POVIJEST (NI)JE UČITELJICA ŽIVOTA  

0

neven vicic           Historia est magistra vitae ili, kako bismo mi po hrvatski rekli, povijest je učiteljica života.

            Nu, samim naslovom dovodim u pitanje ovu drevnu uzrečicu koja vrijedi od rimskog doba do dana današnjega i koja se nalazi na samom početku svake čitanke iz latinskog jezika.

            A da bismo potvrdili ovu tezu morali bismo se vratiti u samo praskozorje II. svjetskog rata te navesti najbolji primjer naše europske i svjetske povijesti koji zorno pokazuje što se događa kad oni koji su tada upravljali svijetom ono što su već i Rimljani znali, a vjerojatno i mnogi davno prije njih, moguće čak i od samih početaka svijeta i pojave čovjeka u njemu, zaborave ili zanemare ovu svevremensku poslovicu.  

            Dana 30. siječnja 1933. godine tadašnji predsjednik Vajmarske Njemačke maršal von Hindenburg povjerio je sastavljanje nove vlade vođi NSDAP (Nacionalsocijalistička njemačka radnička partija) nekadašnjem bečkom lutalici i nesuđenom akademskom slikaru Adolfu Hitleru

            Ubrzo je oporavio gospodarstvo, suzbio inflaciju (kilogram kruha je do tada koštao milijardu maraka) i što je za buduće događaje bitno, reorganizirao je vojsku i uveo ratno gospodarstvo. Priznaje granice Poljske i Francuske, a u unutarnje poslove Austrije ne misli se miješati, tvrdio je.

            Ove tvrdnje iznesene pred pripadnicima njemačkog parlamenta, a zapravo upućene prvenstveno Velikoj Britaniji, Francuskoj i Poljskoj dočekane su u tim zemljama s velikim oduševljenjem.

            A nove Hitlerova Njemačka prestala je objavljivati popise vojnih časnika jer bi time bjelodano potvrdila da se u vojnim odorama Reichswehra nalazi znatno više časnika, dočasnika i vojnika od dopuštenih 100.000 prema odredbama Versaillesajskog sporazuma. Izrađeni su planovi za izradu podmornica i drugog vojnog brodovlja, a razvoj i izrada borbenih aviona maskiran je tobožnjom športskom avijacijom.

            Godine 1936., 7. ožujka njemačke trupe su ušle u demilitiziranu Rajnsku oblast i time najgrublje prekršile sporazuma iz Versaillesa. Kako su reagirale sile potpisnice Ugovora. Nikako, rekli bismo. Jedan britanski političar čak je izjavio kako „Nijemci samo ulaze u svoj povrtnjak!“ Kao što ćemo kasnije vidjeti, ovo je bio tek početak. Slijedila je Austrija i takozvani Anschluss.

            Kako bi spasili mir britanski i francuski politički vođe bili su voljni u svemu popustiti Hitleru. Lukavo ih namamivši, pozvao ih je na vijećanje i dogovor u Munhen 29. i 30 rujna 1938. Zahtijevao je da mu se predaju Sudeti, granično područje u kojima je živjela znatna njemačka manjina. Mussolini je predložio zaključke koje mu je ranije dao Hitler, a britanski premijer i francuski predsjednik vlade su ih spremno prihvatili. Čehe nije nitko ništa pitao. Kažem Čehe jer su političke snage Slovačke iskoristile situaciju i proglasile neovisnost, dakako uz njemački pristanak. Kako se u području brdovitih Sudeta nalazila čehoslovačka obrambena utvrđenja, ova se zemlja više nije mogla braniti. Njemačka vojska je ubrzo ušla i u preostali dio Češke i Moravske te je ova država zapravo prestala postojati.

            Kako se u to vrijeme ponašala velesila s druge istočne granice Poljske? Čekala je kako bi ugrabila ono što je nešto kasnije dogovoreno sporazumom Ribentrop – Molotov, čestitajući usput Nijemcima kada su pregazili Francusku.

            Trebalo je proteći još nešto vremena kako bi se sile saveznice iz I. svjetskog rata osvijestile kad je napadnuta Poljska, kako bi tek tada nešto naučile iz povijesti. Kad je Treći Rajh napao ovu zemlju progledali su, ali već je bilo kasno. Slijedilo je krvoproliće golemih razmjera. Milijuni mrtvih i spaljena zemlja u bezbroj europskih i ne samo europskih država. A da su Hitlera zaustavili kad se s tri bataljuna ušetao u Rajnsku oblast sigurno ne bi politički preživio, jer s druge strane granice Francuzi su tada imali nekoliko divizija. Očito se tada u Europi povijest učila na teži način.

            Poznato je da oni koji iz povijesti nisu ništa naučili osuđeni su da im se povijest ponavlja.

            Ipak, u naše vrijeme lekcija je kako tako naučena. U II. svjetskom ratu je srušena diktatura jedne velike vojne sile, ali ona druga koja je silom prilika sudjelovala na strani pobjednika nije ni malo okrznuta. Pače, ojačala je dobivši opet baltičke države i dobar dio Ukrajine koji je do rata pripadao Poljskoj, dva mjesta u Ujedinjenim narodima i golemu pomoć zapada, prvenstveno Sjedinjenih Država. Jedini koji je vidio odakle prijeti opasnost u relativno bliskoj budućnosti bio je Cherchilll, ali to je druga priča. Velesile su imale atomske bombe i plašile su se jedna druge. Ipak, vodile su ograničene lokalne ratove pokušavajući steći što je moguće veću prednost. U sjeni njihova sukoba poznatog kao „hladni rat“ uzdizala se Kina, a u posljednje vrijeme i Indija.

