Tomislav Gabrić bio je uspješni američki poduzetnik, arhitekt, koji je osvajao najprestižnije nagrade, pisac i slikar, sentimentalan prema metkovskim korijenima. Upravo mu je umjetnost otvorila mogućnost da, slikajući u svojoj kući u Murrieti ili radeći u svom arhitektonskom uredu u Coroni, istodobno bude preko svojih slika i crteža u Metkoviću, Zagrebu, Dubrovniku, ili na Korčuli. Posebice u vrijeme kada se povukao iz profesionalnog života, punog stresova i vremenskih ograničenja, te se sve više posvećivao svojim uspomenama. Njegov iznimno bogati život istraživao je Ante Barbir, hrvatski diplomat sa stažem dužim od 30 godina. Barbirova knjiga New Dalmatia koju izdaje Naklada Jesenski i Turk iz Zagreba, i koja će svjetlost dana ugledati uskoro, najvjerojatnije sredinom srpnja, donosi pedesetak zanimljivih priča, od kojih se neke bave istaknutim hrvatskim Amerikancima i njihovu doprinosu u razvitku svoje nove domovine. Barbir je sudjelovao u stvaranju političkih, gospodarskih, konzularnih i kulturalnih veza Hrvatske i zemalja u kojima je bio u službi. Bio je također i pomoćnik ministra vanjskih poslova.
Otvaranje izložbe u Hrvatskom kulturnom centru, San Pedro, 14. svibnja 2009. – Ante iz Desana, Mijo Sestic, Sanpedranin iz Podgradine, Maja iz Gornje Vrućice, i Tomislav Gabrić iz Metkovića.
Početak za Tomislava Gabrića nije obećavao ništa dobroga. Rodio se u Metkoviću 4. prosinca 1933. godine, gdje je živio do svoje četrnaeste godine, nakon čega odlazi iz roditeljske kuće i počinje školovanje u Zagrebu, a potom u Sarajevu. „Već s 25 godina bježi u Italiju, a potom u Francusku, u Nicu, gdje godinu dana radi različite poslove, da bi potom otišao u Pariz i tri godine studirao arhitekturu (L’Institut des Métiers d’Arts Appliqués). Kao diplomirani arhitekt 1962. godine odlazi u SAD i zapošljava se kod uglednih američkih arhitekata, a 1973. godine otvara vlastiti arhitektonski ured nedaleko od Los Angelesa. Kasnije se seli sve više prema jugu, prema Meksiku, postajući i sam ugledni arhitekt, dizajner i graditelj, s oko pet tisuća ostvarenih projekata, među kojima su bile i stambene zgrade i industrijska postrojenja i profesionalni uredi. Bio je za svoj rad nagrađivan, hvaljen i citiran u mnogim novinama i medijima. Tako Los Angeles Times u broju od 1. studenog 1984. godine posvećuje veliki tekst Tomislavu Gabriću, uglednom arhitektu, koji je samo u Cerritosu, u to vrijeme, projektirao 102 zgrade, među kojima General Telephone Building i Kirkwood Electric Building, za koju je 1978. dobio Gold Nugget Merit Award (Nagrada zlatnog grumena za zasluge), najprestižniju nagradu za vrhunske rezultate u građevinskoj industriji u četrnaest saveznih država na zapadu SAD-a, koja se nakon 1991. godine proširila na sve zemlje Tihooceanskog ruba“, ističe Barbir.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o Tomislavu Gabriću!
Predstavljanje knjige Jedno srce za dvije domovine, Hrvatski dom, San Pedro, 21. listopada 2007. – S. Duhović, A. Barbir, T. Gabrić, msgr. Diomartich, B. Brkich, Maya Bristow
Postao je ugledni i cijenjeni Amerikanac, ali nikada nije zaboravio tko je i odakle je došao. Hrvatska mu je bila u srcu i kada se nije smio vratiti, u godinama kada se po Europi sastajao s rodbinom, i kada je Metković mogao vidjeti samo na slikama. Bio je aktivan u hrvatskim iseljeničkim organizacijama, a Hrvatski klub u San Pedru proglasio ga je 1989. čovjekom godine. Nakon što je Hrvatska postala samostalnom državom, Gabrić se poslije 32 godine mogao vratiti u rodnu zemlju, gdje je s oduševljenjem i zanosom obilazio mnoge gradove, davao korisne savjete i financijski nesebično pomagao razne projekte i dobrotvorne akcije, poput gradnje staračkog doma u Metkoviću, pomoći vukovarskim stradalnicima i obiteljima stradalih vatrogasaca na Kornatima i Udruzi Lastavica iz Splita 2009. godine.
