Uloga Korčulana u razvoju američke ribarske industrije je nemjerljiva, ovi naši Dalmatinci smatraju se pionirima za izlov i preradu rakovice na Aljasci, izgradili su prvu flotu ribarica na motorni pogon s mrežama plivaricama za ulov plave ribe, ali i preživjeli brojne izazove poput eksplozive naprave u crkvi Sv. Marije koju su ubacili „pravi Amerikanci“. No, sve je sretno završilo 2001. godine proglašenjem gradova prijatelja Vela Luke i Anacortesa, koji je bio odredište velikom broju Korčulana i kojega su, duhoviti kakvi jesu, „preimenovali“ u Anakorcula, a sebe nazvali Anakorčulanima.
O ovoj zanimljivoj temi pod naslovom Anakorcula u knjizi New Dalmatia, u nakladi Jesenski i Turk, piše u Ante Barbir, prvi hrvatski diplomat koji je posjetio hrvatske iseljenike i njihove potomke u ovome gradu. Knjiga New Dalmatia uskoro treba biti objavljena u nakladi Jesenski i Turk iz Zagreba. Ante Barbir diplomirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, 13 godina bio je profesor engleskog i talijanskog jezika na Gimnaziji u Pločama, tridesetak godina proveo je u diplomatskoj službi radeći u Sydneyu, Rimu, Milanu, Trstu, Ottawi i Los Angelesu, odakle je 2010. otišao u mirovinu.
Anacortes
Prvi hrvatski doseljenici iz Vela Luke i Blata na Korčuli
Grad Anacortes dobio je ime po ženi svojega utemeljitelja Amosa Bowmana koji se 1876. godine s njom doselio na mjesto koje se zvalo Ship Harbor, luka za brodove, na sjevernom dijelu otoka Fidalgo, 125 kilometra sjeverno od Seattlea. Naredne godine Bowman je kupio 68 hektara zemlje, otvorio poštanski ured i nazvao ga Anacortes po imenu svoje žene Ann i njezina djevojačkog prezimena Curtis. Grad se razvijao na drvnoj industriji, ribarstvu i preradi ribe, što je privlačilo Hrvate iz Dalmacije, posebice one s Korčule, odnosno Vela Luke. Sredinom dvadesetog stoljeća drvna se industrija polako gasi, a njezino mjesto preuzima naftna industrija s dvije veće rafinerije, turizam i brodogradilište za jahte.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija donose priču o ulozi Dalmatinaca u izgradnji američke ribarske industrije, prema knjizi New Dalmatia, autora Ante Barbira!
Prvi hrvatski doseljenici počeli su pristizati u Anacortes nakon 1870. godine, većinom iz Vela Luke i Blata na Korčuli, iz Splitske na otoku Braču i Visa, a među njima su bili John Babarovich iz Splitske i Ivan Padovan iz Vela Luke. „Premda se Babarovicha smatra prvim Hrvatom na Fidalgu, Padovan je bio prvi Hrvat (t.j. “Austrijanac”, kako su izvijestile lokalne novine malo prije početka Prvog svjetskog rata) koji se doselio u Anacortes. Istaknutija imena hrvatskih ribarskih obitelji u Anacortesu su i Rudolf Franulovich i Dick Suryan, rođeni Velalučani, koji su, zajedno s ostalim hrvatskim doseljenicima, odigrali značajnu ulogu u razvitku i unapređenju ribarske industrije u ovom dijelu Amerike, posebice u izlovu i preradi lososa, priskrbivši Anacortesu naziv glavnoga grada svijeta u preradi lososa. Ovi naši Dalmatinci smatraju se i pionirima za izlov i preradu rakovice na Aljaski. Babarovich, na čijoj nadgrobnoj ploči piše da je među ljudima bio poznat kao Časni John, sagradio je prvu flotu ribarica na motorni pogon s mrežama plivaricama za ulov plave ribe, a Dick Suryan je vodio ploveću tvornicu za preradu ribe na „obližnjoj“ Aljaski. Među značajnijim hrvatskim pionirima ribarstva u ovom dijelu Amerike je i obitelj Antona Barčota, rođenog 1885. godine u Vela Luci, koji je u svojemu malenom čamcu jednosjedu već u ljeto 1913. godine bacio prvu vlastitu mrežu u more kod Deception Passa. Varljivi tjesnac, koji odvaja otoke Whidbey i Fidalgo dvadesetak kilometara južno od Anacortesa, ubrzo će postati omiljeno lovište lososa mnogih hrvatskih ribara iz Anacortesa. O Antonu Barcottu i njegovu sinu Francisu opširno piše novinar Patrick Dillon u knjizi Izgubljeni na moru; njihova ribarska priča poslužila mu je da prikaže kako su hrvatski ribari bili značajan čimbenik u razvoju ribarske industrije u ovom dijelu Amerike“, piše Barbir u knizi New Dalmatia.
