Dr. Ante Starčević (23. svibnja 1823. – 28. veljače 1896.), “Otac domovine”, političar, književnik i utemeljitelj Stranke prava, bez ikakve je dvojbe najznačajniji hrvatski političar devetnaestog stoljeća, te uopće jedan od najznačajnijih političara u suvremenoj hrvatskoj povijesti. Iako radi realnih povijesno-političkih okolnosti Hrvatsku nije uspio lišiti okova Beča i Budimpešte, te stvoriti samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu, Starčević je postavio neuništive temelje kasnijega hrvatskog osamostaljenja i državne nezavisnosti, piše hkv.hr
U do tada možda i najkritičnijem razdoblju hrvatske povijesti, kad je ozbiljno zaprijetila opasnost da Hrvati nestanu kao narodna individualnost i posebnost te se pretope u nešto drugo, Starčević je probudio uspavanu nacionalnu svijest i hrvatski narod priveo duhovnome jedinstvu. Riječ je o prvome suvremenom hrvatskom političaru – a u tome i leži Starčevićeva veličina – koji je, znajući da „jedino uz samostalnost mogu cvasti narodi, zemlje i gradovi” jasno istaknuo zahtjev za stvaranjem samostalne hrvatske države, temeljeći ga na prirodnom i povijesnom hrvatskome državnom pravu. Slobodna, samostalna i nezavisna hrvatska država za Starčevića je conditio sine qua non opstanka hrvatskog naroda. „U istinu, bez samostalnosti i neodvisnosti narod ne može biti narodom nego je samo puk, množina čeljadi” – kazao je tako jednom prilikom.
Što je hrvatski velikan govorio o uvijek aktualnim društvenim temama:
- O sužanjstvu
Tko i sam sebe smatra za sužnja, taj se ne mari čuditi ako ga i drugi takovim scene. Tko nije svoj, taj je svačiji, jer od njega ne stoji, čiji će biti. Tko se i hotice za sužnja izdaje, taj nema pravo tužiti se, što ide od ruke do ruke – što menja gospodare.
- O Austriji
Austrija je vazda jedna te ista, ona niti se mijenjala, niti se mijenja. Ja vam kažem u ime povjesnice, da se despocije ne popravljaju, nego propadaju.
- O Hrvatima u Bosni
U Bosni živi strana našega najčišćega, najnepokvarenijega naroda, koji lakše može biti bez nas, negoli mi bez njega. Za nas je njegov život znamenitiji negoli pariških proletera i njemačkih mudraca, njegovo je naravno stanje za nas korisnije i potrebitije negoli zapadna civilizacija koja smućuje pamet, truje srce i ubija nam život.
- O vođenju i gonjenju
Najstrašnie su vam reči, da ćete mene ‘slediti’. Toga ne bude. Ako trebate gončina, tražite si ga drugde. Ja niti koga vodim, niti gonim. To je glavna nesreća Hervatah, da se derže ljudih, a ne načelah, a ne programa. S toga je ovaj narod tako često izdan i prevaren, i vazda mu stvari drugačie izpadaju, nego li je on očekivao. Tko sam za se ne mari, čemu da se nada od drugih? Koga nose tuđe noge, neka se ne čudi, ako padne. Gončin će vas tim većma prezirati, čime mu se većma podate. Nas će jedan za drugim u zemlju, a program, kako i narod, ima živeti. Ja ne deržim ni izdaleka do mojih nazorah koliko vi, nego razmišljavam kako mogu, pa kažem izkreno kako mogu. Tako treba da svi radimo. Kad se mnenja pokrešu i izbistre: deržimo se onoga, koje ih je najbolje i najpogodnije po sav narod. Tako ću biti ja s vami kako i vi sa mnom: svi ćemo biti jedinac za dobro domovine.
- O hrvatskim manama
Mi Hrvati imamo dvije narodne mane iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakome vjerujemo bez da promišljamo i lako zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
6. O životu
Boj se Boga, čini pravo, nikoga se ne plaši.
- O nezavisnosti
Ja ne razumim što hoće da kažu oni koji vele da kraljevina Hervatska, kraljevina pet stoletjah prkosivši Istoku i Zapadu, ne može o sebi, neodvisna stajati. Ni jedan narod ne može bez drugih narodah obstati, pa itako svako selo može kao neodvisna deržava biti.
- O vjeri
Stranka prava ima narod podučavati, da je vjera stvar duševnosti; da se po vjeri ne dieli nijedan narod; da vjera mora biti slobodna tako, da ne smie nitko u ničiju dirati ni svoju drugome namećati; da narod, različan vjerom ni jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i u slobodi, i da dosadanja te struke nesloga u Hrvatskoj dobro služi samo neprijateljima naroda.
9. O domaćim izdajicama
Dok budemo imali domaćih izdajica, dotle ćemo imati tuđinskih gospodara.
10. O hrvatskim spomenicima i jeziku
Narod hrvatski ima starije spomenike u svome jeziku negoli ijedan njegov slavjanski brat: hrvatski jezik proslaviše stotine pisaca u ono doba, kad zapadni narodi, danas najizobraženiji jedva da su znali Oče naš u svome jeziku izbrojiti, piše HAZUD.