Bio je jedan od najuspješnijih američkih poslovnih ljudi. Na Pelješcu je posadio plavac mali i prvi američki zinfandel u Hrvatskoj. Kada ga je američka administracija pozvala da spašava posrnulu tvrtku AIG, najveću svjetsku osiguravajuću grupaciju, imao je poseban uvjet – mora biti na Pelješcu u vrijeme jamatve. A kad su ga američki mediji razapinjali zbog toga, poručio im je da se neće nikome ispričavati „zbog strasti prema Hrvatskoj“. Robert Benmosche bio je dugogodišnji čelnik osiguravajuće tvrtke Metropolitan Life Insurance Company. Rodio se 1944. godine u Brooklynu u obitelji koja se doselila iz Litve 1894. Njegov djed Herman bio je rabin i vođa židovske zajednice u Norfolku, New York.
Morao je brzo odrastati
U osmom nastavku feljtona o knjizi New Dalmatia autora Ante Barbira, koju će uskoro izdati nakladnička kuća Jesenski i Turk iz Zagreba, Slobodna Dalmacija i rogotin.hr donosi prikaz priče Amerikanac koji je zinfandel vratio u rodni kraj. Ante Barbir diplomirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, 13 godina bio je profesor na Gimnaziju u Pločama, tridesetak godina proveo je u diplomatskoj službi radeći u Sydneyu, Rimu, Milanu Trstu, Ottawi i Los Angelesu odakle je 2010. godine otišao u mirovinu.
„ Ostavši u svojoj desetoj godini bez oca, Bob je morao brzo odrastati i uz školovanje raditi da bi obitelji pomogao da preživi i otplati bankarski dug od 250 tisuća dolara – u današnjoj vrijednosti od tri milijuna dolara – koji je njegov otac Daniel podigao za izgradnju obiteljskog motela u Monticellu. Nakon srednjoškolske vojne škole i studija matematike na Sveučilištu Alfred, bio je u službi veze američke vojske u činu pukovnika u Južnoj Koreji za vrijeme Vijetnamskog rata, a ostatak radnog vijeka uspješno je proveo kao čelnik u osiguravajućim društvima. Nakon četrnaest godina provedenih na čelu tvrtke Paine Webber, prešao je u MetLife koji je 1998. vrijedio 11,5 milijardi dolara, napuštajući je nakon samo osam godina kao predsjednik uprave i glavni direktor radi odlaska u mirovinu, njezina je vrijednost narasla na više od 40 milijardi dolara“, napisao je Barbir u svojoj knjizi New Dalmatia, otkrivši kako je Robert Benmosche zavolio Dubrovnik čim ga je prvi put ugledao vlastitim očima: „Ljubav na prvi pogled rodila se 1986. kad je kao direktor tvrtke Paine Webber Inc., nezavisne brokerske kuće, treće po veličini u SAD-u, u Dubrovnik poveo skupinu od 250 zaposlenika na nagradno putovanje, svojevrsni spoj zabave i team buildinga. U knjizi sjećanja kasnije će napisati da je s vremenom ljubav toliko narasla da je nakon novoga posjeta 1999. odlučio kupiti kuću u Dubrovniku u kojoj bi provodio dio svojih umirovljeničkih dana“.
Izvrstan poznavatelj hrvatske prošlosti
Barbir i Benmosche upoznali su se 2008. na večeri kod zajedničkog prijatelja Billa Lowea, financijskog potpredsjednika tvrtke Herbalife International u Los Angelesu. Tu mu je ovaj iznimni Amerikanac na mobitelu pokazivao fotografije svoje kuće (palače!) u Dubrovniku, koju je nazvao Vila Splendid, i nasade vinove loze u svoja dva pelješka vinograda. Pohvalio se da je tu zasadio 1500 trsova američkog zinfandela izravno uvezenih iz Doline Napa, naglašavajući da na taj način (američki) zinfandel želi vratiti u svoj (hrvatski) zavičaj.