U crkvu ubačena eksplozivna naprava
U razdoblju obilježenom djelovanjem nativističkih pokreta, kad je SAD-om zavladao “duh stopostotnog amerikanizma” u kojemu su anglosaksonski doseljenici i njihovi potomci sebe smatrali jedinim pravim Amerikancima, nisu svi bili oduševljeni doseljavanjem ovih „Austrijanaca“, a još manje njihovim uspjesima u ribarskoj industriji, ističe Bret Lunsford, u svojoj knjizi o hrvatskim ribarima u Anacortesu; 1924. godine u crkvu sv. Marije, duhovno i kulturno središte hrvatske zajednice, ubačena je eksplozivna naprava, na sreću bez ljudskih žrtava. Ništa, međutim, nije moglo omesti naše žilave bodule da postanu uspješni i poštovani članovi zajednice Anacortesa i okolice. Velalučanima i Blaćanima je u tome pomagao i njihov nadaleko poznati humor, izvoran i nepatvoren, o kojemu se i sam Barbir mogao uvjeriti za vrijeme službe u Sydneyu. Dok su, tako, „Amerikanci“ ove „Austrijance“ smatrali strancima, za naše Hrvate iz Blata i Vela Luke svi ne-Hrvati su bili „foresti“ (furešti, stranci), a kasnije, kad su se okolnosti promijenile, i sami su se smijali ovoj smiješnoj zamjeni uloga.
Bret Lunsford je jedan od onih svestranih ljudi koji svojim radom obogaćuju sredinu u kojoj djeluju: povjesničar, kustos Muzeja grada Anacortesa, pisac, pjevač, tekstopisac i skladatelj, gitarist i utemeljitelj utjecajnih skupina Beat Happening i D+, i jedan od čelnika hrvatske zajednice i Američko-hrvatskog kluba u Anacortesu. „U predanom radu na istraživanju povijesti hrvatskog doseljavanja u Anacortes pomaže mu i njegova kćer Maddie. Kao što i samo prezime kaže, njegova hrvatska polovica dolazi po majci, čiji je otac Joseph Maricich iz Vela Luke stigao u Ameriku 1906. godine, ribario u vodama oko Tjesnaca Puget, i kad je zaradio dovoljno novca otišao je, poput mnogih doseljenika, u svoj rodni kraj da pronađe ženu. Kakvo mjesto ovaj hrvatski Amerikanac, koliko sam ga uspio upoznati, najvjerojatnije bi ga Teddy Roosevelt proglasio Amerikancem s crticom, zauzima u svijetu glazbe vidi se i po tome što nema nijedne knjige ili članka o indie pop glazbi koja ne navodi njegovu skupinu Beat Happening kao jednu od vodećih ne samo u Americi nego i u svijetu. Skupinu je utemeljio u glavnom gradu države Washington, Olympiji, 1982. godine zajedno s Colinom Johnsonom i Heather Lewis“, zabilježio je Barbir u knjizi New Dalmatia.
Izgradnja Hrvatskog doma
Među najaktivnijim članovima hrvatske zajednice u Anacortesu su utemeljitelji Američko-hrvatskog kluba Nick Mavar i Vlatko Kolega, ribari koji su sudjelovali i u osnivanju Hrvatsko-američkog kluba u San Pedru i izgradnji Hrvatskog doma, a nakon preseljenja u Anacortes, utemeljili su i Američko-hrvatski klub. Svoju ljubav prema starom kraju prenijeli su i na svoju djecu, svu rođenu u Americi, govore „američki hrvatski“ i veoma su aktivni u društvenom životu hrvatske zajednice. Vlatko Kolega rodio se u Kaliju na otoku Ugljanu, a u Ameriku je stigao 1957. godine iz izbjegličkog logora Le Fraschette u Italiji, u kojemu je zajedno s Marijanom Forgiarinijem boravio od bijega preko granice 1954. godine. Nakon što je u Kaliforniji završio nautičku školu, neko je vrijeme kao treći časnik plovio na trgovačkim brodovima na liniji za Južnu Ameriku, a onda se na nagovor prijatelja 1962. preselio u Anacortes i postao ribar premda se prije toga nikad nije bavio ribarstvom. Zajedno s Antom Huljevom iz San Pedra, deset je godina lovio losose na brodu King Tomislav. Za posjeta Anacortesu, Kolega je Barbiru dao zapis o jednoj od nesreća koja se hrvatskim ribarima dogodila 1970. godine u moru oko Aljaske. Evo priče onako kako ju je zapisao Kolega:
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija donose priču o ulozi Dalmatinaca u izgradnji američke ribarske industrije, prema knjizi New Dalmatia, autora Ante Barbira!
