Usliši me, Gospodine Bože moj, da ne reče neprijatelj moj – nadvladao sam ga

0

Poznato je da su se u Pločama, tijekom Domovinskoga rata, odigrali mnogi prvi događaji u Hrvatskoj. Osvojena je prva neprijateljska vojarna, u akvatoriju se odigrala prva pomorska bitka… U Pločama su ustrojeni  i prvi hrvatski ročnici.

Na današnji dan, 13. listopada ratne 1991. godine, prvi hrvatski ročnici prvi su put bili na svetoj misi, koju je predvodio tadašnji pločanski župnik don Petar Mikić, koji je s ročnicima izgradio neraskidivu vezu sve do današnjih dana. Donosimo govor don Petra od 13. listopada 1991.:

„Draga braćo i sestre, obraćam se u prvom redu našim momcima hrvatskim mornarima, gardistima, Mupovcima, te svima vama.

Olovne i teške snove snivaju oblaci, napisao je veliki A.G. Matoš u vrlo teškim, opskurnim, vremenima za Hrvatsku. Od Matoševih vremena pa sve do naših dana olovnost se hrvatskih oblaka nije smanjila. Kroz sva ta desetljeća olovne su kiše drobile i hrvatske živote i hrvatsku nadu da će se ipak jednom razvedriti i nad zemljom Hrvata.

28

Hrvatska politička metereologija ne pamti konstantnije sunčano razdoblje. I kada je svanuo koji sunčani dan, vjetrovi su sa Zapada ili Istoka nanijeli olovne i teške oblake koji su se u nekoliko navrata sa svom težinom spljuštili na hrvatsku zemlji i narod.

U prošloj i ovoj godini dogodila se za nas vremenska preobrazba koju u našoj povijesno-političkoj metereologiji možemo nazvati čudom. Ipak i unatoč svim iskustvima nismo ni slutili da bi to vremensko poboljšanje u Hrvatskoj izazvalo takav otpor i takav bijes onih koji se protive svakom obliku hrvatstva.

Bečka, budimpeštanska, pariška gospoda čuli su za Hrvatsku samo onda kad su se turske čete  približavale Beču

Od demokratskih izbora, pa sve do ovih dana, ni jedan nam dan nije prošao u miru. Sjetimo se samo kako nam je osvanuo Uskrs. Pa nakon Uskrsa Borovo Selo, zločin koji je jezom ispunio ,mnoge ljude u civiliziranom svijetu. Fotografije masakriranih hrvatskih redarstvenika ispunile su užasom ne samo Hrvate, već sve normalne ljude ma kojem narodu ili vjeri pripadali. Mnogi su se pitali: „Je li to moguće?“. Svijet je vidio da je moguće. Vidio, ali još uvijek nije progledao.

Nakon ovih zločina Bleiburg je postao vjerodostojnom činjenicom i nedjelom bez presedana u cijelom Drugom svjetskom ratu, odnosno, što je mnogo gore, u poraću. Tada su na sličan način masakrirane tisuće i tisuće hrvatskih vojnika, civila, žena, djece i staraca. O tome se u Hrvatskoj nije smjelo u proteklih 45 godina ni misliti. I šaputanje, a kamoli glasno govorenje ili pisanje, bilo je kažnjivo teškim godinama robije. Borovo Selo osvijetlilo je krvavu Blajburšku poljanu i cijeli križni put hrvatskoga naroda konačno u pravom svjetlu.

Nota bene! I jedan i drugi zločin dogodili su se u miru. Bi to u svibnju, mjesecu Mariji posvećenom i hrvatskom krvlju u potocima urezanom u povjesnicu hrvatskog naroda; Europe i čovječanstva.

Iz povijesti nam je poznato: Dok se u nas ginulo, po Europi se raskošno živjelo. Bečka, budimpeštanska, pariška gospoda čuli su za Hrvatsku samo onda kad su se turske čete  približavale Beču. Samo su tada vjerovali u našu hrabrost i znali su koliko nam je stalo do „Krsta časnog i slobode zlatne“.

prvi rocnici i don petar na grobu zvonke dropulica

Sva ova današnja zbivanja nisu spomenutim metropolama glede hrvatskog pitanja ni najmanje otvorila oči. Ti moćnici znaju samo za jezik interesa i komoditeta, konformizma.

Kako je više nego smiješno nedavno zazvučalo uvjeravanje gospode Santera i Delorsa u loše osobine malih država. Ova mudrost prosipana je usred Beograda od predsjednika jedne male europske države koja se zove Luksemburg. Valjalo bi im, budući da su teritorijalno sićušni, preporučiti jedinstvo s Njemačkom ili Francuskom. Možemo im poručiti da ih suvremena Hrvatska neće na svojim granicama pitati za putovnice. Putujte, braćo Europljani po zemlji koja je u Europi, ali koja ima točno svoj naziv, svoje ime i prezime, svoju vjeru, kulturu, jezik i pamćenje.

Krenite narodi iz Egipta, iz zemlje ropstva u slobodu u Europu.

