„Evo, ovo nema gore!“, govori nam 32-godišnji Tin Bulić i, dok ugodno, uz piće, sjedimo u jednom baćinskom kafiću, pokazuje rukom na – more. To „gore“ je Njemačka, odakle se Tin prije nepunu godinu dana vratio u svoje Ploče. Na sjever je, prije deset godina, otišao sa tadašnjom djevojkom Draganom, a vratio se sa suprugom Draganom i četvero djece. Sada se sa smiješkom sjeća kako su ušli u stan veličine 36 metara četvornih u centru Minhena u kojem je bila samo mala kuhinja i WC. Nije bilo čak ni rasvjetnih tijela, samo goli zidovi. U gotovo filmskoj priči, pomoću četiri drvene palete i dva darovana madraca napravili su krevet, a ostalo je vremenom samo „dolazilo“.
„Da, bio je to pravi šok, ali tako smo krenuli. Međutim, ništa nas nije pokolebalo. U stvari, prvi šok doživjeli smo odmah pri dolasku u Minhen, snijeg je bio do koljena. Prije toga odradili smo sezonu u Cavtatu, u ugostiteljstvu, i, suočeni s neizvjesnošću oko stalnog posla, donijeli odluku, sjeli u autobus Promet Makarska i pravac – Njemačka“, prisjeća se Tin.
Prva dva mjeseca učili su jezik, pohađali razne kursove i upoznavali novu sredinu. Tin se prvi zaposlio, razvozio je piće za caffe barove, šef mu je bio jedan Zagrepčanin. Dva mjeseca nakon toga počela je raditi i Dragana, uzgajala je i prodavala cvijeće. Prvi nekoliko mjeseci, prije nego što su ušli u spomenuti stan, živjeli su kod Tinove tetke.
Portal Rogotin i Dubrovački vjesnik (petak – tiskano izdanje) donose lijepu i poticajnu priču o mladoj obitelji Bulić!
Mladi Pločanin razvozio je piće godinu i pol dana, a onda je promijenio posao, otišao je u jednu veliku minhensku bolnicu, unutar koje je prevozio hranu, odjeću i druge potrepštine za pacijente. Od 36 kolega, pola ih je bilo ih Turske, a pola naših, imao je s kime razgovarati na svome jeziku pa mu je bilo lakše. U međuvremenu je i Dragana našla drugi posao, u jednoj klinici je čistila i pripremala krevete za nove pacijente. Tu se zadržala 12 mjeseci, a onda se zaposlila u LIDL-u, gdje je i ostala do kraja njihovoga boravka u Njemačkoj.
Četiri godine je Tin proveo radeći u bolnici, a onda je prešao u jednu njemačku firmu koja je bavila održavanjem i montažom protupožarnih vrata i sistema. Za mladog električara, to je bio važan korak, što će pokazati vrijeme. Savladao je struku, naučio jezik, bila je to doslovno odskočna daska za sve čemu se posvetio nakon povratka u Hrvatsku. „Tu sam stekao znanje i iskustvo, moram se zahvaliti ljudima s kojima sam radio, uz njih sam zaista naučio jako puno, pa mi nije bio problem nastaviti posao, pa čak ga i proširiti kada smo se vratili kući“, kaže Tin.
O povratku u svoju zemlju i rodni grad razmišljali su stalno, nije postojala opcija ostanka u tuđemu svijetu. „Dolazak na svijet Luciana, uskoro osmogodišnjaka, malo nas je iznenadio. Počeli smo stvarati obitelj, razmišljati drugačije, tada smo znali da moramo ostati još neko vrijeme. Dobra je stvar što u Njemačkoj zakon jako štiti majke. Ja sam počeo voditi jednu pizzeriju, kao dodatni posao. Onda je došla Lucia, danas šestogodišnja djevojčica. Bilo je to izazovno vrijeme za našu obitelj, znalo se dogoditi da danima ne vidim djecu. Ujutro bih otišao na posao prije šest sati, a vraćao sam se navečer oko 11 sati. No znali smo da taj period moramo proći. Pomogla nam je i činjenica da su gore rad i radnici cijenjeni, radnik je dobro zaštićen“, prepričava nam Tin svoja iskustva. U međuvremenu je na svijet došao i Duje, sada trogodišnjak, dok se Eni rodila u Hrvatskoj, u Metkoviću, baš na bakin rođendan, kao poseban poklon, u srpnju prošle godine, nedugo nakon njihovoga povratka.
