Dubrovkinja Diana Velašević naizgled je krhka crnka, ali kad čujete njezinu priču, brzo spoznate da je ona sve osim krhka. Za snagu koja se krije u njezinu srcu i vitkom stasu nije znala ni ona sama, sve dok je nije spoznala na teži način.
Umor
Diana je, naime, u svom mladom životu morala dvaput čuti i prihvatiti dvije teške dijagnoze – najprije onu multiple skleroze, a zatim i adenokarcinoma.
Ali nakon prvotnog šoka nije bilo mjesta za samosažaljevanje.
– Počelo je smetnjama na lijevom oku, zamaglio bi mi se ili zabijelio pogled, ali samo pred jednim okom. To nije prolazilo. Jedno ljeto se sve pogoršalo. Počela sam obilaziti doktore i dobila nalaz vidnog polja koji je pokazao oštećenje, pa su me poslali na magnetsku rezonancu – govori Diana o toj, 2010. godini.
– Užasno mi je smetala vrućina i ljeto. Stalno sam bila umorna. Javila mi se i zaboravljivost. Imala sam 33 godine i jako mi je smetalo što nisam mogla isplanirati svoj vikend s prijateljicama. Prevladali bi me umor i slabost pa često nisam mogla nikamo – sjeća se tih dana.
– Teško sam to prihvaćala jer sam osoba koja voli sve imati pod kontrolom. Trebale su proći godine da prihvatim da nešto ne mogu dok ne budem bolje, javlja Dubrovacki vjesnik.
Oči pune suza
Nitko u Dianinoj obitelji nije imao ovu bolest prije nje, pa čak ni bilo koju autoimunu bolest.
– Prije nego sam saznala za svoju dijagnozu, bila sam uvjerena da je s mojim vidom sve u redu, sve dok me je jedan prijatelj nije pitao ‘dokad ćeš biti bezobrazna?‘. Za jednu Novu godinu držao je ispruženu ruku da mi čestita, a ja to nisam vidjela. Mozak je prihvatio oštećenje i prilagodio se, a ja nisam ni bila svjesna koliko slabije vidim – iznosi jednu crticu iz života.
U Društvo multiple skleroze DNŽ nije se učlanila odmah.
– To je bilo to moje neprihvaćanje. Multipla skleroza je bolest koja ima svoj tijek, nema joj lijeka, samo ‘usporivača‘. Prvih par godina, kad bih vidjela nekog u invalidskim kolicima, oči bi mi se napunile suzama. Uspoređivala sam se sa zdravim osobama i pokušavala pratiti njihov tempo, ali to je bilo nemoguće – kaže Diana, zaposlena u Županiji 20-tak godina.
Jedna ozbiljna dijagnoza nije bila dovoljna u njezinu životu, pa je 2023. čula ono što nitko ne želi čuti – ‘imate karcinom‘.
– Uvijek sam redovno išla na preglede dojki i već dvaput do tada punktirala dobroćudne ciste. No, te me je godine baš boljela lijeva dojka, a bol nije prolazila. Kasnije sam, istražujući, shvatila da je ta bol koja ne prolazi često simptom raka. Dvije godine ranije, nakon drugog cijepljenja, osjećala sam nenormalnu bol u donjem dijelu leđa kojoj ništa nije pomagalo, ni masaže, ni vježbe ni lijekovi. Ništa nije djelovalo. Tek nakon druge kemoterapije mi je to prošlo – sjeća se.
‘Pa već imam dijagnozu!‘
Te, 2023. godine otišla je na ultrazvučni pregled grudi.
– Doktorica mi je taj put rekla da mi ne može reći ništa dok ne vidimo nalaz. Kasnije su me nazvali i rekli da ne radi e-mail i da dođem osobno. Ni tada nisam ništa skužila. Sjećam se i dan danas kako sam bila obučena – ležerno, kao da idem na plažu. Bio je osmi mjesec. Kad sam došla na odjel, doktorica mi je rekla da ćemo ‘morati to dizati‘. Ja i dalje nisam ništa kužila, dok mi nije rekla da imam adenokarcinom, javlja Dubrovacki vjesnik.
– Kako, kad ja već imam svoju dijagnozu? – prepričava taj tragikomični trenutak Diana, kojoj nikako nije lijegalo da, pored MS-a, sad još ima i rak.
– To je ta snaga za koju mi prijateljice kažu da je nema svatko. Pitala sam što mi je sad činiti jer ja bih bila najradije odmah legla na stol, da to riješimo. Tek kad sam nakon razgovora s doktoricom ušla u lift, uhvatio me plač – sjeća se naša sugovornica.