            A onda je komunizam kolabirao. Kao nenaravni sustav koji nije svojstven čovječanstvu, a služeći se terorom golemih razmjera propao je sam od sebe, reklo bi se osim u Kini. Međutim tamo i pored vlasti Komunističke partije stvoren je hibrid u kojem je današnje gospodarstvo utemeljeno na kapitalističkim temeljima. Do kada će taj dualitet trajati teško je reći. Uostalom, to nije ni teme ovog uratka.

            Sovjetski Savez raspao se na svoje sastavne dijelove. Rusija, kao najjača i najveća država preuzela je mnoge prerogative bivše države. Tako primjerice i mjesto stalne članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.

            U metežu nesnalaženja Ruska Federacija, što je bio i sada je službeni naziv nove državne tvorevine izgubila je onaj značaj koji je SSSR imao u političkoj, gospodarskoj i nadasve vojnoj konstalaciji suvremenog svijeta.

Dolaskom Vladimira Vladimiroviča Putina na čelo Rusija malo po malo izlazi iz krize i to dobrim dijelom zahvaljujući potpuno pogrešnoj energetskoj politici vodećih zapadnih zemalja, prvenstveno Njemačke. Jačanjem njezine gospodarske, a time posljedično i vojne snage u Rusiji se obnavlja ideja o stvaranju „trećeg carstva“ nakon Carske Rusije i Sovjetskog saveza čiji je  glavni protagonist on sam, tj vrhovni vođa i obnovitelj V. V. Putin.

Ovdje mi nije namjera govoriti o njihovoj invaziji na Ukrajinu, razaranju i ubojstvima nevinih ljudi bez obzira na dob i spol. Uostalom, o tomu sam već pisao u članku „Vuk dlaku mijenja, ali ćud  nikada“. Htio sam  nešto reći o ponašanju međunarodnih čimbenika od onih najvećih kao što su Sjedinjene Države i Njemačka kao i onih  najmanjih, Republike Hrvatske i baltičkih država primjerice.

Nema nikakve sumnje da je svijet iz povijesti ipak nešto i naučio. Oni koji vladaju Rusijom danas uopće ne kriju svoje nakane. Ukrajina je prva na redu, Bjelorusija je tako i tako u njihovim kanđama. Što je sljedeće? Baltičke države, dijelovi Moldavije ili nešto treće? Da je situacija krajnje ozbiljna najbolji je dokaz činjenica da dugogodišnje neutralne države Švedska i Finska žele u Nato pakt.

            Kada se Ukrajina svojevremeno odrekla nuklearnog oružja, njezine granice i nezavisnost jamčila je i Rusija. Danas većina zapadnih zemalja pomaže u novcu, naoružanju i na druge načine pravednu borbu ukrajinskog  naroda protiv agresora. Među njima je i Republika Hrvatska.

            Ipak, u ovim državama postoje pojedinci pa i  cijeli pokreti koji kao da iz nedavne prošlosti ništa nisu naučili. Ili ipak nešto i jesu?! Tako su u Pragu izbile velike demonstracije protiv politike češke Vlade koja također pomaže Ukrajini.

            Jesu li Česi iz nedavne prošlosti nešto naučili? Čini se gotovo ništa ili veoma malo. Znaju li i pamte li Vaclavske namesti (glavni trg, kultno mjesto Praga i Češke). Sjećaju li se „Praškog proljeća“ tenkova na trgovima i ulicama Praga i vraćanja u tamu komunističke strahovlade? Žele li oni uz jeftini ruski plin opet od turista kupovati traperice i voziti Lade i istočnonjemačke Trabante? Dakako da pretjerujem jer te automobile danas ne voze ni Rusi. Možda ne shvaćaju svu opasnost takve politike koju demonstranti zagovaraju. Možda i zato što su iz komunističkog lagera izašli mirno i isto tako se mirno razišli sa Slovacima.

            Kako je stanje u Republici Hrvatskoj? Izlaze li kod nas ljudi na ulice, traže li da se Ukrajini pomaže dozirano, da se ne pretjera, da se previše ne naljuti Ruse?

            Kod nas čitave skupine i istaknuti pojedinci drže da se Republika Hrvatska previše eksponira u podrški Ukrajini. Čitava halabuka digla se protiv ideje uvježbavanja nekolicine ukrajinskih vojnika na hrvatskim vojnim poligonima. „Ne treba previše ljutiti Putina“, tvrde. U tomu se najviše ističe Predsjednik Republike. On nekolicinu ukrajinskih vojnika ne bi nipošto primio. I začudo, na pamet mu je  pao nitko drugi nego Vlatko Maček: „Kad se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom“! Svu pogubnost ove politike Hrvati su doživjeli u četiri godine budućeg rata. Nažalost, neke političke skupine podržavaju ovu defetističku politiku. Zanimljivo, s krajnje ljevice i desnice.

         Republika Hrvatska kao članica Europske unije i Nato pakta, dakle naprednog i demokratskog dijela čovječanstva otvoreno se i hrabro svrstala među one koji su od prvog dana pomagale borbu ukrajjnskog naroda protiv jedne satrapske agresije. Imajući iskustvo nedavne krvave prošlosti iz koje je ustala kao feniks ptica, Republika Hrvatska prema svojim stvarnim mogućnostima pomaže Ukrajinu. Poslovicu „Povijest je učiteljica života“ razumjela je u njenoj punini. I pored nedaća koje Hrvatskoj, a i Europi u cjelini donosi ovaj rat, golemi broj hrvatskih građana shvaća i zna da se silu najbolje skršiti u samo začetku. Zbog toga tako se i ponaša.  

Neven VIcić

Share.

About Author

Comments are closed.