Evo jedne fotografije nastale u Velikom trodnevlju 1940. ispred tadašnje trgovine Ivana Jovanovića, donedavno „Školske knjige“, a danas „Koljbabić gradnje“. Fotografiju čuvam u obiteljskoj arhivi, a lijepu priču dopunio sam prije nešto više od četiri godine uz pomoć pokojnoga šjor Ante Pavlovića i uz posredovanje Nikše Martinca.
Fenomen metkovskih žudija oduvijek je privlačio i djecu, u ovom slučaju do te mjere da su dio procesije Velikoga petka uprizorili i u vlastitoj ulici. Dječaci na slici sami su napravili koplja, mačeve, kacige i štitove, dok za odore koje bi zasigurno bile skupe, novca nisu imali. Evo ih redom obilježenih brojevima.
- Josip Joško Pavlović, sin Cvite Pavlovića, dekan Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
- Nije potpuno sigurno, ali najviše sliči na Arsena Vučkovića, sina predratnoga metkovskog liječnika Vučkovića. Dr. Vučković imao je ordinaciju na prvom katu kuće mesara Ivana Veraje u istoj ulici u kojoj je nastala ova fotografija. Vojo Vučković, drugi sin doktora Vučkovića, bio je poznati igrač „Narone“.
- Šimun je Božo Popović, kasnije s obitelji preselio u Pulu.
- Kao vođa, ispred Šimuna je Ivica Veraja, inicijator, organizator i „autor“ kostima.
- Ante Pavlović, drugi sin Cvite Pavlovića, počasni glavni tajnik HNS-a, bivši dugogodišnji direktor NK „Dinamo“, glavni tajnik NSH-a i FSJ-a, igrač NK „Narona“ do odlaska na studij u Zagreb.
- 6. Ante Zoričić, sin poglavara Kotara Metković, Mate Zoričića. Obitelj je napustila Metković 1941.
- Braco Jakšić zvani Sokol. Kasnije kao računovođa godinama radio u hotelu Jadran u Tučepima.
- Mirko Boman, rođen kao Mirko Boban. Prezime je nakon rata promijenio zbog nepodobnosti prezimena Boban. Moguće je da mu je to spasilo karijeru jer je kasnije kao glumac ostvario zapažen niz epizodnih uloga u djelima Antuna Vrdoljaka i Obrada Gluščevića.
- Ivo Matić „Ruče“, preselio u Republiku Južnu Afriku.
U pozadini iza stabala naziru se obrisi kuće u kojoj je stanovao još jedan znameniti Metkovac Ivan Slamnig (danas je tu kuća obitelji Gerardi). Sasvim lijevo gore je i dio kuće Koste „Konštanca“ Tripala. Obje su srušene u savezničkom bombardiranju Metkovića 1944., uostalom kao i kuće Franković, Gluščević, Guina, Nikolac i mnoge druge. Bombardiranje je odnijelo mnoge živote. Tako su blizu Slamnigove kuće poginuli Ciprijan „Cipro“ Krešić, njegova kći i unuka, a sin Zdenko, koji je mirovinu i starost dočekao u Zagrebu radeći kao zlatar, ostao je trajni invalid. Krešiće spominjem jer u arhivu imam i fotografiju Ciprijana Krešića i sinova koju također objavljujem.
Ova metkovska priča tako povezuje mističnu tradiciju dugu 170 godina, jednoga od najvećih hrvatskih pjesnika, jednoga glumca, jednoga redatelja dobitnika „Zlatnoga lava“ u Veneciji, jednoga dekana Ekonomskoga fakulteta i jednoga od najznačajnijih djelatnika u povijesti hrvatskoga nogometa. Velika stvar za tada mali Metković, danas možemo samo sanjati.
Tekst i slike: IVO VERAJA