Brodovi King Tomislav i Croatia Queen isplovili su srpnja mjeseca 1970. godine u 10 sati navečer iz usamljene luke Cup u smjeru Nakneka, ribarske luke 40 milja sjeverno u Zaljevu Bristol. Na Kralju Tomislavu bio sam ja i Ante Huljev, a na Kraljici Hrvata Jakov Kardum i Jakov Bolan. Večer je bila lijepa, uz jugoistočni povjetarac sprijeda je plovio King Tomislav i sjekao more svojim oštrim nosom, a odmah iza slijedila ga je Croatia Queen. U 11 sati odjednom smo ugledali vatru na brodu iza nas. Odmah smo smanjili brzinu, okrenuli kormilo, i punom brzinom pohitali u pomoć zapaljenom brodu. Kad smo se približili, vatra je već bila zahvatila cijeli brod. Kardum i Bolan su s pojasevima za spašavanje skočili u hladno more u kojemu čovjek ne može izdržati više od desetak minuta. Brzo smo im se približili i izvukli ih na naš brod, dali im prvu pomoć i nakon nekoliko minuta oni su se osjećali dobro. Kraljici Hrvata, međutim, nije bilo pomoći – sad je već gorila s jednog kraja na drugi. S naše palube gledali smo kako u hladnoj noći divljeg sjevera gori jedan hrvatski brod i polako tone u morske dubine ovoga pustoga kraja.
Kad smo svi došli k sebi, punom brzinom tri puta smo se u znak tradicionalnog pomorskog pozdrava okrenuli oko broda koji je tonuo pred našim očima. Na vrhu radijske antene vijorila se hrvatska trobojnica osvijetljena vatrom. Hrvatski barjak nije izgorio jer je bio visoko, potonuo je kasnije zajedno s ostatkom broda. Naši brodovi će i dalje ploviti hladnim Sjeverom, doći će nove Kraljice Hrvata, hrvatski barjaci će se i dalje vijoriti na brodovima slobodnog Sjevernog mora. Kad bi se jednoga dana ti isti barjaci vijorili i na brodovima slobodnog Jadrana Hrvatske nam majke zemlje! Svake godine kad se budemo vraćali na sjever Aljaske i dođemo na mjesto izgorjelog broda, odat ćemo pozdrav jednom brodu hrvatske ribarske flote.
Vlatko Kolega, don Mate Bižaca s lososom, Nick Mavar i ribar. Don Mate, rođeni Postiranin, svake godine prije početka lova na losose redovito dolazi iz Los Angelesa na Aljasku, gdje blagoslovi brojnu hrvatsku ribarsku flotu. Slika: Ante Barbir
Patriot dviju zemalja
„Nadam se“, zaključuje Kolega svoju marginaliju iz 1970. godine, „da ću prije nego što umrem poljubiti zastavu na hrvatskom ratnom brodu“.
„Nakon nesreće na moru koju je doživio 31. srpnja 1997. godine dok je lovio ribu dospio je na prve stranice američkih novina. O tome mi je i sam pričao u svome domu u Anacortesu. Te nedjelje ribario je svojim brodom Pevan u obližnjem Deception Passu kad mu se pokvario hidraulični sustav te je bio prisiljen mreže izvlačiti vlastitim rukama. Izvlačeći tako svoje mreže, poskliznuo se i s palube pao u uzburkano more Varljivog tjesnaca. Ostavši bez kormilara, njegov se brod vrtio u krug dok se on borio s hladnim valovima desetak minuta, upravo toliko koliko je i sam znao da njegovo tijelo može izdržati u takvim uvjetima; kad je već počeo gubiti nadu, odjednom se pojavio turistički katamaran Victoria Clipper i izvukao ga na svoju palubu, baš onako kako je on daleke sedamdesete spasio dvojicu svojih kolega s Kraljice Hrvata. Novine su na naslovnicama naglašavale da bi priča imala posve drugačiji završetak i da našega promrzlog i iscrpljenog Kaljanina ne bi nitko bio ni spazio u moru da toga dana zapovjednik katamarana Dave Perry nije promijenio kurs plovidbe da bi izbjegao gužvu koju su stvarale mnogobrojne ribarice. Kad je sve bilo gotovo, Kolega je zahvalio svojim spasiteljima, znakovito napomenuvši da smjesta ide u crkvu. Kao i uvijek do tada, iskoristio je prigodu da medijima govori ne samo o hrvatskim ribarima u Sjevernom moru nego i o hrvatskoj domovini. Većina novina istakla je njegove riječi da je patriot dviju zemalja – one iz koje je došao i one koja ga je prihvatila“, piše Barbir u New Dalmatia.
