put udario tenisku lopticu. Odmah sam se zaljubio u ovaj sport. Premda sam bio mlađi, brži i motiviraniji od brata, on me stalno pobjeđivao. Objasnio mi je da to postiže jer „igra“ na moje slabe strane. Tako sam postupno napredovao i shvaćao da se tenis igra reketom, a pobjeđuje se glavom. Čovjek mora biti potpuno posvećen i koncentriran, upoznati svoga protivnika i nametnuti igru u kojoj će se moći iskoristiti njegove slabosti“, kaže fra Marko, ističući kako je njegova jača stana forehand.
Fratarski poziv nisu samo molitva i mise
Zahvaljujući tenisu fra Marko je obišao Hrvatsku i susjednu BiH, odigrao brojne turnire i upoznao mnoge ljude. „Tenis je strast, rekreacija, radost i druženje. Često je i svojevrsna „ulaznica“ u određena područja. Sjećam se kako sam srdačno dočekan u Banja Luci na jednom turniru iako se ratne rane još uvijek bile svježe. Kroz tenis mi se pruža prilika da svojim ponašanjem i odnosom prema drugim ljudima šaljem poruke prijateljstva i mira. Mnogi misle da se fratarski poziv svodi samo na molitve, mise i strogi životni ritam. No, među nama ima veliki broj sportaša. Sport je dobar i zdrav i svatko bi ga trebao prakticirati. Osim vjeronauka i drugih aktivnosti, među djecom u Staševici nastojim pobuditi interes za sport. Zajedno igramo nogomet i stolni tenis, a namjera mi je približit im i tenis. Da nije bilo ove nesretne situacije s koronom, već bi to napravio“, rekao je fra Marko, naglasivši kako je i sveti Pavao upotrebljavao određene sportske termine poput trkališta i trkača.
A tenis ne bi bio tenis kada tijekom meča ponekad ne bi zaiskrilo među suparnicima. „Naravno, ima i toga. U žaru borbe nekad se prijeđe crta, ali brzo se vratimo u normalu, sve izgladimo i nitko nikome ništa ne zamjeri. Poslao bih poruku mladim ljudima da se bave sportom, bezbroj je razloga za to“, ističe ovaj župnik iz Staševice, koji je aktivan i na drugim poljima. Udomio je psa Belu i macu Lili, koje je netko neodgovaran ostavio i koji mu prave društvo dok čisti zelene površine oko crkve i župskog stana i obrezuje ruže i ostalo ukrasno bilje. Uz to, uzgaja razne poljoprivrede proizvode u vrtu koji mu je, nakon dolaska, pomogao urediti Ranko Marević Đopa. Voli imati svoje proizvode, iako mu mještani često donose razne potrepštine.
Veliki zaljubljenik u čisti okoliš
No, kao veliki zaljubljenik u čisti okoliš, pri čemu ističe i ravnatelja Osnovne škole u Staševici Boru Bustruca, fra Marko zna i isprovocirati svoje vjernike i potaknuti ih na drugačiji način razmišljanja kada je u pitanju zbrinjavanje otpada. Prikupljeni otpad odbačen gdje ne bi trebao biti odbačen, fra Marko prije nedjeljne mise postavi ispred crkve. Da vjernici vide što su uradili.
„Moja je dužnost i upozoravati ljude da se s poštovanjem i ljubavlju odnose jedni prema drugima. Osobito prema starima i bolesnima. Jedna baka u mojoj župi živjela je u jako nehumanim uvjetima. U svojoj starosti i bolesti bila je prepuštena sama sebi. Upozorio sam na to njezinu djecu. Kad i to nije pomoglo, alarmirao sam Centar za socijalnu skrb. Hvala Bogu, sada je baka zbrinuta…“, kaže fra Marko. Smatra također svojom dužnošću, i na tome radi, da se zna istina o fra Karlu Ćulumu, ubijenom u Zavojanima za vrijeme Drugoga svjetskog rata, baš u mjesecu svibnju.
Fra Marko je u župi sv. Staša od 2018. godine. Prije toga bio je 15 godina u župi Kozice-Zavojane, odakle je došao iz župe Brist-Podaca. Kao sužupnik djelovao je u Podbablju, a prva župa bio mu je Drniš, gdje je došao mjesec dana prije pada grada u četničke ruke. Mladu misu rekao je u rodnim Runovićima 1991. godine.