Zove se Marija Lovrić, a svi je u Pločama zovu Mara Duša. Zašto Duša, ne treba posebno objašnjavati. Ova vitalna i pozitivna 73-godišnja gospođa, sa stažom od preko tri i pol desetljeća, jedna je od najstarijih živućih pločanskih medicinskih sestara, a i danas, kada je zbog svoje prirode često među ljudima, traže se njeni savjeti i pomoć.
Radila je sa najeminentnijim pločanskim liječnicima, dr. Matićem, dr. Boticom, dr. Sokolom, dr. Todorićem i drugima, ali put do toga nije bio nimalo lagan. „Odrastala sam u težačkoj obitelji u Plini-Radaljci sa sestrom Nadom i bratom Perom. Majkina sestra Mara Štrbić – Cvrčkova bila je prva pločanska bolničarka i to me, kao i moju sestru Nadu, privuklo ovome poslu. Obitelj mi je bila težačka, teško se živjelo i nije bilo novaca. No, moj otac Ante jako nas je volio i želio je da budemo sretne. Svakoga jutra iz Pline je išao pješice na posao u Ploče, radio je u Građevinskom poduzeću, a od plaće mu nije ostajalo ni za cigarete. Pola plaće slao je u Dubrovnik, gdje mi je sestra živjela kod časnih sestara, a pola u Split, meni za Učenički dom i druge troškove Medicinske škole koju sam pohađala. Prijatelji su mu govorili zašto toliko ulaže u žensku djecu, ali oni nisu shvaćali kakva atmosfera vlada u mojoj obitelji. Oskudijevali smo u materijalnim stvarima, ali ljubavi je bilo u izobilju. Ljubav nas je formirala“, kaže nam Mara.
Portal Rogotin prenosi priču o Mariji Lovrić koju donosi Dubrovački vjesnik u tiskanom izdanju u petak!
No, u Splitu je imala problem, mučila ju je nostalgija jer je bila jako vezana uz obitelj, posebno majku Milu rođenu Radić, i baku Tunu. Nakon završetka škole, šest mjeseci je provela u Gornjoj Bistri pokraj Zagreba gdje joj je sestra radila s djecom s posebnim potrebama. Tada ju je zov ljubavi vratio u Dalmaciju, u Šibenik, u kojem je godinu dana živjela sa suprugom, svekrom i svekrvom, bezuspješno pokušavajući pronaći posao.
Konačno, 1971. godine otvorilo se radno mjesto u Pločama. „Primio me je dr. Stipe Botica. Došla sam i ostala cijeli radni vijek. Najprije sam radila u previjalištu, davala injekcije, izlazila na teren i sl. uglavnom radili smo poslove koje danas radi Hitna pomoć na području od Gradca do Komina. A u kakvim smo uvjetima radili? Došli bi na posao u subotu popodne i radili cijelu nedjelju, do ponedjeljka popodne, bez tuša i drugih sadržaja bez kojih je danas nezamislivo raditi taj posao“, prisjeća se Mara i ističe kako im ništa nije bilo teško raditi, ali im je bilo jako teško proživljavati stradavanja mladih ljudi u prometnim nesrećama: „To su bili najteži trenuci, gledati mladost kako stradava na motorima ili u automobilima. Takve scene na čovjeku zauvijek ostave trag“.
Portal Rogotin prenosi priču o Mariji Lovrić koju donosi Dubrovački vjesnik u tiskanom izdanju u petak!
Kada su u Ploče počeli dolaziti specijalisti, njih četrdesetak iz Dubrovnika, Mara je bila zadužena samo za njih, a zadnjih godinu dana prije mirovine radila je na Hitnoj pomoći. I danas se s radošću prisjeća sestara: Slavice Andrijašević, Jadranke Jurić, Rade Šuman, Nikoline Kaštelančić, Vile Lakić, Tonke Bilas, Frane Mišetić i drugih, kao i bolničara Nede Medaka i Ivana Šetke. I danas se ponekad sastanu, bile su nedavno na Visovcu, kao što se druži i s bivšim pacijentima, svako jutro na gradskoj tržnici.
Ipak, životne niti vodilje za Maru su vjera i obitelj. Brat Pero je blizu, a sa sestrom Nadom, koja živi u Jablanovcu – Donja Bistra ispod Sljemena, čuje se dva puta dnevno, zna se i vrijeme, poslije jutarnje krunice i navečer. Na nju je osobito ponosna, jer je punih 45 godina radila sa djecom s posebnim potrebama, a nekima je, prilikom primanja sakramenata bila kuma. Majke te djece i danas je redovito zovu.
„Sretna sam žena, imam dva sina, Antu i Peru, i petero unučadi. Vjera mi puno znači u životu. Molim se jer bez molitve se ne može, ona je smisao života, osjete to moja djeca, unučad i ostali. Aktivna sam u vjerskome životu Stabline i često idem na putovanja. Početkom srpnja bila sam u crkvi Gospe od Anđela na Visovcu, prije toga na hodočašću u Italiji, a u travnju iduće godine putujem u Jeruzalem“, otkriva nam svoje planove Mara. Posebno joj je drago što će obiteljsku tradiciju nastaviti unuka Anđela Lovrić, koja namjerava upisati Višu medicinsku školu.
Bezbroj je anegdota koje Mara može ispričati nakon svoga prebogatog iskustva, a za nas je izdvojila jednu. Radila je s dr. Ivanom Matićem, za kojeg je, kako kaže, vežu najljepše uspomene. Dr. Matić je bio mršav. Imao je jednu pretilu pacijenticu sa visokim tlakom i šećerom. Između ostaloga, tražio je od nje da smršavi i to je provjeravao na vagi. Žena mu je u jednom trenutku rekla: „A moj doktore, ja se vode napijem i sve mi se primi“. Dr. Matić je tada rekao Mari: „Daj joj bidon da mi donese te vode“.
Portal Rogotin prenosi priču o Mariji Lovrić koju donosi Dubrovački vjesnik u tiskanom izdanju u petak!
