U Beogradu su ga zvali „dalmatinski krvolok“, na drugim terenima bivše države „ubojica s dječjim licem“, za Hajduk je odigrao 220 utakmica i postigao deset pogodaka, dobitnik je najviše nagrade Hrvatskog nogometnog saveza, Trofej podmlatka, i danas je jedini živući igrač iz generacije legendarnog Bajde Vukasa!
Stipe Ilić nije bio nježan igrač, ali bez njega sastav Hajduka godinama je bio nezamisliv. Ni u Hajduku, ni u Zagrebu, gdje je otišao nakon Splita, ni u Njemačkoj gdje je završio karijeru, nikada nije bio rezerva, uvijek član prvog tima. Igrao je najprije lijevog obrambenog igrača a onda stopera, „u džep“ je spremao najbolje napadače Dinama, Zvezde, Partizana i drugih klubova tadašnje jake jugoslavenske lige, a samo zbog politike nije zaigrao za državnu momčad iako mu je Miljan Miljanić rekao: „Stipe, spremi se za reprezentaciju“.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose nevjerojatnu priču o bivšem Hajdukovcu Stipi Iliću!
Umjesto njega, stan dobio sin visokog oficira JNA
O njegovom nogometnom putu, a nogomet mu je i danas život, razgovarali smo u jednoj kavani u Metkoviću, gradu u kojega je došao sada već pomalo davne 1973. godine. „Veza“ nam je bio Mario Talajić, metkovski kolekcionar sa zagrebačkom adresom, koji je jedan dio nogometnog puta u NK Neretvi, dok je bila u Prvoj ligi, i sam bio Stipin pratitelj. Dok smo pregledavali požutjele fotografije proslavljenih Hajdukovih igrača, sjećanja su navirala i „dolazile“ su brojne anegdote s utakmica i putovanja.
Stipe Ilić na Starom placu
Hajduk 60-ih godina prošlog stoljeća
Stipe je rođen 11. prosinca 1940. godine na Visu. Kako sam kaže, nitko u njegovoj obitelji nije igrao niti pratio nogomet. Da nevolja bude veća, otac mu je zabranio da se bavi tim sportom. A on bi uzeo majčine čarape, napunio ih papirom i tako napravio loptu. Prvi put pravu loptu udario je kod stare Murve, kad je, kao 14-godišnji dječak došao u Split na školovanje. Živio je kod majčine sestre. Nakon Splita, plan je bio Zagreb i studij prava, ali sudbonosni susret sa Bernardom Vukasom sve je promijenio. „Na starom igralištu Hajduka 1954. Vukas je okupio nas dvadesetak dječaka i mene izabrao za kapetana za prvu utakmicu. Tako je počelo. U 18-oj godini postao sam prvotimac Hajduka. Prva prvoligaška utakmica bila je s Radničkim iz Beograda, koji je tada bio dosta jak, odigrao sam je dobro i osigurao mjesto u prvoj momčadi. S Hajdukom sam potpisao petogodišnji ugovor. Direktor Hajduka bio je barba Mario Vušković. Trebao sam dobiti milijun dinara i dvosobni stan. Novac sam dobio, ali stan su dali sinu visokog oficira JNA. Zato sam zatražio ispisnicu i 1965., u 25-oj godini života, vratio se na Vis. Onda je došao poziv iz NK Zagreb. Tu sam ostao četiri godine, a onda još toliko u Njemačkoj, u drugoligašu Heillbronnu, gdje sam zaključio igračku karijeru. Na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu diplomirao sam na Višoj trenerskoj školi kod prof. Gabrijelića i stekao zvanje višeg nogometnog trenera“, kaže nam Stipe.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose nevjerojatnu priču o bivšem Hajdukovcu Stipi Iliću!
S Božom Soldom
Vlatka Markovića šakom u glavu!
Kad ga pitamo za utakmice koje pamti, prva je protiv Dinama na Maksimiru 2. lipnja 1963., za opstanak!