San Pedro, 11. ožujka 2009. – Neretvani na okupu – Martin, Ante, Tomislav i Mijo u dnevnoj sobi obitelji Medak
Tomislav Gabrić, naglašava Barbir, uvijek je bio i ostao umjetnik u srcu. Nakon uspješne karijere poslovnog čovjeka i dugogodišnjega rada u arhitekturi, posvetio se svojoj drugoj ljubavi – umjetnosti, slikarstvu i pisanju. Naslikao je više od pet tisuća crteža i akvarela, koje je objavljivao kao ilustracije u hrvatskim i američkim novinama, a sam je financirao i nekoliko likovnih albuma. „Među njima su i oni posvećeni hrvatskom misionaru i istraživaču u Meksiku, Ferdinandu Konšćaku, koji je sredinom 18. stoljeća dokazao da je Donja Kalifornija poluotok, a ne – kako se do tada vjerovalo – otok. Gabrić je 1994. objavio i knjigu u izdanju Filozofsko-teološkog instituta Družbe isusove u Zagrebu i Hrvatskog povijesnog instituta u Beču i održao nekoliko izložaba u Hrvatskoj, zatim u Los Angelesu, Chicagu i Meksiku. Proučivši sve dionice Konšćakova misionarskog života, Gabrić je i sam pošao istim putem sa željom da iznova doživi i “sretne” toga hrvatskog misionara. Izložbama i knjigom o Konšćaku, Gabrić je odao hommage čovjeku koji je svojim životom i djelom zadužio američku i kalifornijsku povijest i kulturu“, zabilježio je Barbir.
U listopadu 2007. godine Tomislav Gabrić je u Americi objavio knjigu na engleskom jeziku Jedno srce za dvije domovine, koju je ilustrirao vlastitim crtežima. U knjizi su opisane sudbine dvanaest Hrvata, emigranata, njegovih prijatelja, koji su, kao i mnogi drugi pedesetih i šezdesetih godina, na različite načine, ali uvijek u dramatičnim okolnostima, stizali u Ameriku. Za Barbira su najinteresantnije bile stranice koje je posvetio priči o sebi i drugoj dvojici Neretvana, Anti Medaku i njegovu rođaku Martinu, obojici iz Komina. Odluku o odlasku u svijet donijeli su zajednički za vrijeme školovanja u Sarajevu, našli su u Francuskoj gdje su neko vrijeme radili ličilačke poslove, a onda jedan po jedan, kao što su stizali i u Francusku, skrasili se u San Pedru tijekom 1962. godine. „Bez obzira što je knjiga napisana na engleskom jeziku, čitatelj će lako osjetiti Gabrićevu neretvansku dušu, ali i onaj posebni neretvanski humor, koji kod njega, međutim, ne zvuči, kako to mi Dalmatinci kažemo, grezo. Priča o tome kako su trojica cimera i ljubitelja nogometa iz Neretve u Sarajevu kao budući arhitekti dolazili do karata za nogometne utakmice podsjetila me na to kako sam zajedno s još nekoliko svojih kolega, također Neretvana, za vrijeme studija u Zagrebu jednom pokušao nadmudriti redare na Dinamovom stadionu, kad smo preskočili visoku ogradu i imali sreću da upadnemo u visoki snijeg, koji nas je spasio da ne polomimo ruke i noge, i umjesto u gledalištu ne završimo u traumatološkoj bolnici. Studentima arhitekture u Sarajevu nije bilo teško na odgovarajućem papiru nacrtati i izraditi ulaznice, šali se na svoj račun dobitnik američkog Zlatnog grumena za projektiranje, napominjući da im je taj studentski projekt uspijevao uglavnom zbog javašluka redara na stadionu koji se nisu previše zamarali provjeravanjem njihovih karata izrađenih u domaćoj radinosti. Osim na moju studentsku sobicu u ulici Aščiluk broj 4 u Sarajevu, blizu Baščaršije i Latinske ćuprije, u kojoj sam proveo prvu godinu studija prije no što sam na jesen 1961. godine prešao u Zagreb, njegova knjiga podsjetila me na vrijeme kad je i moje društvo iz Ploča odlazilo na obližnje pjeskovite plaže na ušću Neretve, igralo mali nogomet ili na buće, kuhalo žestoki kominski brudet ili peklo ribu na gradelama, sve zalijevajući, uglavnom lošim, neretvanskim vinom“, zapisao je Barbir.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o Tomislavu Gabriću!
