Današnji čovjek je sve drugo, samo nije to. Svačiji je pomalo, ničiji potpuno, a najmanje je svoj!
Suvremeni čovjek je žrtva vlastitog tempa i puta. Bez određenog pravca, bez cilja i vrhovne vrednote kojom bi prožeo svoj cijeli život, izmorio se u vrludanjima i u lutanjima, uvijek željan i žedan nečega novoga. Nitko i ništa nije ga potpuno zauzeo, razdijelio se i rasijao na sve strane. Sve želi i hoće, pa se ne može odlučiti kome da posveti svoju pozornost. Nikako da se zaustavi i smiri na jednome mjestu, poslu, jednoj osobi, misli, ideji i namjeri, jer uvijek misli, kako je ono nešto drugo bolje, ljepše, pametnije i korisnije. Ulaže napor, žrtvuje se, troši snagu ,ne štedi vremena, da mu za čas bude žao svega toga kao beznačajno utrošenoga.
Nema prema čemu mjeriti, suditi i ocjenjivati. Postao je nesiguran u sudu i snalaženju. Željan znanja, napunio je glavu svim mogućim spoznajama, da onda, razočaran baci pogled na “sretnika” čobanina i radnika, do kojega nije doprlo nikakvo znanje. Čeznuo je za svim zabavama civilizacije, da mu se onda rodi nostalgična želja za “idiličnim”, lijepim i romantičnim seocem, gdje potočić žubori i tiho šušti borovo lišće. Uvijek su ljudi žalili za “nepovratnim” dječjim danima, ali nikada tako jako kao danas, pa neprestano čujemo,osobito od intelektualaca, kako bi bilo bolje da čovjek ništa ne zna, kako su pamet i znanje na štetu sreće…
Srce i ljubav usmjeravaju naš život čvrstim pravcem
Zašto suvremeni čovjek nema “stila”života i sreće? Da li je doista znanje svemu tome krivo?
Današnji čovjek ne vjeruje ni u što, ni u što nije dušom i srcem zaljubljen, ničemu i nikome nije potpuno predan ni odan, rijetko se za što zagrijava i oduševljava, sve mu je jednako vrijedno, a ništa uzvišeno i sveto! Nema ideala! Siromašan je i škrt srcem i osjećajem!A baš srce i ljubav za nešto, a ne intelekt i znanje u nečemu, uvjetuju ravnu crtu i “stil”života, skreću naš život određenim i čvrstim pravcem, potiču nas na trud i žrtve, te jačaju da ne klonemo i ne stanemo. Nema mira, nema sreće, nigdje i ni u čemu dok se naše srce ne oduševi i ne zagrije, i to jako i strastveno!
Zar današnjem čovjeku sreću pruža zvanje, koje je odabrao silom prilika, zahtjevom mnogih kombinacija, ili možda silom raznih “planskih raspodjela kadrova” i drugih mjerila, a njegove naklonosti i raspoloženja za neki posao, niti su mogli, niti su smjeli doći do riječi.
Hoće li se čovjek smiriti u ženidbi, u životu sa ženom, kada se danas bračni odabranici često biraju i uzimaju iz različitih hladnih računa, obzira i korisnih okolnosti, žrtvujući pri tome srce i iskrenu ljubav? Nisu li danas Romeo i Julija tako nesuvremeni, ne rugamo li se idealnoj i platonskoj ljubavi?
Ili će možda znanost i filozofija donijeti mir ljudima, kad su danas postale sredstvo za katedre, za glavnice i “karijere”, a Diogenesovom svijećom treba tražiti one, koji se bave znanošću iz ljubavi za nju? Zar je danas moguć onaj grčki mudrac u bačvi,koji na carev upit: “Što želiš?–dat ću ti”–odgovara stoičkim mirom: “Makni mi se sa Sunca!” Zar će smirenje i utjehu donijeti čovjeku vjera, ako ostane na “ceremonijama” i na formalnostima, te ako se čovjek ne prožme vjerskim osjećajima u tolikoj mjeri da bude spreman na svaki samoprijegor i žrtvu za brata čovjeka?
Duhovnije potrebe rađaju puno jaču i veću sreću
Kada nema ljubavi za nešto i vjerovanjima u nešto, onda nema ni čuvstva, ni dosljedna puta, nema čvrste odluke, samoprijegora i žrtve. Ima samo krivudanja, lutanja i vrludanja, trenutnog i dnevnog raspoloženja i “oduševljenja”.
Gledajući i promatrajući sve oko nas, moramo požaliti što nismo bolje oduševljeni, što nismo tako strastveni za više, idealnije i duhovnije stvari, jer one duhovnije potrebe rađaju puno jaču i veću sreću! Osim toga, na tom duhovnom tlu spremni smo i na puno veće žrtve. Što sve neće učiniti, na koju žrtvu nije spreman čovjek koji vjeruje, duboko i žarko. U pogledu znanosti i umjetnosti, koji nam govore o nevjerojatnim pokušajima i nastojanjima samo da se ideje ostvare i problemi riješe. Na što sve nije spremna majka, samo da učini dobro svojoj ljubljenoj djeci!
Prošlost i sadašnjost govore nam kako su velike rodoljubne i socijalne djelatnosti, te velika djela nastaju i rađaju se, samo u oduševljenju, u ljubavi i zanosu:prema Bogu, obitelji i svom narodu.
Veliki hrvatski književnik August Šenoa pjevao je: “Budi svoj”. Idi svojim odabranim putem naprijed, neustrašivo i nepopustljivo, ne budi kao list, kao slamka, koji svaki vjetrić prevrće. Kada izgubiš sve, uvijek će ti ostati zemlja i ljudi, koje ćeš moći voljeti!
Zato se, čovječe, ozbiljno zamisli i zapitaj: što ja zapravo hoću, želim i volim i što moram raditi da sačuvam svoju i narodnu:samosvijest, samobitnost, samosvojnost, ponos i dostojanstvo ,svoj i svoga Naroda, jednom riječi SVOJ IDENTITET!!!
Svakome se ne može ugoditi, svi se obziri ne mogu zadovoljiti, a za razumno biće i nije dostojno drugo, nego da odabere svoj put, da se oduševi za njega i da ide bez vijuganja naprijed! Svuci sa sebe hladnoću, a obuci se u oduševljena i zagrijana čovjeka, koji zna što hoće i voli ono što želi. Na svom putu i uvjerenju ostani čvrst i nepokolebljiv!
U svakidašnjem životu susrećemo ljude pripadnike čiste čovječnosti, pa po njima možemo najbolje uočiti sve njezine manjkavosti i zablude. Ni za što se ne mogu odlučiti, nemaju stava ni načela, ni o čemu ne izriču sud, ni za što nisu zagrijani, sve im je jednako drago i mrsko. Snošljivost prema svemu, znak je njihove beznačelnosti, jer u bitnosti uvjerenja, dubokog i proživljenog uvjerenja, leži neka vrsta nesnošljivosti. Takvi se ljudi izgube, rasiju i istroše na svim stranama bez vidnog uspjeha, ili bar s puno manje od onoga, koji bi postigli, kada bi se uputili određenim smjerom. Imamo primjera i za narode, koji su zbog pomanjkanja Svijesti o sebi propali i nestali. Narod, misleći na moj hrvatski narod, nije puki zbroj i umnožak pojedinaca, on je Kontinuirani povijesni i Pravni Sustav u trajanju, na svom Križnom putu do Vječnosti! Antemurales Christianitatis (Predziđe Kršćanstva)!
Dr.Filip Šalinović