„Benmosche me na večeri iznenadio izvrsnim poznavanjem hrvatske prošlosti i sadašnjosti, zapamtio sam ga kao jednog od rijetkih stranaca kojemu niti jednoga trenutka nisam morao tumačiti što se to četrdesetih i devedesetih godina događalo u našim i obližnjim krajevima. Prema meni i Billu Loweu je sa svojom košarkaškom visinom od najmanje 195 cm izgledao kao pravi gorostas, sjećam se da je imao gustu bijelu kosu u kojoj kao da nije falila ni jedna vlas, dok su mu gotovo mesićevske obrve još uvijek bile potpuno crne. Kasnije, kad se razbolio od teške bolesti, pustio je bradu, gustu kao i kosa, samo malo manje bijelu, nastojeći na taj način prikriti dermatološku reakciju na kemoterapiju, vratio se na posao jer nije želio trošiti vrijeme razmišljanjem o raku na plućima koji mu je bio dijagnosticiran godinu i dva mjeseca nakon dolaska u gotovo potonuli AIG. U mladosti je bio teški pušač, sam će reći u svojoj knjizi, no kad je prestao pušiti prije trideset godina više nikad nije zapalio niti jednu cigaretu. Prestanak pušenja, međutim, tek kad je prešao četrdesetu nije bio od presudne važnosti: i sam je postao svjestan da sad za to plaća tešku cijenu. Sjećam se također da mi je na večeri u Los Angelesu spominjao imena ljudi koje je upoznao nakon što je Hrvatsku odabrao kao svoj drugi dom, no ja sam od svih njih upamtio samo bivšeg ministra vanjskih poslova Miomira Žužula i obitelj Mrgudić, Mariju i njezina sina Borisa, rođene Pelješčane, koji vode njegove pelješke vinograde i vinariju. Mrgudiće je često hvalio kao „ljude koje ne možeš naći nigdje na svijetu, oni su jednostavno fenomenalni, pomažu mi baš u svemu“. Iz medija sam kasnije saznao kako mu je Međunarodno sveučilište Libertas iz Dubrovnika dodijelilo počasni doktorat, kojega su mu u lipnju 2012. uručila dvojica utemeljitelja, dr. Miomir Žužul i moj dugogodišnji prijatelj dr. Asim Kurjak“, zapisao je Barbir u knjizi New Dalmatia.
Njegova vina s Pelješca na inauguraciji predsjednika Joea Bidena
Na predjelu Dingača na Pelješcu, Benmosche je posadio plavac mali, a kod obližnjeg Vignja prvi američki zinfandel u Hrvatskoj. U vlastitoj vinariji proizvodi dva vina: Benmosche Family Dingač i Benmosche Family Zinfandel i oba se izvoze u Ameriku i prodaju kao vina vrhunske kakvoće po odgovarajućim (visokim) cijenama. Oba vina služila su se i na svečanosti inauguracije predsjednika Joea Bidena. „Kad su američki i hrvatski znanstvenici nepobitno utvrdili hrvatsko podrijetlo američkog zinfandela, pri čemu je moj Desanac Grgić bio začetnik čitava projekta, potaknuvši najbolje američke i hrvatske znanstvenike na ozbiljno i temeljito znanstveno istraživanje o rodbinskom odnosu hrvatskog (kaštelanskog) crljenka i američkog zinfandela, Benmosche je poželio biti prvi koji će ga vratiti u njegov rodni kraj. U toj nakani nije ga spriječio niti poziv iz New Yorka – naravno, prethodno usuglašen s Obaminim ministrom financija Timothyjem Geithnerom i Jamesom Millsteinom, šefom službe za restrukturiranje (spašavanje) kompanija od vitalnog interesa za američko i svjetsko gospodarstvo – da preuzme dužnost predsjednika posrnule tvrtke AIG, najveće svjetske osiguravajuće grupacije, vrijedne 1 (američki) trilijun dolara, golem iznos od 12 nula, s više od 74 milijuna klijenata u 130 zemalja svijeta u čiji je financijski spas – bailout – vlada u Washingtonu prethodno upumpala (astronomskih i nepojmljivih, kako se izrazio sam Benmosche) 182,3 milijarde dolara, postavši tako vlasnikom 79,9 posto dionica. Takva financijska operacija spašavanja AIG-a i drugih velikih privatnih kompanija (too big to fail) bila je zapravo jedna vrsta nacionalizacije; sam AIG ubrzo je postao najomrznutijom tvrtkom u Americi“. zapisao je autor knjige New Dalmatia.
