Devet zlata, šest srebrenih medalja i tri bronce! Ukupno 18. To je nevjerojatan dosadašnji skor Hrvoje Medaka, 52-godišnjeg legendarnog kapetana kominskih Gusara, najtrofejnijeg lađa dosadašnjih maratona lađa. Ne računajući zlato u ženskoj konkurenciji, kada je 2019. godine, zbog suspenzije i nemogućnosti nastupa među muškim posadama, kao trener predvodio Gusarice iz Komina do pobjede. U lađi su tada bile njegova kćerka Petra i supruga Marija, a u muškoj, također pobjedničkoj, lađi sin Ivan. Pa se te godine obitelj Medak potpuno „pozlatila“, u kuću su „uplovile“ čak četiri zlatne medalje.
Bilo je velikih pobjeda i tužnih trenutaka
Ove subote odvozit će se 29-ti Maratona lađa, neretvanski spektakl na 22-kilometra dugačkoj dionici od Metkovića do cilja u Pločama. Hrvoje će kormilariti lađom Podrujnice, drugu godinu je s njima, a, osim dvije kominske ekipe, vozio je i „vječne rivale“ iz Rogotina. Sada mu je, umjesto vesla, u ruci kormilo. I ogromno znanje i iskustvo nakupljeno tijekom godina i bezbrojnih dana i noći provedenih na Neretvi. Ima što reći.
„Puno toga dogodila se u ova gotovo tri desetljeća. Bilo je velikih pobjeda, kao i tužnih trenutaka kada nismo ostvarivali rezultate u skladu s našim očekivanjima. Ipak, nastojim se sjećati pobjedničkih maratona. Ako bih morao birati koja mi je pobjeda najdraža, odabrao bih onu iz 2017. godine. Tada su nas svi otpisali, nitko nije ozbiljno računao na nas. Istina, i nismo biti u najboljem izdanju, treninzi ni angažman ekipe nije bio na prijašnjim nivoima kada smo dominirali. Mogu reći da smo jedva i kompletirali ekipu. A onda smo na Jarunu bili treći i vidjeli da možemo. Pojačali smo tempo, sve podigli na viši nivo i na kraju pobijedili“, prisjeća se Hrvoje.
A ako bi se trebao prisjetiti najtežih trenutaka, bila bi to svakako suspenzija iz 2018. godine, zbog navodnog sudjelovanja u naguravanju, zbog čega nije mogao nastupiti na natjecanju godinu dana kasnije. „Obećali su mi da će ta kazna biti ukinuta. Na to sam računao i pripremao se za Maraton. Te sam godine bio jedini lađar koji je odradio sto posto treninga, u teretani i na vodi. Bio sam potpuno spreman, ali suspenzija je ostala na snazi i nisam mogao voziti. Dobro je što su momci pobijedili i bez mene, a ja sam, kao trener, odveo žensku ekipu do zlata“, kaže popularni Kjune.
Nekoliko ekipa postavilo visoke standarde
Pobjede su im donosili rad, disciplina, velika odricanja i vjera u sebe, pojasnit će, jer „ekipa mora disati zajednički, jedan za drugoga“. Ima i formulu uspjeha: „Tko nije spreman na velika odricanja, bolje da odmah odustane. Bez velikog rada i žrtve nema ni velikih rezultata. Tijekom zimskih mjeseci mi smo vježbali u teretani, a kad dođe vrijeme ulazili smo u lađu i započinjali treninge na rijeci. Mogu reći da se u zadnje vrijeme sve ranije ide na Neretvu. Nekoliko ekipa je postavilo takve standarde da to ostali, za sada, ne mogu pratiti. I to se vidi kada dođe trenutak istine“.
Pojasnit će da su za dobar plasman ekipe, osim tjelesne pripreme i tehnike vožnje na kojima ozbiljne ekipe stalno rade, bitni i taktika te način na koji kormilar upravlja lađom. Nitko ne može sa sigurnošću predvidjeti što će se toga dana događati na Neretvi i kakvi će biti uvjeti za vožnju. Nekada se ekipa mogla i „vratiti“ u utrku nakon greške kormilara ili pogrešne taktike, danas se zbog tih propusta gubi maraton. A na regatnoj stazi postoji nekoliko točaka na koje se treba posebno paziti, ponajprije su to most na Banji, gdje utka iz Neretve prelazi u njenu pritoku Crknu riku, užu i mirniju, te mostić kod Čeveljuše, uzak i plitak toliko da dvije lađe ne mogu istovremeno proći ispod njega.
Sada uživa
Hrvoje nema nikakav poseban ritual koji bi prakticirao prije utrke. Samo se, kaže, pomoli. A o najvećim rivalima će kazati: „U početku je to bio Rogotin s kojim smo razvili vječno rivalstvo, bile su to nezaboravne utrke na Neretvi. Kasnije su se pojavili i druge ekipe, Donjani Donji, Crni put, Stablina, Baćina, trenutno je to Zagreb… No, Komin je uvijek tu, u vrhu. Da bi to postigao, osim već spomenutih rada, odricanja, discipline i sl. trebalo se stalno prilagođavati promjenama koje su dolazile, od načina vožnje, položaja tijela u lađi, broja zaveslaja itd.“.
U lađi će biti, tvrdi, dok bude imao volje i snage i dok njegova obitelj to bude mogla podnijeti. Jer, bilo je perioda tijekom godine kada su se viđali malo i nimalo. Sada je tempo malo lakši, manje je i treninga, manje je potrošnje, u ekipi je kojoj najbolji plasman na maratonu nije prioritet. Može se reći da sada, za razliku od vremena kada je sve bilo podređeno rezultatu, zaista uživa. A kada jednoga dana „objesi veslo i kormilo o klin“, volio bi da ga pamte ne samo po broju osvojenih medalja nego i po savjetima i pomoći koju je pružao mladim lađarima kako bi se što uspješnije nosili s izazovima na Neretvi.
Inače, kominski Gusari, koje je Hrvoje godinama predvodio, najtrofejnija su lađarska ekipa sa sedam pobjeda na dosadašnjim maratonima lađa, ispred vječnih rivala iz Rogotina. Osim te dvije ekipe, jedino su još Baćina i Torcida Ploče nastupile na svim dosadašnjim maratonima lađa. Gusari, Rogotin i Zagreb, zbog tri uzastopne pobjede, osvojili su veliki štit kneza Domagoja u trajno vlasništvo. Nino Radonić, koji je nastupao za nekoliko ekipa a najviše za svoju Šarić Strugu, jedini je veslač koji je izveslao sve dosadašnje maratone.
