Velika trešnja 1667. u jednom je jutru pretvorila Dubrovnik iz blistave mediteranske republike u grad ruševina, dima i panike – i zauvijek promijenila njegovu povijest.
Jutro kad je Dubrovnik stao
Bio je 6. travnja 1667., nešto između osam i devet sati ujutro, kada je grad pogodio najjači potres u njegovoj dotadašnjoj, 1200 godina dugoj povijesti. Procjenjuje se da je magnituda bila oko 6,38 po Richteru, s intenzitetom 9 stupnjeva po Mercalliju – razina koja briše čitave četvrti i mijenja reljef. Svjedoci su govorili da je prvi, glavni udar trajao tek koliko treba da se na latinskom izgovori “Muka našega Gospodina Isusa Krista”, “Očenaš” ili “Vjerovanje” – nekoliko kratkih rečenica za udar koji će odrediti budućnost čitavoga grada.
U trenutku kada je tlo počelo tresti, ljudi su bili u crkvama, na trgovima, u kućama; misa je bila u tijeku, ognjišta su gorjela, brodovi mirno ležali u luci. Potres je bio kratak, ali neobično snažan: zgrade su se tresle i pucale, masivni zidovi “otvarali”, zvonici se rušili, a uske ulice pretvarale u klance zatrpane kamenom. Ono što nije palo u prvom udaru, urušavalo se u minutama koje su slijedile – rasklimani zidovi, kuće načete prethodnim potresima, dijelovi brda koji su se odlomili i survali prema gradu, piše Slobodna Dalmacija.
Srđ se ruši, more bježi pa se vraća
Goleme kamene gromade kotrljale su se niz padine Srđa, rušeći sve pred sobom – putove, zidove, terase, vrtove. U isto vrijeme more je u luci doživjelo dramatične promjene: tri puta se povuklo, ostavljajući brodove na suhom, da bi se potom s ogromnom silinom vratilo i razbijalo ih o obalu. Taj tsunami poharao je luku, polomio brodice, oštetio obalu i dodatno pojačao dojam da su se svi elementi – zemlja, kamen, more i zrak – urotili protiv grada.
U zemlji su se pojavile pukotine, a izvori vode su presušili. Uzvitlana prašina dizala se iz ruševina toliko gusto da je zamračila nebo – svjedoci su opisivali atmosferu kao gotovo apokaliptičnu, u kojoj se dan pretvorio u prigušeno sivilo. Tvrđava sv. Ivana, na ulazu u luku, dvaput se “otvorila i zatvorila” – zidovi su radili poput škrge – ali se, čudom, nije srušila.
Vatra koja je gorjela dvadeset dana
Katastrofa se nije zaustavila na trešnji i tsunamiju. Snažan vjetar raspirio je vatre s ognjišta i svijeća, pretvorivši grad u jedno veliko požarište. Plamen se hvatao za drvene grede kuća, za krovove, za skladišta u kojima su se nalazile gradske zalihe – gorući mozak Republike. Požar je gorio sljedećih dvadeset dana, gutajući materijalno i kulturno blago koje se stvaralo stoljećima.
Slika: AI ilustracija
Više pročitajte na Slobodna Dalmacija
