Mnoštvo vrabaca se okuplja u krošnji starog hrasta kako bi svojim ovutkom održali „cjelovečernji koncert u čast radosti života“. Perad raštrkana po dvorištu traži hranu kljucajući. Brižna kvočka predvodi svoje piliće budno pazeći na njih. U susjednom potoku ponosno „plove“ patke, guske i ostala pernata stvorenja, praćkajući se. Na pojilištu su svi kojima voda život znači.
„Malovjerni, zašto si posumnjao?“
Tu je najstarija „simfonijska dvorana i studio“, prije nastanka TV i radio odašiljača. Gledaš, slušaš i zaključuješ kako sve ima razlog svog okupljanja. Tako je i s čovjekom koji se u zajednici okuplja oko oltara kako bi se na poseban način susreo s Bogom koji nam se obraća na različite načine.
On nam dolazi po snažnoj oluji i po i po blagom lahoru, ali napose po Isusu Kristu. On je tu. Treba ga prepoznati. O tome nam govori današnje bogoslužje.
Prva knjiga o Kraljevima nam opisuje proroka Iliju koji stiže na Božje brdo Horeb. Tu je doživio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, nakon čega je slijedio potres, pa oganj, ali Gospodina prepoznaje tek u šapatu laganog i blagog lahora. Tu na Horebu se već prije Mojsije susreo s Bogom i s njime sklopio savez.
Potraži i ti svoje brdo susreta s Bogom. Možda su to životne oluje? Zar ne čuješ njegov glas: „Hrabro samo! Ja sam! Ne boj se!“. Kad se „valovi smire“, u „bonaci“ ćeš ga prepoznati.
Solidarnost je jedna od bitnih postavki suživota. O tome nam govori apostol Pavao u poslanici Rimljanima. Kao što se Gospodin žrtvovao za nas, tako i mi trebamo biti osjetljivi za potrebe drugih, jer su i oni baštinici Radosne vijesti spasenja.
Potiče nas na osobno angažiranje, što pokazuje svojim primjerom – riječju i djelom. Dobar pastir jer što kaže inom, i sam svojim potvrđuje činom, riječi su pjesnika.
U svim vremenima, uzrastima i staležima, su se vršila natjecanja tko može nešto učiniti bolje od drugih. Bilo je to „čudnih pothvata“. Međutim, nitko se nije mogao, a niti može „natjecati“ s Isusom“. Jedno od takovih „pothvata“ donosi nam današnje evanđelje: Isus hoda po uzburkanom moru, utišava oluju i tako pokazuje svoju božansku moć.
To potpuno mijenja stanje i raspoloženje prestrašenih učenika. Utihnu vjetar, oluja splasne i donosi čuđenje i mir u njihove srca. To ih je uvjerilo da mogu djelovati bez straha pred opasnostima, jer je Gospodin s njima.
Petar ne shvaća ograničenost svojih sposobnosti te se nastoji usporediti s Isusom zaželivši se „prošetati“ po valovima morskim. Zamolio je Isusa da ga pozove i on je spreman zagaziti u vodu samo kako bi mu se približio i zadivljen mu se poklonio.
Isus ga i poziva: „Dođi!“. Petrova hrabrost brzo nestaje pred vjetrom i valovima, poplaši se i počne tonuti te krikne: „Gospodine, spasi me!“. Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: „Malovjerni, zašto si posumnjao?“.
Tko vjeruje, potpuno se predaje. Nema mjesta sumnji. Čovjek nikada ne smije posumnjati u Božju providnost. Nikakovi svjetski problemi, niti katastrofe ne smiju poremetiti sigurnost naše vjere.
Mi smo ljudi nade
Plove lađe: trgovačke, turističke, ribarske, svjetskim morima. Uvjeti plovidbe nisu uvijek povoljni. Nevrijeme i magla otežavaju njihovu sigurnost.
Uzduž obala i otoka na svim morima podižu se svjetionici koji upozoravaju na blizinu kopna i podmorske grebene – hridi.
Svjetioničari tjednima daleko od obitelji na nekoj usamljenoj hridi se brinu kako bi svjetlo sa svjetionika u svako doba i po najvećem nevremenu bilo putokaz u željenu luku.
Ti svjetionici koji svojim jakim svjetlom „razbijaju“ tamu, u magli su spas pomorcima. Svi mi plovimo morem života. Prijete nam oluje i podvodne hridi. Cijeni sebe da bi te drugi cijenili. Poštuj druge i drugačije. Ne traži uspjeh „preko tuđih leđa“. Budi spreman dijeliti dobra koja posjeduješ s onima koji ih nemaju. Ne zavidi drugima na njihovu uspjehu. Ne budi nezasitan. Umjerenost će ti osigurati blag i miran san. Ne budi nagao – srdit, jer to „izaziva požar“ od kojega ćeš i sam stradati. U radiše svega biše, u štediše još i više. Ljenčinama ne pomaže ni Bog, ni čovjek. Sve ti je to poznato. Kako to u život provodiš?
Lađa Crkve poput Noine arke u vrijeme općeg potopa okuplja i spašava ljude. Ostaje nam nada u Gospodina koji neće iz ruke ispustiti kormilo lađe.
Ne dopusti da te poput Petra zahvati strah. Znaš posljedice. Strah „podrezuje krila“, vjera se pokoleba i želja se raspline. Jedina nada svima nama jest Gospodin, koji upravlja Crkvom te je spašava u olujama ovoga svijeta.
Isus želi da se usredotočimo na konačno spasenje. Kršćanska se vjera jača u iskušenjima, a Gospodin nam pruža svoju ruku pomoćnicu, premda bi nas ponekad trebao ukoriti: „Malovjerni, zašto si posumnjao?“.
- Reuter donosi ovaj citat: „Nijedan život ne teče tako jednolično i blago da ne bi jednom udario u nasip, da se jednom ne bi počeo vrtjeti u krug ili da mu ljudi ne bi počeli bacati kamenje u bistru vodu. Svakome se, dakle, nešto događa. Moramo nastojati da nam voda ostane bistra kako bi se nebo i zemlja mogli u njoj ugledati“.
Iskušenja vjere su potrebna da bi potkrijepila njenu sigurnost. Dobro bi bilo poslušati što nam savjetuje drevni rimski pjesnik Marko Aurelije: „Budi nalik na morski rt, koji neprestano udaraju valovi, a on i dalje ostaje čvrst, dok se oko njega stišava razjareno more“.
U teškoćama koje nas zadese znademo reći da nam se „smračilo pred očima“, ili da nam je „voda došla do grla“.
To su ti naši teški i „crni dani“, koji nas muče poput noćne more. Sva sreća je da takvo stanje ne traje zauvijek, jer „poslije svake noći dolazi jutro“.
Mi smo ipak ljudi nade – svjetla.