– Nakon prve tvorevine, našli su još dvije. Bila sam prvi slučaj doktoru Nalbaniju s multiplom sklerozom i karcinomom dojke. Prvo se išlo s kemoterapijama, potom s operacijom. Najjače su crvene kemoterapije i te su me dopale – kaže.
Osim neizbježnog razmišljanja o smrti, najteže joj je kao ženi pala pomisao da će ostati bez grudi i kose. Planirala je napraviti periku od svoje vlastite kose, ali za to više nije bilo vremena. Zato je kupila sedam perika i odmah krenula s kemoterapijama.
– Meni nije bio problem što će moj gubitak grudi i kose biti vidljivi znak da sam bolesna, već onaj pogled u ogledalo. Volim se pogledati i zadovoljna izaći vanka, pa makar i u dresu i bez šminke. To sam zapravo najteže prihvatila. Ošišala sam se skroz nakratko i krenula u borbu. Uz obitelj i prijatelje, najveća joj je podrška bila i šesnaestogodišnja nepuća Monika koja se nije odvajala od nje.
Snaga da izdrži
Danas opet ima svoju prekrasnu kosu, još ričaniju nego prije, kakvu je i priželjkivala.
– Shvatila sam da mi nema druge nego se boriti, a u svemu mi je najviše, osim obitelji, pomogao Bog. Nisam se pitala ‘zašto ja‘, tražila sam od Njega samo da mi udijeli snagu da izdržim sve što me čeka. To je i napravio. Bilo je težih i lakših momenata, pogotovo poslije četvrte kemoterapije kad su krenuli valunzi zbog prisilne menopauze. Ali nije bilo vremena za previše razmišljanja. Dobro je u svemu tome bilo što sam taj karcinom doživjela kao nešto od 2 centimetra što me ne može pobijediti. Mama bi mi kao maloj, kad sam se bojala buba, rekla ‘ali vidi kako je mala, ne može ti ništa‘, i tako sam se ponijela i kasnije – govori Diana.
U tome je i uspjela. Danas je zdrava i redovno obavlja kontrole. Od srca se zahvaljuje cijelom dubrovačkom odjelu onkologije, posebno doktoru Nalbaniju, te svim medicinskim sestrama i drugom osoblju.
– Oni se ondje ‘ubijaju‘ radeći, a čekaonica je uvijek puna – napominje Diana koja je, začudo, tijekom kemoterapija, što se tiče multiple skleroze, bila u boljem fizičkom stanju nego inače.
– Tad nisam reagirala na promjene vremena na koje danas opet reagiram, toliko da nekad ne mogu poći na posao. Umor od MS-a meni osobno teže pada od kemoterapija koje sam prošla – svjedoči Diana, koja je prije dijagnoze multiple skleroze vozila i auto trke. Morala je odustati od ovog sporta, ne samo zbog vida, nego iz još jednog razloga:
– Na trkama je vozač dobro osiguran, s kacigom, u kombinezonu, vezan i zatvorenih prozora i jako je vruće. Sjećam se da već 2007. više nisam mogla voziti od starta do cilja jer bi mi se od vrućine zamantralo pa sam, na žalost, morala prestati voziti auto trke.
Nisu to floskule
No, iz svih teških situacija u životu, a posebno iz onih zdravstvenih, izvukao ju je njezin vedar duh, te činjenica da nije dopustila da se u njezinoj glavi roje negativne misli.
– Prije sam mislila, kad bih čula da netko kaže: ‘misli pozitivno‘, da su to nekakve floskule. Ali jednom sam samo snagom volje spriječila povraćanje nakon kemoterapije. Pomislila sam ‘na sve ovo još i da povraćam? E, neću!‘ Govorila sam sebi da sam dobro i da mi se ne povraća i tako mi je bilo puno bolje. Nisi uvijek jednako jak, ali treba se boriti. Sjetila bih se ‘pa nisam jedina, i drugi su ovo prošli‘ i smogla bih volje i snage – govori o svom iskustvu.
– Kako mi je nesanica jedan od nuspojava menopauze, stignem svašta pročitati, pa sam u znanstvenim istraživanjima pročitala da čak i lijek bolje djeluje na organizam ako si smiren i pozitivan. Cijelo vrijeme bolesti sam i radila, i tu dugujem veliku zahvalu svojim kolegicama i šeficama za njihovo razumijevanje – naglašava Diana Velašević na kraju.
Piše: Dubravka Marjanović Ladašić / Dubrovački vjesnik
Slike: Privatni album