I njegova supruga i dvojica sinova veoma su društveno angažirani. Supruga Ankica Škorić stigla je u Ameriku 1972. godine nakon obračuna s Hrvatskim proljećem i studentskim pokretom, udala se i rodila Martina i Tomislava. Uz društveni rad u hrvatsko-američkoj zajednici, bila je među mnogobrojnim hrvatskim iseljenicima koji su organizirali prikupljanje pomoći, govorili o hrvatskom obrambenom ratu, često nastupala u medijima i javnim skupovima, hrabro i znalački se suprotstavljala nastojanjima da se zamjenom teza izjednači krivica napadača i napadnutog. Ostali su zapamćeni njezini okršaji s umirovljenim generalom kanadske vojske Lewisom MacKenziejem, zapovjednikom glavnog stožera UNPROFOR-a u Sarajevu od veljače do listopada 1992. godine. Kad je na jednoj tribini održanoj 1993. na Skagit Valley Collegeu u Mount Vernonu, gradu dvadesetak kilometara jugoistočno od Anacortesa, kanadski general ponovio mantru o preranom međunarodnom priznanju pojedinih država u granicama bivše Jugoslavije kao uzroku rata i podijeljenoj krivici napadača i napadnutih za ratno krvoproliće, Ankica Kolega se ustala i pribrano i glasno uzviknula: “To nije istina.” Nakon što je zbunjenom generalu udijelila lekciju o pravim uzrocima i začetnicima rata, uz sveopće odobravanje nazočnih, general se nije usudio s njom ulaziti u raspravu.
Vela Luka Dance Ensemble
Njen sin Tomislav se posvetio pisanju znanstveno – fantastičnih knjiga pod naslovom Contra Alliance, od kojih je prva, Shadows of the Past, objavljena 2010. Radnja ovog znanstveno-fantastičnog političkog trilera , za koji su ilustracije radili proslavljeni likovni umjetnici Drew Struzan (filmski posteri za serije Indiana Jones, Harry Potter, Rat zvijezda, Povratak u budućnost, Rambo) i Joe Benitez (suautor romana u stripovima Weapon Zero, The Darkness), događa se 2035. godine kad NATO-va udarna skupina CONTRA vodi globalni rat protiv terorističkih snaga Revolucije koji postupno poprima i intergalaksijske razmjere. Nakon diplomiranja na Ekonomskom fakultetu u Bellinghamu, mlađi Kolega je magistrirao nacionalnu sigurnost i obavještajnu metodologiju na Kalifornijskom državnom sveučilištu u San Bernardinu, a potom se zaposlio u zrakoplovnoj vojnoj industriji, radeći na dirigiranom energetskom oružju i letjelicama bez posade. Stariji Martin je nastavnik, pjevač i vođa glazbene skupine Zrinjski, jedne od dviju najpopularnijih u hrvatskoj iseljeničkoj zajednici na Zapadnoj obali. Kao i njegov mlađi brat, i Martin se rodio u Anacortesu, fakultet završio u Bellinghamu i nekoliko godina bio učitelj u rodnom gradu, a onda otišao u Bosnu i Hercegovinu kao prevoditelj američkih pripadnika mirovnih snaga NATO-a.