S gorčinom konstatiram da hrvatski životi nisu imali neku osobitu cijenu u bijelom svijetu. Puni tuge moramo utvrditi da ni u Hrvatskoj ta cijena nije puno viša. Po novinama se pišu i objavljuju svakakve gluposti. O mučeništvima tolikih, o ubijenima, o blokiranim i popaljenim mjestima, sramotno se malo piše. Bio bih ugodno iznenađen kad bih vidio krupnim slovima ispisana imena palih za hrvatsku slobodu u proteklom razdoblju. I da saznamo ponešto o njihovim životima. Ta tko je od njih zaslužniji da smo proslavili Dan državnosti i proglašenje hrvatske samostalnosti. Bog se konačno na velika vrata vraća u naše domove, javne ustanove, javni život.

Netko je kazao da je rat prljava stvarnost koja otkriva lice samog vraga. To ne mislim zato što se danas u ratu gine. U ratu se ginulo oduvijek.  U ratu i danas,  baš kao i nekada, djeca ostaju bez očeva, žene bez muževa i sinova, starci i starice bez potpore i svi bez ognjišta i domova. Tako je oduvijek bilo, tako će uvijek biti. Rat rađa smrt.

Ali ovo nije običan rat što se nadvio nad dragu nam Hrvatsku. Ovo nije ni građanski rat. Ovo nije ni pljačkaški rat kakav su nekada vodili gusari koji su nastojali da se ratom materijalno okoriste. Ovo je stravični, genocidni, osvajački rat čiji je pokretač mržnja. Zato je on sav pun zločina kakvih svijet do danas nije vidio. Cilj ovog prljavog rata rođen je u dušama psihopata. I to onih psihopata koji boluju od manije veličine. Bojim se da nije daleko od istine i tvrdnja da od manije veličine boluje i sav jedan mali narod, koji možda i nije narod, nego samo mitovima opjevano pleme.

prvi rocnici

Normalno je da čovjek nastoji biti velik, da nastoji ostvariti, na primjer, svoje bogatstvo, i da to čini po slobodi koju će zadobiti i uživati u slobodi drugoga. Ali kada čovjek pokuša ostvariti svoju veličinu na štetu veličine drugoga, onda to već ima dimenziju bolesti. Kad se pak dogodi da čovjek nastoji poniziti drugog čovjeka u njegovu ljudskom dostojanstvu, kad uništava ono što je drugome sveto i veliko, kad nastoji kod drugog čovjeka izbrisati svaki oblik umjetnosti i transcedencije, onda je to već sumanutost koja rađa smrću čovještva u totalnim nakaznim oblicima. Ipak to biva još strašnije kad se takva stvarnost događa ne preko jednog čovjeka, preko pojedinca, nego preko jednog čitavog naroda. A ovdje i sada o tome se radi.

Na žalost, sada se u Hrvatskoj vodi takav rat. Avetinjski rat. Rat kojemu se nije moguće oduprijeti ni razgovorom, ni dogovorima, ni dokazima ni istinom. Ukratko – ni razumom – onim što je specifično ljudsko, što čovjeka čini čovjekom. Ta zna se već od davnih dana točna definicija svakog od nas: čovjek je animal racionale. I baš zato bi bilo tragično kada bismo na takav rat odgovorili istom mjerom. Dostojevski je na jednom mjestu u Braći Karamazovima posumnjao da je čovjeka stvorio Bog na svoju sliku i priliku, te da bi bilo adekvatnije misliti da je današnjeg čovjeka stvorio đavao na svoju sliku i priliku. Ipak i ovdje treba biti oprezan da ne upadnemo u napast generalizacije.

Đavolski je ovaj nametnuti rat, jer pokretač ovog rata nije boj za svoju istinu, za svoju i tuđu pravdu, za svoju domovinu. Ovo je rat čiji je pokretač mržnja. Za nas bi tragično bilo kada bismo na mržnju uzvraćali mržnjom. Jer ovdje se ne radi samo o mržnji prema protivniku, već o mržnji prema svemu što je ljudsko, što je kultura, što je napredak, što je konkretno govoreći, identitet ili imidž hrvatskog naroda. U jednu riječ, ovdje nije cilj  samo oteti tuđu zemlju: ovdje je cilj uništiti sve što u toj zemlji hrvatskoj opstoji kao hrvatsko. Doista, tko živi od takve mržnje, njegov je bog sotona.

Uz Božju pomoć i naše zajedništvo, kao i razumijevanje onih koji nas do sada nisu razumjeli, a morali bi znati zbog zajedničkog nam dobra da smo i mi danas „antemurale christianitatia“.

I na kraju nam se nadati da će iz hrvatske političke meteorološke postaje, nakon dugih zahlađenja najaviti stabilnije i ugodnije vrijeme.

Pogledaj. Usliši me, Gospodine Bože moj, da ne reče neprijatelj moj – nadvladao sam ga.

Da se ne raduju koji me gone.

Neka nam živi jedina – jedna – vječna Hrvatska!“

 

 

 

Share.

About Author

Comments are closed.