Bio je rujan 1994. godina. Pobjeda u Domovinskome ratu i, nakon dugoga čekanja, stvaranje hrvatske države bilo je na obzoru, iako su pred braniteljima još bile velike žrtve.
No, zaslužne je trebalo i pohvaliti i uliti im dodatno samopouzdanje i hrabrost, kako bi snove pradjedova pretvorili u stvarnost. Jedna od takvih svečanosti dogodila su u Pločama, na današnji dan, 23. rujna 1994. godine, kada su dodijeljene Spomenice Domovinskoga rata pripadnicima Domobranske jedinice Ploče.
Tom prigodom govor, koji prenosimo u cijelosti, održao je tadašnji pločanski župnik don Petar Mikić:
„Bog bio s vama hrabri vitezovi.
Imao sam sreću biti na grobu na grobu velikog čovjeka Johna F. Kennedya. Grob sasvim jednostavan, prekriven betonskim pločama razmaknutih 2-3 cm tako da između njih raste trava. Po sredini gori vječni plamen. To je plamen zahvalnosti, plamen kojeg je on zapalio u srcima milijuna ljudi širom svijeta – plamen ljubavi, zahvalnosti i dobrote…
Desetak metara dalje je mramorni zid na kojem piše: Nemoj pitati što Amerika može učiniti za tebe, već što ti možeš učiniti za Ameriku..
To isto ja vama kažem danas, vitezovi vrli. Domovini se ne podnose računi. Nju se pita što još mogu za tebe učiniti, voljena moja. Bio sam i sad sam spreman za tebe život dati.
I kad sve učinimo, recimo – sluge smo beskorisne
I kad sve učinimo, recimo – sluge smo beskorisne. Svatko od nas nešto ima bez obzira koliko je bogat. Među tim bogatstvom ima stvari koje su nam više prirasle srcu, kojih se ne ni odreklo, koje ne bi prodali ni za kakvo blago. One jednostavno nisu na prodaju.
Među takove svetinje koje nisu na prodaju spadaju: Bog, ljubav, poštenje, vjera, dom i Domovina koju brane domobrani.
Domovina nije, vitezovi dragi, na prodaju. Za nju se sve žrtvuje, pa i vlastiti život. Mi često znademo reći – lako je drugome. I za Isusa to kažemo. Lako je njemu bilo, ta bio je Bog. Ipak mu nije bilo lako.
Kad je nagovijestio svoju smrt – Petar, prijatelj njegov počne ga odvraćati – Bože sačuvaj, to se tebi ne smije dogoditi. Gospodin mu na to reče: Odlazi sotono, jer me misliš odvratiti od volje Nebeskog Oca.
Koliki i tebi kažu, viteže vrli – ostani kod kuće. Dosta si bio na prvim crtama obrane. Neka sada idu drugi. Odlazi sotono, odgovori mu, jer on to i zaslužuje buduće da te odvraća od tvoje svete dužnosti.
Napor je težak, a najteži je onaj kojega podnosiš, a ne znaš zašto ga podnosiš. Vi se žrtvujete za sretnu Domovinu Hrvatsku. Ta žrtva ima smisla, stoga ne žali truda.
Patnja je teška samo onom koji zaboravlja da ga Bog voli i koji ne zna zašto je podnosi.
Vitezovi dragi, vi dobro znadete za Božju ljubav i razlog vaše žrtve, stoga s Bogom u sretniju budućnost drage nam Domovine Hrvatske, zemlje mira, sreće i blagostanja.
Bog je nagrada, a lijepo dođu i ljudska priznanja koja vi zaslužujete“.