Spasio AIG
Pregovore o preuzimanju AIG-a Benmosche vodio je tvrdo, uglavnom s Jamesom Millsteinom, šefom službe za restrukturiranje u Ministarstvu financija, a o visinu svojih primanja još je tvrđi bio u razgovorima s Kenom Feinbergom, šefom u istom ministarstvu zaduženom za davanje konačnog odobrenja o visini svih novčanih primanja čelnika velikih tvrtaka u koje je vlada za njihov spas upumpala golema sredstva. Tražio je, i dobio, dopuštenje da se nesmetano može nastaviti baviti svojim vinogradima na Pelješcu. To je u američkoj javnosti podiglo pravu buru, mediji su pozorno pratili njegov rad u AIG-u, posebice su bili maštoviti glede njegove odluke da samo nakon tjedan dana od stupanja na čelo tvrtke ode u Hrvatsku i uživa u svojemu dubrovačkom palacu nadomak zidina Dubrovačke Republike. Bloomberg News iz New Yorka vijest o tome objavio je pod naslovom “Priča se da će Benmosche svoju dužnost na čelu AIG-a započeti putovanjem u Hrvatsku“. Nikome nije padalo na pamet objaviti da on u Hrvatsku nije putovao na ladanje nego da obavi prvu berbu, jematvu, kako kažu na Pelješcu, sve sukladno jednom od njegovih uvjeta koje je američka vlada prihvatila odmah na početku pregovora. Nije bilo medija u Americi koji ga nije prozivao zbog rastrošnosti i života na visokoj nozi, naročito ih je razbjesnila njegova izjava da u povijesti nije nikad nitko dokazao da politika besplatnog ručka može biti uspješna, prigovarajući mu da je AIG, tvrtka koja mu je dodijeljena na upravljanje, dobila najveći besplatni ručak (182,3 milijarde dolara) koji je svijet ikada vidio. Kad se nakon samo dvije godine AIG pod njegovim rukovodstvom u potpunosti oporavio, i k tome u prosincu 2012. godine državi vratio sav dug („besplatni ručak“), uz čistu dobit od 22,7 milijardi dolara, Benmosche nije propustio slavodobitno istaći da to uopće nije bio besplatan ručak: „AIG je vratio svoj dug Americi, i to s kamatama, i mi smo iskreno zahvalni američkom narodu na pomoći“.
Strast prema Hrvatskoj
„Boreći se da spasi AIG i čitavu zemlju, Robert Benmosche je Dubrovnik, Dalmaciju i Hrvatsku tijekom te dvije burne godine dovodio na naslovne stranice gotovo svih američkih tiskanih medija, mrežnih portala i prijelomnih vijesti najgledanijih televizijskih kanala. Vijesti i prilozi o njemu bili su nezamislivi bez detaljnog opisivanja njegovih posjeda u Hrvatskoj, Dubrovniku i Pelješcu, često uz fotografije ili filmske priloge. Čitavo to vrijeme događao se jedan nesvakidašnji medijski fenomen: gotovo se natječući tko će Benmoschea prikazati u što gorem svjetlu, američki su mediji – nesvjesno i nenamjerno, naravno – pravili takvu propagandu Hrvatskoj, njezinim prirodnim ljepotama i turizmu kakvu ni najskuplji klasični (direktni) oblici ne bi nikad mogli postići.
Čuvena agencija Reuters, koju, izgleda ne može zaustaviti ni omnipotentni (do daljnjega, naravno, ničija nije gorjela do zore) Donald Trump, bila je jedna od rijetkih iznimaka, tu i tamo objavila bi kakav afirmativan članak o Robertu Benmoscheu, uglavnom iz pera Adama Tannera, jednog od jačih imena slavne agencije, i profesora na Harvardu od 2011. Tanner, i sam vlasnik komadića raja na obližnjoj Korčuli, takoreći njegov prvi susjed, u jednom članku navodi izjavu Benmoschea kako uopće nema namjeru nikome se ispričavati zbog svoje „strasti prema Hrvatskoj“, još manje zbog svojih vinograda na Pelješcu i vile s osam spavaćih soba i dvanaest kupaonica u Dubrovniku. Kad stigneš ovdje – kaže američki zaljubljenik u Dubrovnik američkom zaljubljeniku u Korčulu – odjednom počneš cijeniti svijet u kojemu živiš. Pokazalo se da Robert Benmosche nije zavolio samo Minčetu i Lovrijenac, Stradun i Porporelu, zavolio je on i vrijedne i radišne ljude iz šire okolice Dubrovnika – otvorene i nesklone okolišanju“, zapisao je Barbir u svojoj knjizi.