“Morali smo pobijediti u Zagrebu da bi opstali u ligi, a Dinamo nam nije htio pustiti. Ginuli smo na terenu, borili se kao lavovi, Ivica Hlevnjak je u drugom poluvremenu dao gol. Pokojni Vlatko Marković, tada smo bili kućni prijatelji, krenuo je u napad, kao centarfor. Pitao sam ga: “Mara, što ti radiš ovdje?” A on će:” Došao sam ti zabiti gol”. „Možeš samo preko mene mrtvoga!”, odgovorio sam mu. Umalo mi je pobjegao, bacio sam se na njega i udario ga šakom. On je uzvratio i sudac nas je obojicu isključio. Na putu prema svlačionici zagrlio sam ga, stavio ruke na leđa i rekao mu: ” Mara, udri!“. On je iznenađeno upitao: „Što ti je?“, a ja sam mu odgovorio: „Udario sam te jer je moj Hajduk morao opstati u ligi.” Tada me je zagrlio i rekao:”Stipe, tako se bori za svoj klub!”.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose nevjerojatnu priču o bivšem Hajdukovcu Stipi Iliću!
NK Zagtreb
Nije zgorega spomenuti i ostale igrače Hajduka s te povijesne utakmice: Lukša Poklepović, Vinko Cuzzi, Ferante Colnago, Marin Kovačić, Pave Garov, Miroslav Brkljača, Andrija Anković Zlatko Papec, Zvonko Bego i Veljko Zuber. Taj dan, međutim, za Stipu predstavlja i najtužniju uspomenu: „Nakon utakmice, ispred svlačionice, preminuo je naš predsjednik Dušan Stipanović Guzina od posljedica infarkta“.
Kako je zabio Milutinu Šoškiću
Druga anegdota vezana je za utakmicu s Vojvodinom. Stipe je čuvao Silvestera Takača i smišljao iznenađenje. Kod vodstva Hajduka 2:1, uzeo je loptu nekih 35 metara od vlastitoga gola i sjurio se prema njemu. Takač je trčao za njim. Kad je došao do peterca, Stipe se okrenuo prema njemu i sjeo na loptu. Takač ju je pokušao udariti nogom i ubaciti u mrežu, ali ju je Hajdukov bek prije toga petom vratio svome vrataru. Svi igrači Hajduka dobili su ocjene 7 i 8, samo je on dobio čistu jedinicu!
S Damirom Delićem
„Jednom prilikom trebalo smo igrati protiv Partizana, a meni je umro djed. Otac je uslišao moje molitve i pustio me na utakmicu. Gledalište je bilo puno, situacija napeta. Sudac je svirao penal za nas. Uzeo sam loptu i nosio je Gezi Šenaueru, koji je trebao pucati s bijele točke. No, on se prepao. Onda sam ja, bez odobrenja trenera, krenuo izvesti najstrožu kaznu. Na vratima Partizana bio je slavni Milutin Šoškić. Vidio sam da je zauzeo golmanski stav i da je usredotočen na moj udarac. Sudac je dao znak. No, ja sam i dalje stajao, kao i pomalo zbunjeni Šoškić. A kad se on počeo podizati iz svoga stava, zaletio sam se i desnicom zabio gol“, priča nam Stipe i podsjeća da je i na oproštaju Bajde Vukasa, kod vodstva Dinama 1:0, također izveo udarac s 11 metara, ali taj put s drugačijim ishodom.
U Njemačkoj
Zvezdan Čebinac mu gurnuo loptu kroz noge. A onda…
Nekada se, prisjeća se ovaj nesuđeni pravnik, treniralo puno manje, a on još i manje. „Ponedjeljkom, dan nakon utakmice, bili smo slobodni. Utorkom je bilo trčanje na Marjanu, ali ja bih trčao do prvoga stabla gdje bih se sakrio. Srijedom se igralo na dva gola, bilo bi po 3-4 tisuće navijača, najviše umirovljenika i tada bih igrao. Četvrtkom se treniralo pucanje po golu, petak bi bio lakši trening, a subota slobodan dan pred utakmicu. Kad mi se nije baš treniralo, najavljivao sam se kod legendarnog masera Bože Solde da mi stavi parafin na nogu, tada se to koristilo. Jednom prilikom me pitao koja je noga u pitanju, a ja sam se zbunio. Ne moram vam prepričavati njegovu reakciju“, kroz smijeh će Stipe. No, da bismo vam približili kakve su to bile trening utakmice, citirat ćemo našega sugovornika: „Igrao sam protiv Dragana Džajića, Velibora Vasovića i mnogih drugih majstora, ali najteže mi je bilo čuvati Vjekoslava Vrankovića, tada igrača naše druge momčadi. Visok, žilav, pokretan, predstavljao mi je veći problem od mnogih poznatijih igrača toga doba“.