U svibnju 2009. Gabrić je imao veliku retrospektivnu izložbu u Hrvatskom kulturnom centru u San Pedru, i manju prigodnu izložbu slika i crteža hrvatskih gradova i običaja u povodu proslave Dana državnosti u Hrvatsko-američkom klubu u San Pedru 2010. godine, a Ante Barbir sudjelovao je u organizaciji i predstavljanju ovih dviju manifestacija. Na predstavljanju knjige Jedno srce za dvije domovine u Hrvatskom klubu u San Pedru 21. listopada 2007. godine govorili su čelnici hrvatske zajednice: predsjednik Hrvatske narodne udruge dr. Mirko Giaconi je rekao da je Gabrić „pravi renesansni čovjek koji i u današnje užurbano i stresno vrijeme stiže biti umjetnik, pisac, slikar, ali i uspješni poduzetnik, ugledni domoljub i odani obiteljski čovjek; Srećko Duhović, bez koga hrvatska zajednica Kalifornije ne bi bila ono što jest, govorio je o knjizi i sudbinama glavnih junaka, od kojih je većinu osobno poznavao, a dugogodišnji župnik iz Los Angelesa i hodajuća enciklopedija povijesti hrvatske iseljeničke zajednice u Americi, msgr. Srećko Diomartić, naglasio je skladnost ljepote i dobrote koja se, kad je Gabrić u pitanju, trajno manifestira kroz njegove sklonosti, s jedne strane prema slikarstvu i književnosti, a s druge humanim djelima prema ljudima.
Svoje obraćanje Barbir je završio slijedećim riječima: „Na početku sam spomenuo priču o divnom čovjeku, Neretvaninu i Hrvatu, pa mi dopustite da s tom pričom i zaključim. Neobično sam sretan i ponosan što i sam mogu na ovaj način sudjelovati u toj prekrasnoj priči kao prijatelj, kao Neretvanin, kao generalni konzul i kao Hrvat. Tomislav Gabrić, koji je ostvario svoj američki san, može biti sretan i zadovoljan jer je imao rijetku privilegiju da doživi ostvarenje vjekovnog sna o slobodnoj i neovisnoj hrvatskoj državi.“
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose zanimljivu priču o Tomislavu Gabriću!
Nakon umirovljenja i zatvaranja svog arhitektonskog ureda u Coroni, gradu sedamdesetak kilometara jugoistočno od Los Angelesa, Gabrić je prostor u kući u Aveniji Ramona sredinom 2009. godine pretvorio u stalni izložbeni postav svojih radova, slika, grafika, crteža, knjiga i bilježaka, koji su nastajali tijekom više od pedeset godina aktivnog rada. „U govoru koji sam održao na svečanosti otvaranja tog prostora s novom namjenom 13. kolovoza 2009. godine, istakao sam da je hrvatska iseljenička kultura dobila jedinstven i dragocjen objekt. Tomislav Gabrić primjer je Hrvata koje sam sretao u Kaliforniji i diljem svijeta, Hrvata koji su napustili rodnu grudu i koji su se skrasili u novoj domovini, gdje su uložili sve svoje znanje, energiju i entuzijazam u poslovni uspjeh. Zavolio je svoju novu domovinu, ali je svoju Neretvu i Hrvatsku još više volio, posebice devedesetih godina, kada je trebalo obraniti Hrvatsku i boriti se za njezino međunarodno priznanje. Sva trojica sarajevskih cimera iz Neretve – napisao je u svojoj knjizi Gabrić – ostvarili su svoje snove: „Ante je otišao prvi, koliko je Martinu i Tomislavu preostalo da uživaju u plodovima svoga rada, zna samo Bog.“ Sad, nažalost, znamo i mi – Martin je preminuo 2017. godine, a dvije godine kasnije i čovjek čije je srce kucalo za obje domovine. Sva trojica pokopana su daleko od rodne Neretve, Martin u obiteljskoj grobnici svoje supruge Brigitte u Austriji, Ante i Tomislav u Kaliforniji“, zaključio je Barbir
Slike, Privatni album:
