U poljoprivredi nema brze zarade, to je valjda svima jasno. Ipak, tradicionalne dalmatinske kulture, maslinu, lozu i smokve, posljednjih godina zamijenilo je smilje.
Krčile su se vrtače, čistile zapuštene kraške parcele na kojima su nicali nasadi smilja. U ovu akviziciju krenuli su mnogi. Neki su čak uzimali u zakupe i koncesiju hektare i hektare šumskog zemljišta. Pričalo se o proizvodnji eteričnih ulja, krema i različite kozmetike od smilja. Nažalost, bajka je kratko trajala. Uslijedilo je brzo otrježnjenje kada je cijena smilja pala na jednu kunu za kilogram. Mnogi su ostali dužni za repromaterijal koji su uložili za podizanje plantaža, piše Slobodna Dalmacija.
Slično je i s nasadima aronije ili nekog drugog voća ili povrća te plasteničkom proizvodnjom koja zahtijeva enormna novčana ulaganja. Možda bi bilo bolje kada bi sustav državnih poticaja bio pravedniji ili pak postupak dobivanja novca iz EU fondova jednostavniji. Znaju to ponajbolje poljoprivrednici, kojima treba hrpa papira da bi dobili novčanu potporu iz nekog EU fonda. Inače, hrvatski su poljoprivrednici dosad dobivali 20-40% manje potpora od svojih kolega iz EU-a, što je za posljedicu imalo propadanje domaće proizvodnje i uvoz hrane. To je došlo na naplatu u nedavnoj korona-krizi kada su mnogi počeli žaliti za domaćom poljoprivrednom proizvodnjom jer i najmanji problem na granici hrvatsko tržište ostavlja bez voća i povrća, a količine proizvedene na hrvatskim poljima nisu dostatne za podmirenje domaćih potreba.
Deficitarni poticaji
Sustavom poticaja nije zadovoljan ni mladi poljoprivrednik iz Metkovića Luka Jelčić koji je bavi proizvodnjom aronije.
– Sustav poticaja u Hrvatskoj je jako loše koncipiran, jer se pogoduje velikim proizvođačima. Uzmimo za primjer našu Slavoniju koja je velikim dijelom neobrađena, ali ipak se dobivaju golemi poticaji, reklo bi se na zrak. Smatram da bi trebalo mijenjati kompletan sustav, u smislu da se poticaj daje po proizvedenom kilogramu nekog proizvoda, a ne po površini zemljišta – ističe Jelčić. On drži da to čak i ne treba biti novčana pomoć, to može biti dano kroz olakšice, manji PDV, manja davanja, manje doprinose, manju poreznu osnovicu OPG-ovima.
– Trebalo bi zakonom regulirati da država uvozi samo deficitarne proizvode, one proizvode koje mi u Hrvatskoj proizvodimo njih treba uzeti kao prioritet za plasman po Hrvatskoj, a viškove izvoziti. To je jedini način, jer je to win-win situacija kako za državu, tako i za proizvođača. Država bi trebala kontrolirati proizvodnju pa bi tako proizvođač lakše plasirao svoj proizvod. I sve bi bilo kudikamo transparentnije – kazat će Jelčić.
Hrvatska ima idealne uvjete za proizvodnju jabuka, a jabuke uvozimo iz Poljske. Točnije, uvozi se doslovno smeće iz tamošnjih skladišta koje se po znatno nižim cijenama prodaje po hrvatskim tržnicama i trgovačkim centrima, dok domaći proizvođači svoje jabuke ne mogu prodati. Neki ih čak i ne beru, nego ostaju na stablima.
Željko Ledinski veliki je proizvođač jabuka i cvijeća u Hrvatskoj, godinama se bori sa sustavom ukazujući na probleme s kojima se susreću voćari bilo da traže potpore i poticaje iz fondova EU-a ili pak da se bore kako prodati proizvedeno voće.
– Poticaji su isti za sve kulture, od pšenice, kukuruza do voća, povrća, cvijeća, i to po hektaru bez obzira koliko se proizvede. Sustav poticaja bez rajonizacije gubi smisao i postaje socijalna kategorija – kaže Ledinski.
Politika uvoza
Bez promjene politike uvoza poticanje domaće poljoprivredne proizvodnje nema nikakva smisla.
– Kroz razne operativne programe uloženo je mnogo novca, da bi nakon nekoliko godina zbog politike uvoza sve to bilo bačeno u vjetar. Sada ponovno nakon korona-krize postaje tema samodostatnost poljoprivredne proizvodnje, koja je zadnjih nekoliko godina zahvaljujući poljoprivrednoj politici kao pojam nestala. Očekuje se ponovno ulaganje u proizvodnju i bojim se istog efekta za par godina. Zato treba donijeti strateške odluke u poljoprivredi na razini Sabora, a ne na brzinu, prije izbora.
Vlada mora pokazati da joj je ta grana prioritet, a mjere za to su poznate – rezolutan je Ledinski.
Ako se mjere hitno ne donesu, očekivati je da će ukupna proizvodnja nazadovati kao, primjerice, u voćarstvu, gdje su površine pod jabukama s 5300 hektara pale na 3000 hektara.
Ali nasade jabuka mogli bi zamijeniti nasadi oraha. Prema statistikama, u Hrvatskoj je zasađeno više od sedam tisuća hektara oraha, dakle dva i pol puta više negoli pod jabukama. Međutim, kada su orasi u pitanju, dolazimo do određenog paradoksa jer nasadi pod orasima rastu dok se istodobno urod smanjuje. Treba nekoliko godina da bi orah došao na rod, a tu su i manipulacije s poticajima, jer pojedinci sade orahe i lješnjake samo da bi dobili poticaje. Riječ je oko 800 eura po hektaru zasađenih oraha. Kako doznajemo u Agenciji za plaćanje u poljoprivredi, na terenu postoje kontrole i manipulacije se brzo mogu otkriti.
U obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu Davidović-Jančo iz Gradišta nisu zadovoljni sustavom poticaja za orahe. Ističu da je minimalna površina od jednog hektara za koju se može dobiti poticaj, a oni pod orasima i lješnjacima imaju samo pola hektara, pa tako nemaju pravo na poticaj i sva ulaganja financiraju vlastitim novcem.
Stanislav SOLDO/Slobodna Dalmacija