Nekoliko je razloga koji su presudili da se lani vrate u Ploče. Dragana je došla u svibnju, sa djecom, a Tin mjesec dana nakon njih. „Došlo je vrijeme da Luciano krene u školu, željeli smo da to bude u Hrvatskoj. Dodatni razlog bili su veliki troškovi života, posebice troškovi stanovanja, a tome treba pridodati ono što smo već spomenuli – more, te Dalmaciju, bez kojih ne možemo. I ono najvažnije – naša obitelj, tu sam nam roditelji, braća, sestre, rodbina, prijatelji, jednom riječju život kakvog mi zamišljamo i koji nas ispunjava!“, ističe Tin.
Nakon povratka u Ploče, Tin je odlučio kapitalizirati znanje i iskustvo stečeno u Njemačkoj. Otvorio je obrt LED Vision, obavlja montažu aluminijskih i PVC otvora, popravlja električna vrata i prutupožarne sisteme, obavlja kontrolu pristupa i niz drugih aktivnosti. Posla ima, ali ne žali se, jer, kako kaže, nađe vremena za sve, ovdje je život jednostavniji, ljudi su više zajedno, druže se na kavama…
Portal Rogotin i Dubrovački vjesnik (petak – tiskano izdanje) donose lijepu i poticajnu priču o mladoj obitelji Bulić!
„Supruga mi je na porodiljnom, ja radim. Istina, puno je obveza, vezanih ne samo za posao nego i za djecu, ali sada je sve drugačije. Tu sam, među svojima, i mogu sve prilagoditi kako mi odgovara, nema presinga. Neke stvari ne mogu se platiti ni sa čime. Luciano može provesti cijeli dan igrajući se s drugom djecom na Močvari, bez posebnog nadzora, što je tamo gotovo nezamislivo“, tvrdi nam ovaj vrijedni povratnik.
A kada ga pitamo što bi preporučio onima koji se dvoume, ostati ili otići neko vrijeme u inozemstvo, Tin je jasan: „Mi smo slijedili Božji put koji nas je vodio i vodi i dalje. Nije bilo lako donijeti odluku o odlasku i ostaviti sve ljude do kojih ti je stalo. Istina, dolazili smo za vrijeme godišnjih odmora, ali to bi nam uvijek bilo prekratko. S druge strane, važan je i financijski aspekt, kao i veliko iskustvo koje smo stekli radeći vani, te jezik koji smo savladali. Znamo što znači raditi i što je disciplina. Nakon svega što smo prošli, možemo reći da je doma ipak najbolje, ali svima koji razmišljaju o odlasku možemo poručiti – neka odu, vide i uvjere se iz prve ruke odgovara li im takav način života ili ne. Ako to ne naprave, nikad neće znati“.
Inače, slučaj mlade obitelji Bulić uklapa se u preokret u migracijskim trendovima u posljednje vrijeme. Naime, prema podacima Eurostata, u padu je broj osoba rođenih u Hrvatskoj koje se iseljavaju, a u porastu je broj onih koji se vraćaju. Najviše odlazaka, preko 33 tisuće, bilo je prije desetak godina, dok je taj broj lani bi nešto manji od 12 tisuća. Istodobno, broj povrataka u istom je periodu porastao s nešto manje od četiri tisuće na preko osam tisuća.
