Kako je drevna vještina galebarenja digla dalmatinski turizam, tko su bili “galebovi”, kako su izgledali i koje su strategije koristili, te kako su živjeli život dvostrukih agenata? U posljednjoj epizodi zabavno-nostalgičnog serijala “Gdje je nestalo? Ili nije?” HRT otkriva kako je galebarenje nastalo te je li sasvim izumrlo.
Galeb – ptica koja dugo kruži, pikira svoj plijen i zatim se strmoglavo obrušava na njega – upravo zbog tog manevra, po galebu je nazvan jedan od poznatijih fenomena koji je počeo 60-ih godina 20. stoljeća, a vezan je uz ljeto, more i, naravno, turistkinje.
Galebarenje možemo definirati kao fenomen zavođenja strankinja u nekom turističkom mjestu. I ono što je zanimljivo, i ono što bi se moglo opisati puno šire, je senzibilitet i duh vremena koji to galebarenje odražava.
Galebovi su nastali kao nusprodukt mediteranskog zatvorenog i patrijarhalnog društva gdje postoji svojevrsni dvostruki moral – muškarcima se možda i dopuštaju seksualne avanture, no lokalnim djevojkama to svakako nije omogućeno, te onda mladići nalaze sivu zonu.
Prve su stigle Skandinavke
Ženska je emancipacija zajedno s turizmom napravila puno toga da galebovi postoje – dogodio se sraz kultura. Slobodnije žene iz inozemstva su dolazile u Hrvatsku, tu su zatekle “domoroce” koji za njih nisu bili bez čara, prenosi Dubrovacki vjesnik
Prve koje dolaze na Jadran kao seksualno emancipirane žene su Skandinavke, prvenstveno Šveđanke. 1960-ih postoji velika fama oko plavokosih Šveđanki koje dolaze na Mediteran i seksualno su liberalnije, a onda za njima i Njemice, Nizozemke, Francuskinje…
To je bila prilika za drugačiji odnos koji nije bio opterećen onim situacijama i problemima klasičnih odnosa. Ovdje je to razbibriga, sunce, ljeto, toplina… Dodajmo još malo romantike da nam to bude puno ljepše.
Od 10 pokušaja barem bi jedan upalio
Galebovi se osim kod nas pojavljuju na cijelom pojasu Mediterana: u Grčkoj ih zovu harpunima, po oružju kojim se love ribe, u Italiji su poznati kao papagaji jer prilikom udvaranja koriste jako puno riječi, dok su u Španjolskoj znani kao strvinari.
Naši veterani galebarenja kažu da se u vrijeme njihovih osvajanja taj izraz nije koristio jer nije bila poanta da samo na brzinu uloviš curu. Oni su, ističu, bili romantičari. Priznaju da je postojala uigrana taktika kako se približiti djevojci, no ona nije bila “pasti s neba”, nego pristupiti s određenom strategijom.
Postojali su intelektualni pristupi, pa uloga zbunjenog studenta, neki su bili za ples, no trebalo je biti spreman i na odbijenicu, ali bi barem 1 od 10 pokušaja upalio.
Jezična barijera nije bila problem
Jezična barijera u komunikaciji nije bila problem – snalazilo se gestama, rukama, nogama… No, prisjećaju se iskusni galebovi, zapravo nije bilo potrebno ni pričati. S vremenom su, ipak, pohvatali osnove stranih jezika – engleskog, njemačkog, francuskog…
No, jezik je bio najmanji problem. Najvažniji je bio stav. Trebali su biti dovoljno bezobrazni i samouvjereni da pristupe svakoj ženi koja im se svidi i da to čine čak i pred njihovim dečkima i muževima.
Trebalo je, naravno, imati i karizmu i neku vještinu po kojoj se ističe – pjevanje, plesanje, vratolomija, vožnja broda, ribolov, ronjenje…
“Pustimo oči da govore”
“Lassen wir augen sprechen?”, odnosno “Pustimo oči da govore” sigurno je jedan od legendarnih uleta galebova, ali da nisu samo utjecali na jezik, već i na turizam, govori nam i jedini spomenik na ovim prostorima koji im je posvećen: spomenik turistu u Makarskoj, koji prikazuje mladog, naočitog galeba s tek pridošlom turistkinjom.
Galebarenje je zapravo bilo neformalni dio turističke ponude. Neke su se gošće vraćale na Jadran upravo zbog toga, znale su se i požaliti hotelu ako ih nitko nije pokušao zavesti, pa su hoteli u nekim slučajevima čak znali i pozivati galebove na svoje terase. Jedan se galeb sjeća kako bi im direktor lokalnog hotela govorio: “Dico moja, jite, pijte, sve imate, samo ih zadovoljite.”
Svijetle i tamne strane galebarenja
U galebarenju, koje je trebalo biti samo neobavezna ljetna igra znale su se dogoditi i snažne emocije, pa su neke žene ostajale živjeti u tadašnjoj državi i mnogi su brakovi nastali upravo iz takvih veza, prenosi Dubrovacki vjesnik
Veterani galebarenja ističu da se nikad nisu čuvali što se tiče očinstva jer to je bilo drugo vrijeme kad se radilo iz duše i srca.
Ipak, postoje i slučajevi u kojima su lokalni momci davali lažna imena i adrese svojim ljetnim izabranicama, upravo kako ih ne bi mogle kasnije pronaći, a ponekad su se djeca vraćala na Jadran kako bi potražila svog oca.
Galebarenje nije više što je bilo
Kad su gošće odlazile, one su plakale, a lokalni momci skakali u more za brodom kojim bi otputovale. Ali brzo bi ih zaboravili jer dolazila je nova grupa, i nova runda plesa, pjesme, gitara, vožnja čamcem…
Danas su se stvari promijenile i promijenili su se interesi, a galebarenje je s vremenom postalo dio lokalne tradicije. Kao koncept, ipak, preživljava čak i danas, međutim u potpuno drugačijem obliku koji više nema nikakve dodirne točke s duhom prošlih vremena, jer u priču su se upetljale tehnologija i nedostatak anonimnosti.
Izgubila se nota misterije
Sama činjenica da danas nema takvog oblika galebarenja nam već govori da današnje vrijeme i današnji odnosi između muškaraca i žena nemaju prostora za takvo ponašanje.
U drugoj polovici 20. stoljeća nitko nije znao tko je tko, i kad bi tih nekoliko dana završilo, svatko bi otišao svojoj kući. Dolaskom modernijih vremena i tehnologije izgubila se ta nota misterije.
Slika: Screenshot/HRT