Bloomberg News poslao najbolju ekonomsku novinarku u Dubrovnik i Pelješac
Nakon što se od najomrznutije ličnosti na čelu najomrznutije tvrtke prometnuo u američkog heroja, Bloomberg News – nekadašnji predvodnik gotovo mrzilačke kampanje protiv Benmoschea – poslao je u rujnu 2014. u Hrvatsku svoju najbolju ekonomsku novinarku, Betty Liu, sa zadaćom da napravi poseban filmski prilog koji će ga prikazati u novom i potpuno drugačijem svjetlu. U gotovo polusatnom TV uratku, snimljenom u Dubrovniku i na Pelješcu i emitiranom pod zvučnim naslovom Titans at the Table: Robert Benmosche, ne znaš tko je glavni junak, Benmosche ili pak Hrvatska. Ugledna i utjecajna novinarka posebno ističe kako Benmosche Hrvatsku sad naziva svojim domom. Gotovo da nema kadra filma u kojemu se, kao pozadina ili samostalno, ne vide te hrvatske ljepote, uključujući i njegov velebni palac u Dubrovniku i pelješke vinograde. Tvorci filma nisu propustili uhvatiti i njegov zadivljeni pogled iz vinograda zasađenog plavcem malim prema otočnoj ljepotici Korčuli, koja se sa svojim stoljetnim bedemima doima kao da je tu na dohvat ruke. Sa svoje terase u Dubrovniku, Benmosche s ushićenjem poručuje američkoj publici da se od američkog poduzetničkog i poslovnog stresa na svojim imanjima u Hrvatskoj oslobodi i opusti u roku od jednoga sata: takvoga veličanstvenoga pogleda, za istu tu publiku zaključuje novoproglašeni američki heroj, nema u čitavu svijetu. Barbir ističe kako „nema tog komercijalnog stručnjaka koji bi mogao i približno izračunati dolarsku cijenu svake od tih tridesetak minuta prvoklasne propagande Hrvatske i njezina turizma, indirektne, nota bene, pa stoga i puno uspješnije i, ne manje važno, potpuno besplatne“.
Bolest ipak jača
„Pokazalo se, nažalost, da je lakše bilo spasiti umirući AIG (i američko i svjetsko gospodarstvo) nego vlastiti život: karcinom pluća – dijagnosticiran u listopadu 2010., malo više od godinu dana nakon preuzimanja AIG-a, otprilike dvije godine prije nego je definitivno uspio ozdraviti AIG, i tri i pol godine prije ponovnog i konačnog odlaska u mirovinu – nije uspio pobijediti unatoč najsuvremenijoj terapiji i eksperimentalnim lijekovima: preminuo je 27. veljače 2015. u svojoj sedamdesetoj godini života. Niti ovaj tužan događaj i ispraćaj na vječni počinak u rodnom Monticellu nije mogao proći bez spominjanja Hrvatske – njezino se ime našlo i u nekrolozima objavljenima u američkim medijima u njegovu čast. Daniel Benmosche svojoj je obitelji u nasljeđe ostavio nedovršeni motel u Monticellu i 250 tisuća dolara bankarskog duga, njegov sin Robert pomogao je obitelji da se motel dovrši i dug otplati, a svojim je nasljednicima ostavio golemo bogatstvo, u Americi i u Hrvatskoj. Benmoscheovom ostavštinom na svoj se način okoristila, kako smo mogli vidjeti, i Hrvatska. Ni kriva ni dužna“, zaključio je Barbir u svojoj knjizi New Dalmatia.
Slike: Marija Mrgudić