Vela Luka Dance Ensemble, plesna skupina utemeljena 1975. godine, koju vodi jedna od triju sestara Franulović, Maria Petrish, nastupa na gotovo svim iseljeničkim priredbama ovoga dijela Amerike. „Proslavljeni filmski djelatnici Jean Walkinshaw and Wayne Sourbeer, peterostruki dobitnici nagrade Emmy, snimili su 1981. godine dokumentarni film Hrvati u kojemu se preko života i rada triju sestara Franulović, Alme Plancich, Binki Spahi i Marije Petrish, predstavlja hrvatska zajednica Anacortesa, njezin doprinos u razvitku američke ribarske industrije i očuvanju hrvatske kulture i nacionalnog identiteta u Americi. Kad su 1944. Nijemci zamijenili Talijane u Dalmaciji i bombardirali Vela Luku i druga korčulanska mjesta, sestre Marija, Alma i Ljubica (Binki) su se zajedno s ocem Jurom i majkom Marijom spasile bijegom u Italiju te nakon dvogodišnjeg boravka u izbjegličkom logoru stigle u Ameriku no američke vlasti na Otoku Ellis na leđa su im kredom nacrtali križ što je značilo da im nije odobren ulazak u zemlju snova. Nakon petogodišnjeg potucanja po Haitima, Dominikanskoj Republici i Venezueli, 1949. godine odobreno im je useljenje u SAD uz pomoć i zalaganje njihove bake i senatora Henryja Jacksona. Obitelj se naselila u ribarskom gradiću Anacortes gdje je već dvadesetih godina prošloga stoljeća bilo dvjestotinjak obitelji iz Vela Luke, a prema nekim podacima čak jedna četvrtina stanovnika Anacortesa i Otoka Fidalgo vuče podrijetlo iz toga hrvatskog ribarskog mjesta. Duhoviti kakvi jesu, za Anacortes su iskovali naziv Anakorcula, a sebe nazvali Anakorčulanima“, stoji u Barbirovoj knjizi New Dalmatia.
Sve tri sestre ostvarile su uspješne profesionalne karijere. Alma Plancich je diplomirala engleski jezik i dugogodišnja je izvršna ravnateljica Vijeća za etničku kulturnu baštinu u Seattleu; Maria Petrish je bila voditeljica područnog ureda kongresnika Lloyda Meedsa, bila je direktorica gospodarske komore Anacortesa, a suprug Nick bio je član Gradskog vijeća. Zajedno sa svojim rodicama, Marijom Damjanovich Franulovich i Marijom Anderson, objema rođenim u Blatu na Korčuli, utemeljila je Hrvatski kulturni centar 1981. godine, sa sjedištem u preuređenoj prezbiterijanskoj crkvi, spašavajući je tako od daljnjeg propadanja. Ova davno napuštena kuća – sagrađena na zemljištu koje je Anna Curtis, ista ona po kojoj je grad dobio ime, darovala 1891. godine prezbiterijanskoj zajednici – proglašena je povijesnim spomenikom 1983. godine.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija donose priču o ulozi Dalmatinaca u izgradnji američke ribarske industrije, prema knjizi New Dalmatia, autora Ante Barbira!
Iskustvom stečenim u društvenom radu u San Pedru, Nick Mavar je po dolasku u Anacortes zajedno s Vlatkom Kolegom 1971. utemeljio Američko-hrvatski klub i bio mu prvim predsjednikom. Vlastitim radom i novcima dobili su svoj dom i to tako što su otkupili i preuredili staru crkvu sv. Marije, istu onu koja je od početka bila duhovnim i kulturnim središtem čitave hrvatske zajednice i u koju su „zaigrani“ američki nativisti ili stopostotni Amerikanci, kako su sami sebi tepali, ubacili eksplozivnu napravu.
„Bilo mi je posebno drago što je moj prijedlog za dodjelu povelje predsjednika RH Američko hrvatskom klubu iz kolovoza 2009. godine prihvaćen. Moram napomenuti da je inicijativu za ovaj moj prijedlog pokrenuo čovjek koji ih je najbolje poznavao, hrvatski počasni konzul iz Seattlea Frank Brozovich. Zalaganjem članova kluba, Anacortes i Vela Luka postali su u rujnu 2001. godine gradovi prijatelji, a 2004. godine gradonačelnici Dean Maxwell, u pratnji tridesetak svojih sugrađana, i Tonko Gugić su u Vela Luci posadili maslinu kao znak prijateljstva i zajedničke želje da se nastavi rad na unapređenju kulturne i gospodarske suradnje. Maslina je već davno prije toga postala simbolom položaja hrvatske zajednice i u Anacortesu; ona nesretna eksplozivna naprava koju su “stopostotni Amerikanci” 1924. godine bacilli u dvorište hrvatske crkve sv. Marije ostala je samo dio gotovo zaboravljene povijesti“, zaključio je Barbir.