S Antom Jurićem u kaputu koje je kupio od Bajde Vukasa
Stipe se nerado prisjetio i nekih trenutaka koje bi najradije zaboravio. Krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća za Partizan su igrala braća blizanci Zvezdan i Srđan Čebinac. Upravo je prvospomenuti na jednoj utakmici Stipi gurnuo loptu kroz noge. Nedugo nakon toga završio je na ogradi. Iznenađen, tražio je objašnjenje, a Stipe mu je rekao: „Zbog tebe 15 dana neću smjeti izaći iz kuće!“.
Stric ustaša uništio mu reprezentativnu karijeru
A kako je našemu sugovorniku propala reprezentativna karijera? Godine 1958. igrao je za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije. Poslije toga postao je član mlade reprezentacije, a Miljanić mu je najavio nastup za A selekciju. No, tada se dogodio jedan susret koji je sve promijenio. „Igrali smo s Englezima u Manchesteru, a mene je posjetio moj stric, prof. dr. Andrija Ilić, koji je živio u Londonu i bio je ministar pravosuđa u vladi NDH koju je u Buenos Airesu Ante Pavelić formirao početkom pedesetih godina. Kad se to saznalo, odmah sam prekrižen“, prisjeća se Stipe.
Portal Rogotin i Slobodna Dalmacija (petak – tiskano izdanje) donose nevjerojatnu priču o bivšem Hajdukovcu Stipi Iliću!
Mario Talajić i Stipe Ilić gledaju stare fotografije
Bajdu Vukasa smatra najboljim igračem u povijesti nogometa. Prepričava nam detalje sa utakmica na kojima je Hajdukova legenda blistala, ali i način na koji je trenirao mlađe uzraste. Od njega je, „za male novce“ kupio kaput, koji je Vukas donio iz Bologne. Malo se zna, kaže nam Stipe, da je i takav Vukas, imao kompleks – Zlatko Čajkovski iz Partizana.
Novac uništava nogomet
Za vrijeme igranja u Hajduku bio je posebno blizak sa Zvonkom Begom i Damirom Delićem, a s ponosom će istaknuti kako je sudjelovao u dovođenju Pere Nadoveze i Ante Žaje iz Šibenika u Split, njegov je zadatak bio procijeniti jesu li oni kalibar igrača za Hajduka.
Nije se bojao najboljih napadača, ali se bojao aviona: „S Hajdukom sam bio na tridesetak turneja. Kad se putovalo avionom, prije polaska popio bi pola boce viskija“. Igrali su i u Americi, tada je kod njih nogomet bio još u povojima, sjeća se kako su se suci sami branili od gledatelja. Za vrijeme boravka u Americi, dobivali su određene novčane iznose, potrošili bi ih u rekordnom roku, jedino se, kroz smijeh pripovijeda Stipe, Geza Šenauer vratio u Split s gotovo cijelim iznosom.
Za stan u hrvatskoj metropoli, kaže, zahvalan je Ivanu Pavlici. Kratko vrijeme zajedno su igrali u Zagrebu, prije nego je Pavlica otišao u Hajduk. Bili su jako dobri. U jednom trenutku trebali su se odlučiti kome će pripasti stan, a kome automobil. Tada je Pavlica rekao da živi u kući sa ženom i da mu je potrebniji automobil.
Stipe i danas redovito prati nogomet, posebice Neretvu, jedan od klubova u kojima je bio trener. I Hajduk, naravno. Muči se kad uzme Slobodnu Dalmaciju i čita imena igrača. Podsjeća da je Hajduk bio najbolji kada je većina igrača bila iz dalmatinskoga bazena. Smatra da, unatoč glamuru, novac uništava nogomet: „Nekada, kada bismo ušli u prvi tim, borili smo se grčevito da tu i ostanemo. Danas, kad zabiju gol, odmah razmišljaju gdje će se prodati“, objašnjava nam razliku u razmišljanjima igrača Stipe. No, unatoč svemu, „najvažnija sporedna stvar na svijeta“ i dalje ga svakodnevno zaokuplja. I nada se da je konačno došao trenutak da Hajduk postane prvak.
Slike: Privatni album, Mario Talajić, rogotin.hr
